Trebaju li konzervativci/desničari potpuno odbaciti klasične liberale?
Može li se pridobiti dio klasičnih liberala, a da se pri tom ne gubi na vlastitoj svjetonazorsko-vrijednosnoj profiliranosti? Malo razmišljanja naglas o ovom bitnom pitanju.
Struktura i djelovanje
U društveno-humanističkim disciplinama jedno od važnih i višestoljetno starih pitanja je ono između strukture i djelovanja, odnosno pitanje koje je od to dvoje presudno: kontekst ili pojedinac/pojedinci koji djeluje/u.
Pojedinac djeluje u danom, primjerice geopolitičkom, kontekstu. Kontekst utječe na njegovo djelovanje, ali svojim djelovanjem pojedinac utječe i nerijetko mijenja taj isti kontekst.
Kao ljudska bića imamo taj Bogom dan blagoslov (ili, ako hoćete, prokletstvo) slobodne volje. „Eden“ uvelike utječe na naše djelovanje, ali mi svojim djelovanjem možemo sjebati i raj na Zemlji (pogledajte što mi Hrvati betonizacijom činimo od svoje obale)! Isto tako, čak i u „nemogućim“ uvjetima, kakve za prve kršćane bješe okvir poganskoga Rimskoga Carstva, djelovanjem se mogu učiniti „čuda“ u promjeni tih istih uvjeta.
Strukturalisti (pre)naglašavaju strukturu u odnosu na djelovanje, što i nije čudno jer ona vremenski prethodi djelovanju, dok intencionalisti (pre)naglašavaju djelovanje u odnosu na strukturu. Postmodernisti, pak, tvrde da su i struktura i djelovanje tek diskurzivne konstrukcije, praktički onkraj stvarnosti ili, prema postmodernistima, onkraj "stvarnosti".
Primjerice, John Mearsheimer – jedan od najpoznatijih, neki ga zovu "vodećim" (valjda jer je toliko razvikan i medijski prisutan), stručnjaka za međunarodne odnose – predstavnik je strukturalnoga realizma, preciznije ofenzivnoga realizma koji je podgrana strukturalnoga realizma – intelektualno vrlo siromašne teorije međunarodnih odnosa. Kako Mearsheimer – taj simpatični i pošteni starac – voli reći, strukturalni realizam (velike) države poima kao zatvorene biljarske kugle. Nebitno je koje koalicije moćnih interesa upravljaju pojedinim državama, koje je unutrašnje uređenje tih država ili koje političke i druge kulture dominiraju društvima koje omeđuju te države. Struktura međunarodnoga poretka determinira ponašanje država, tvrdi Mearsheimer. Prema tomu shvaćanju, Rusija nije imala izbora nego napasti Ukrajinu jer su se u Ukrajini počele petljati Sjedinjene Američke Države. Mearsheimer pošteno tvrdi da bi SAD jednako djelovale kada bi se Rusija ili Kina petljale u američkom dvorištu, primjerice u Meksiku ili na Kubi.
Slično tomu, kad se je pisalo o uzrocima Prvoga svjetskoga rata mnogi su povjesničari naglašavali strukturalnu neizbježnost sukoba, relativizirajući odluke europskih vođa koji navodno nisu imali drugoga izbora nego donositi odluke koje su dovele do izbijanja Velikoga rata. Da su uzroci Velikoga rata mnogo kompleksniji i uvjetovani uvelike djelovanjem pojedinaca i/ili grupacija, pokazao je australski povjesničar Christopher Clark u svojoj uspješnici The Sleepwalkers.
Bilo kako bilo, pitanje strukture i djelovanja nije puko apstraktno i filozofsko pitanje, već je zapravo riječ uvelike o svakodnevnom pitanju s kojim se svi mi suočavamo ili barem sudaramo. Inherentno smo ograničena bića i pitanje je u kojoj mjeri imamo mogućnost upravljanja našim životima i većim stvarima od nas samih. Dakle, pitanje strukture i djelovanje uvelike je (i) praktično pitanje, a mnogi vole praktično ili pragmatično reći da je politika upravo umijeće mogućega.
Suradnja s klasičnim liberalima ili postliberalna subverziva?
E sad, svakomu imalo upućenomu desničaru (našoj vjernoj publici), jasno je kako u središtu naše civilizacije lijevo-liberalne snage domiminiraju sveučilištima, medijima, kulturom, korporacijama i visokom politikom. To je kontekst koji utječe na djelovanje konzervativaca i njihovo umijeće postizanja mogućega. Nije na odmet napomenuti kako se isti trend neumoljivo širi na Hrvatsku (lijevo-liberalne udruge, Možemo, HDZ-ova podčinjenost homoglobalizmu).
