Razgovori: Robin Harris
Dinarski katolik razgovarao je s Robinom Harrisom o globalizaciji, ratu u Ukrajini i odnosu konzervativaca i liberala
Robin Harris engleski je i hrvatski povjesničar i esejist, bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher koji već godinama živi i djeluje u Hrvatskoj, a aktivan je i u Centru za obnovu kulture u kojem obnaša dužnost potpredsjednika. Po našemu skromnomu sudu, šira hrvatska javnost nije (dovoljno) upoznata s njegovim radom, kojim nas je nemjerljivo zadužio, a to više govori o nama Hrvatima nego o našem sugrađaninu. Harris nas je, naime, zadužio ne muljanjem i laganjem na tobožnju hrvatsku korist, već objektivnošću i nijansiranošću u svojim knjigama i ostalim radovima o hrvatskoj starijoj i novijoj prošlosti.
Nikada ne ću zaboraviti jednu epizodu iz davnih studentskih dana s jednoga konzervativnoga panela održanog u Esplanadi u Zagrebu. Moderator je bio Nino Raspudić, a Harris je bio jedan od govornika. Kad je došao red na pitanja iz publike, javio se neki niski starkelja, Hrvat iz Australije (sam se tako predstavio), koji je provocirao Harrisa nastojeći od njega dobiti nekakvo priznanje engleske (neizravne) krivnje za pokolje Titovih partizana na Križnom putu. Harris je, u hrvatskim desničarima prepunoj dvorani, džentlemenski otpilio toga krkana smireno rekavši "Britanci nisu pobili te ljude". Neukusni desničari poput spomenutoga dedeka samo su korisni idioti komunista i njihovih apologeta jer optužujući Britance za Križni put zapravo ekskulpiraju hrvatske komuniste. "Naši" su kokali naše i to je neugodna istina.
Koliko znamo, Harris bi uskoro trebao objaviti svoju novu knjigu u kojoj će dati pregled upravo hrvatske političke povijesti 20. stoljeća. Sudeći prema njegovim prijašnjim knjigama, to će biti prava poslastica.
Na koncu ovoga uvoda, valja reći da nema nikakvoga posebnoga, ne daj Bože dnevnopolitičkoga, povoda za razgovor s Harrisom. Njegovo mišljenje o širim geopolitičkim i ideološkim trendovima rado bismo uvijek željeli čuti ili pročitati.
1) Nedavno je Centar za obnovu kulture, kojega ste član, ugostio oku i uhu ugodnu nizozemsku aktivisticu Evu Vlaardingerbroek. Tom je prilikom predsjednik COK-a Stjepo Bartulica na Twitteru napisao "odbacite globalizam, prigrlite Boga!". U prvom komentaru ispod stanoviti Miljenko Hajdarović (čini nam se da je riječ o ljevičaru oblikovanu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) napisao je sljedeće: "Zabavno je to reći 'odbacite globalizam' kad upravo katoličanstvo nastoji biti globalna religija … Ali to Bartulici i poklonicima zgodno zvuči... A k tomu dovodi i stranu predavačicu baš po globalističkomu uzoru". Kako biste ocijenili taj komentar koji povlači analogiju između katoličkoga univerzalizma te primanja istomišljenice iz druge zemlje i "globalizma"?
Čuo sam se s mojim kolegom Stjepom Bartulicom oko ovoga i samo ću ponoviti što mi je rekao: "Naziv njezina govora na panelu na kojem smo se sreli bio je 'Odbacite globalizam i prigrlite Boga'. Zato sam napisao taj tvit. Ona se osvrnula na globalističku agendu koja podriva nacionalni identitet, prirodnu obitelj itd. Analogija s univerzalizmom Crkve je prikladna, ako netko globalizam poima kao religiju".
Ovo pojašnjava stvari. Usput, posljednja rečenica zavrjeđuje našu pozornost. Odnosi se na bitnu istinu – i prijetnju.