Već smo ovdje pisali, kako hrvatski desničari – u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu – nisu prisiljeni birati između dva zla: savezništva s protukatoličkim lijevoliberalno-pederskim imperijalistima ili protukatoličkim pravoslavno-džihadističkim imperijalistima.
Iako smo poptuno svjesni da je lijevi ili progresivni liberalizam puki iscjedak klasičnoga liberalizma, ipak nam se – ponajprije na civilizacijskoj, a ne toliko nacionalnoj razini – nameće pitanje izbora između a) pragmatične suradnje s klasičnim liberalima ili b) nekakve postliberalne subverzive što cilja na dugoročni uspjeh, ali je osuđena na kratkoročni poraz.
Svojevrsni unutarliberalni građanski rat u Americi najbolje je opisao vodeći “postliberalni” intelektualac Patrick Deneen u svojoj, na ovom substacku često spominjanoj, uspješnici Zašto liberalizam nije uspio.
Taj sukob bismo mogli kolokvijalno opisati kao sukob (klasičnih) pedera à la Douglas Murray i “trandži” Mate Mijića.
Kako to opisuje Deneen, prvi bi (klasični liberali) nesmiljenu liberalnu revoluciju protiv tradicionalnih i/ili kršćanskih vrijednosti, normi ili uzusa zaustavili na točki koja odgovara njihovu stupnju “oslobađanja” od istih. Drugi bi (progresivni liberali) provodili revoluciju bez prestanka do potpuna oslobođanja “suverena pojedinca”. Oslobađanja čak i od zakona prirode, a ne samo od “zakona” tradicije. Primjerice, “umjereni” liberal Murray nema problema s homoseksualnim “brakom”, ali on ne bi htio da ženskastim i rodno zbunjenim dječacima Revolucija nemilosrdno otkine pimpeke i testise i proglasi ih “djevojčicama”. Murray je, prema tomu, “konzervativac” u generičkom, a ne filozofskom (burkeanskom) – smislu: konzervirao bi, i od njih načinio nove tradicije, tekovine revolucije koje se njemu dopadaju na način da bi zaustavio njezin neminovni napredak koji se očituje u onoj izlizanoj ali istinitoj: “revolucija jede svoju djecu”.
Istobitni filizofski temelj dviju verzija liberalizma najbolje se očituje baš u navedenoj sintagmi “suvereni pojedinac”, što ju tako često spominje i glorificira sveprisutni “konzervativni” guru Jordan Peterson.
Tko jednom progleda, ne može se vratiti zabludi prema kojoj klasični liberalizam predstavlja lijek protiv progresivnoga liberalizma.
No, za “konzervativne” liberale, primjerice Petersona i Murrayja, znaju desetci milijuna ljudi, dočim za ekipicu postliberala zna daleko manje ljudi. Razvidno je, dakle, da su u oblikovanju javnoga mnijenja na Zapadu prethodni (daleko) utjecajniji od potonjih. To je neizravno, pri osvrtu na katoličke integraliste, rekao i Rod Dreher u intervjuu za Hereticu.
Da postliberalni konzervativci i desničari, bez otupljenja svoje svjetonazorsko-vrijednosne oštrice, ipak trebaju pragmatično surađivati s razumnijim klasičnim liberalima rekli su nam, svaki na svoj način, i Robin Harris i Matija Štahan.
Iako odbacuju njihov liberalizam, desničarima nije pametno odbaciti (klasične) liberale kao neprijatelje naših (trenutno većih) neprijatelja u kulturnom ratu i, još važnije, kao potencijalne obraćenike. S nekih zajedničkih pozicija valja nam, dakle, nastupati skupa s tim “konzervativnim” liberalima protiv progresivnih revolucionara. S gospodskim i uglađenim homićima poput Murrayja protiv pobješnjelih sodomista à la Gordan Duhaček. Barem s ciljem usporavanja liberalne revolucije i rastakanja Zapada, civilizacijskoga okvira koji je sine qua non hrvatske nacije. U tom smislu treba raditi na prosvjećivanju umjerenih liberala jer, kako tvrdi Deneen, put u promjenu režima, odnosno put u postliberalnu budućnost, iziskuje znatan broj “klasnih izdajnika”.
Zanimljivo mi je, pri tom, da u (djelomičnom) prosvjećivanju klasičnih liberala, umjerenih revolucionara, najviše uspjeha ne postižu postliberali ili drugi kritičari (klasičnoga) liberalizma, nego ponajprije – progresivni liberali, i to svojim divljanjem i radikalizmom. Sjetimo se rulje lijevo-liberalnih studenata s kojom se je 2016. (riječima) sukobio Jordan Peterson. Široko gledana i komentirana snimka te prepirke učinila je Petersona megapopularnim vitezom zapadne uljudbe, zapravo vitezom klasičnoga liberazlizma. Tih prvih nekoliko godina njegova “mesijanskoga” javnoga djelovanja, rado sam ga pratio, ali nakon čitanja zdravorazumskih i ni po čemu revolucionarnih 12 pravila za život, zamro mi je interes za njim.