2) Što je to globalizam uopće? Liberali "globalizam" poimaju kao neumoljivu silu Progresa koja je onkraj naše moći, pa i moći "suverenih država" – kako neki tautološki zovu države. O tom je vrlo zorno pisao američki katolički intelektualac Patrick Deneen u svojoj knjizi Zašto liberalizam nije uspio. No je li "globalizam" – manjim ili većim dijelom – projekt (liberalne) imperijalne elite Sjedinjenih Američkih Država, kako primjerice sugeriraju autori knjige American Empire and the Political Economy of Global Finance?
Globalizam, kao i mnogi drugi izmi, na koncu znači ono što želimo da znači, i u pravu ste kada iskate one koji rabe tu riječ da budu precizniji. Na jednoj razini, riječ je o setu uvjeta ili okolnosti. Zbog međunarodne trgovine, kretanja kapitala, dosega engleskoga jezika i, ponajprije, utjecaja i sofisticiranosti tehnologije, živimo u jedinstvenu svijetu u kojem prethodni naraštaji nisu živjeli. U ekonomskom smislu, čovječanstvo je bilo najbliže globalizmu krajem 19. stoljeća, ali je onda Prvi svjetski rat tomu stao na kraj. Čimbenicima koje sam nabrojio neki bi dodali klimatske promjene i rizike od pandemija. Ti su elementi, međutim, pretvoreni u oružje od strane onih koji žele da države predaju svoje ovlasti, a glasači kontrolu globalnim stručnjacima iza kojih se – kako je to uvijek slučaj – naziru mnogobrojnih partikularni ili specijalni interesi.
Sjedinjene Američke Države su uvijek bile sklonije pozitivnije promatrati globalizam u odnosu na europske sile, dok nedavno Njemačka, čija je politika u užasnom stanju i koja je slomljena nacionalnom sumnjom u sebe samu, nije preuzela taj cilj ili štafetu. Američki globalizam u početku se svodio na gašenje i zamjenjivanje europskih imperija vlastitom moći. Ali ako se stane tu, onda se ne može razumjeti koliko duboko su Sjedinjene Države privrežene samonametnutoj misiji širenja svojih liberalnih vrijednosti širom svijeta. Nesputani nekakvom povijesnom sviješću što je zapravo nacija temeljena na krvi, zemlji i kulturi, Amerikanci dobronamjerno gaze preko nacionalnih osjećaja koje smatraju predrasudama, i interesa drugih nacija koja drže sebičnima, a zatim su začuđeni i povrijeđeni kada ih se optužuje za neo-imperijalizam.
Danas je to znatno ozbiljniji fenomen nego u prošlosti jer je SAD postao posrednik lijevo-liberalne kulturne agende koja svoje korijene ima u neomarksističkoj frankfurtskoj školi, "kritičkoj teoriji", i njezinim bizarnim izdancima, a koja je zapravo prožela američka sveučilišta, velike korporacije i vladu te sa sada izvozi za svjetsku konzumaciju.
Ova vrsta globalizma je, nakon mogućnosti za nuklearnu kataklizmu (koju nikada nije za smetnuti s uma), najveća prijetnja s kojom se suočava naše društvo. Osnovni vodič za razumijevanje kako je došlo do ovoga nudi nam Chris Rufo u knjizi America’s Cultural Revolution: How the Radical Left Conquered Everything.
Trebali bismo se oduprijeti globalizmu iz nekoliko razloga. Prvo zbog opasna i destruktivna ideološkoga i kulturnoga sadržaja programa koji globalisti forsiraju. Drugi je razlog to što demokracija učinkovito funkcionira samo – iako ne uvijek – na nacionalnoj razini, ondje gdje ljudi osjećaju zajedničko nasljedstvo. Treći je razlog to što se, kad ovlasti i moć predamo globalnim planerima, susrećemo s problemom (na još većoj razini) koji je opisao Friedrich Hayek u svojoj analizi u kojoj je pokazao zašto središnje planiranje nikada ne funkcionira. Nitko nema dovoljno znanja za donijeti ispravne odluke u nacionalnoj vladi, a nekmoli u nečemu što se primiče svjetskoj vladi. Pretpostavljam da bismo se uskoro mogli suočiti s posljedicama tih politika koje se provode pod krinkom borbe protiv klimatskih promjena. Uskoro ćemo to vidjeti.
3) Ne držimo da je rusko pripajanje Krima, podupiranje separatističkih snaga na istoku Ukrajine i, naposljetku, agresija na Ukrajinu opravdana (to je za svaku osudu!). Samo nastojimo razumjeti interese strana u ovom sukobu. Razmišljanje naglas, poput onoga nepametnoga razmišljanja naglas našega predsjednika (nacija nema nikakve koristi od toga!), danas mnogi osuđuju etiketirajući "prijestupnika" kao rusofila, Putinova igrača, srbofila itd. Kao pobornik slobode govora i misli, kako to komentirate?
Nisu svi koji su protiv zapadne potpore Ukrajini skriveni podupiratelji Rusije ili plaćeni "agenti utjecaja" (agent of influence), kako se to govorilo tijekom Hladnoga rata, ali neki nesumnjivo jesu. Ruska opskrba plinom tijekom godina je, unatoč mnogim upozorenjima iz Sjedinjenih Država, stvorila ne samo opasnu ekonomsku ovisnost, pogotovo za Njemačku [i Mađarsku – op. ur.], već je sigurno uspostavila i mnoge potencijalno korisne političke veze. Rusi se suočavaju s teškoćama i sigurno će tražiti vraćanje usluga. Naivno je to ignorirati.
Rusiju se nekada – to odgovara komentatorima koji ne žele spomenuti komunizam – opisuje jednostavno kao zemlju koja provodi imperijalnu politiku. Činjenica je da se na kraju Hladnoga rata status Ukrajine poimao kao nejasan. Rusi ju jednostavno neće prihvatiti kao neovisnu, i učinit će sve kako bi spriječili da Ukrajina postane produžena ruka Zapada. Ovom ludom invazijom su, naravno, dobrano osigurali ono čega se zapravo najviše boje.
Ludost, uz nevjerojatnu nesposobnost i usputnu bestidnu brutalnost, također odražava činjenicu da u Rusiji stari KGB zapravo povlači konce i da sustavom dominiraju komunističke strukture kojim operiraju ljudi komunističkoga mentaliteta. Upravo takva vrsta ljudi je, sjetimo se - ne samoproklamirani četnici – vodila rat protiv Hrvatske 1990-ih. Agresivni su, ali glupi. Na koncu, oni uvijek djeluju prema svojoj pravoj prirodi.
Možda bi, uz više takta i promišljenosti Zapada, Ukrajinski rat mogao biti izbjegnut. Tako sam mislio u vrijeme izbijanja rata. Ali sada sumnjam u to. Pobjeda Ukrajine izbacit će cijeli niz drugih problema. Strateška geografija se već promijenila, s Varšavom koja je pretekla Berlin kao glavna vojna sila u Europi. Ukrajina i, naravno, Rusija koje nastanu bit će pune problema koje novac i visokoumne izjave neće riješiti.
Naposljetku, taj ruski nuklearni arsenal trebao bi biti glavna briga zapadnih političkih vođa svaki dan. Nažalost, s današnjim mekim, naivnim, birokratskim ili u jednom značajnom slučaju mentalno nesposobnim vodstvom, sumnjam u to.
4) Vi se u Centru za obnovu kulture zalažete se za slobodnije tržište, manju državu i daleko nižu poreznu presiju, što je u hrvatskom kontekstu i više nego potrebno. Ipak, ne možemo ne primijetiti da se u zapadnijem dijelu naše civilizacije desnica pomalo odmiče od hladnoratovskoga Thatcher-Reagan "tržišnoga fundamentlizma". Skupina intelektualaca koje nazivaju Postliberals, poput Sohraba Ahmarija, upozorava na porast tzv. privatne tiranije. U svojoj novoj knjizi Patrick Deneen je to pokazao na primjeru države Indijane u SAD-u koja je 2015. donijela Religious Freedom Restoration Act. Na taj su se zakon obrušile gigantske korporacije koje se protive kršćanskoj kulturi i tradiciji, te su Indijani zaprijetile potpunom ekonomskom devastacijom. Slično tomu, povjesničar Victor Davis Hanson naglašava slabljenje srednje klase, onoga sloja u društvu kojega drži ključnim za stabilnost demokracije, a jedan od potencijalnih kandidata na predstojećim izborima za predsjednika SAD-a Robert F. Kennedy Mlađi tvrdi kako u SAD-u nema kapitalizma slobodnoga tržišta, već kako je ondje na snazi crony kapitalizam koji pogoduje velikim igračima s ciljem osiromašivanja srednje klase. Neki "konzervativci" poput Mikea Pence drže da je rješenje zapravo u – dodatnoj deregulaciji i smanjivanju poreza. Taj se isti Pence, koji se zaklinje u Boga, protivi trošenju javnoga novca na "socijalu", ali mu nije mrsko te novce slati Ukrajini. Kako sve to komentirate? Je li jedan dio rješenja leži u antitrustovskim zakonima, dakle baš u dodatnoj regulaciji tržišta?