Tu i tamo ipak naletim na Petersona. Iako je u društvu konzervativaca na X-u čak i priznao kako su ga siledžijski ljevičari i progresivdžije učinili “konzervaticem”, ne primjećujem da je učinio onaj sudbonosni leap of faith s liberalne na postliberalnu, istinsku konzervativnu, stranu. Tako je primjerice u jednom intervju izrekao da je liberalizam mogao funkcionirati u pojedinim zapadnim društvima samo zbog kršćanske metafizike u podlozi tih društava. Zatim je ustvrdio da je cijeli liberalni projekt trenutno u opadanju zbog rastakanja te temeljne kršćanske metafizike. Ali, ispravite me u komentarima ako griješim ili nisam uočio suprotno, ni u tom intervjuu ni nigdje drugdje nije izrijekom priznao da je za razvaljivanje kršćanske metafizike zaslužan upravo liberalni projekt i njegovo (i Petersonovo) zlatno tele – “suvereni pojedinac”!
Mnoštvo je, svjesnih ili nesvjesnih, artikuliranih i manje artikuliranih, klasičnih liberala kao Peterson. Na obraćanju tih “desnih” liberala ili duša u postliberalnu “vjeru” treba marljivo raditi jer je razvidno da bez te mase ne će biti moguće pobijediti globalističko-progresivni “lijevi” liberalizam. Međutim, potencijalni savez s prvima, ponovimo u ovom završnom (samo)upozorenju, ne smije se platiti odstupanjem od istinskih konzervativnih (neliberalnih) vrijednosti i svjetonazora.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Možda je autor propustio primjetiti, ali postoje pravoslavci koji se ne žele staviti pod skute sekularne države, koji primjerice odbacuju Moskovski patrijahat jer je istog stvorila boljševička država i koji u kontinuitetu egzistira te se ne odriče srgijanizma-sekularizma u ovom slučaju podređenosti lažne pravoslavne Crkve sovjetsko-boljševičkoj državi i sadašnjoj ruskoj koja njeguje i dalje kult sovjetskog saveza (tako se događa bizarna stvar da u sadašnjoj Rusiji se komemorira ubijenog ruskog cara i istovremeno se komemoriraju njegove ubojice).
Rimokatolištvo se po pitanju sekularizma odavno ne razlikuje od te boljševičko-sovjetske 'pravoslavne' Crkve, konačno nalaze se zajedno u ekumenističkom Svjetskom vijeću Crkvi s mnogim protestantskim sljedbama gdje promiču globalizam i ideju 'sve religije su suštinske iste i vode k spasenju'. A ustvari vode k Antihristu.
Što se je najbolje očitovalo za vrijeme plandemije kad su sve te tobožnje kršćanske Crkve pokazale da su sluškinje antikršćanskih sekularnih država.
Apropos pitanja strukture i pojedinca mišljenja sam da pojedinac-individua niti ne postoji, svi ljudi svrstavaju se svojom slobodnom voljom u 'strukture', i anarhisti koji bi trebali teoretski biti protiv svih struktura organizirani su bili u anarhističkim strukturama koje bi preživjele anarhističku revoluciju da je uspjela.
I notorni kapitalisti nikad ne djeluju kao pojedinci u nekom virtualnom slobodnom tržištu, nego pripadaju slobodnom voljom u razne strukture poput masonskih loži i sličnih (polu)tajnih društava.
Kakve će pak te strukture biti ovisi o onima na vrhu hijerarhije koji ih vode.
Nikad revolucije ne podižu oni s dna hijerarhije, oni su samo topovsko meso revolucije, a revolucije vode oni koji su na vrhu postojeće strukture i koji je žele promijeniti na revolucionarni način.
Na kraju ili na početku svejedno, postoji samo hijerarhija - sveta vladavina na čijem je vrhu Bog, i revolucionarna antihijerarhija na čijem je vrhu Lucifer koji zna od početka da je gubitnik, ali nalazi utjehu u tome da čim više ljudi povuče sa sobom u Pakao.
Strukture koje imaju u naše vrijeme zemaljsku moć sve redom pripadaju toj globalističkoj antistrukturi koja će na kraju ustoličiti Antihrista.
I nažalost, većina čovječanstva će svojom slobodnom voljom pripasti ili već pripada toj strukturi.