Ne postoji sukob između slobodnoga tržišta i konzervativizma. Argumenti koji sugeriraju suprotno najčešće dolaze od ljudi koji ili nemaju iskustvo Hladnog rata, ne razumiju kako ekonomija funkcionira, ili oboje. U Europi trebamo biti svjesni kako u Americi postoji neka vrsta intenzivnoga, ali lokaliziranoga intelektualnoga građanskoga rata između različitih tipova konzervativizma. Njihove često prenaglašene pozicije ne bi se trebale previše ticati nas koji smo vidjeli socijalizam na djelu i koji znamo kakva pošast on može biti; Amerikanci to iskustvo jednostavno nemaju.
Mnogi pripadnici te nove konzervativne struje – bilo da su u Americi ili su snažno pod utjecajem onoga što se ondje govori – redefinirali su liberalizam i zaključili kako je on, ne socijalizam – ili komunizam o kojem ne pokazuju ni najmanje razumijevanje – sada pravi neprijatelj desnice. Terminologija je važna. Nakon Drugoga svjetskoga rata američki konzervativci nazivali su one na lijevoj strani američkoga ideološkoga spektra "liberalima", stoga im je lako obnoviti retoričke napade. Također, Amerikanci su tradicionalno imali problem pri definiranju konzervativizma zbog toga što njima, kako sam objasnio ranije, on nema nikakve veze s nacijom te se čini kako je utemeljen uglavnom na interpretacijama ključnih ustavotvornih dokumenata i pretpostavki koje, naravno, mi ostali ne dijelimo.
Liberali i konzervativci drugačiji su, primjerice, zato što konzervativci cijene naciju i nacionalnost, vjeru i (tradicionalnu) obitelj zbog njih samih, dok liberali ne dijele taj stav. Moderni liberali često su izrazito neliberalni pri uskraćivanju slobode govora svima s kojima se ne slažu. U tom smislu, one koji se danas predstavljaju kao liberali često je lakše shvatiti kao postmarksiste.
Ipak, htio bih se dotaknuti par kratkih točaka i izraziti snažno neslaganje s idejom da je liberalizam glavni neprijatelj konzervativizma, prihvaćajući pritom da konzervativci i liberali imaju drugačiji pogled na svijet.
Konzervativci imaju snažniji osjećaj o tome što čini ljudsku prirodu te o njenoj važnosti u formiranju institucija i određivanju događaja nego liberali, koji su često neumjereno optimistični. Konzervativci u svom sjećanju uvijek imaju čovjekov Pad, a liberali smatraju da se isti nikad nije dogodio. Međutim, i konzervativci i liberali imaju elementarno suglasje o važnosti pojedinca. Konzervativci, za razliku od liberala, vide pojedinca kao jedinku koja je formirana kroz institucije i tradiciju te je kroz njih sposobna razumjeti samu sebe. Liberali i konzervativci slažu se – ili bi se bar trebali slagati – oko jedinstvene važnosti i ultimativne vrijednosti individualne ljudske osobe.
Konzervativci i liberali snažno su zainteresirani za slobodu, iako će se razlike očitovati u onome na što stavljaju naglasak. Danas mnogi konzervativci naglašavaju važnost općega dobra spram slobode. Ali u velikoj mjeri – naravno, ne u potpunosti – opće dobro najbolje se postiže dopuštajući tržištu slobodno djelovanje. U praksi ipak, konzervativci svakako žele slobodu. Ne možemo prihvatiti nijedan sustav koji ograničava slobodu vjerovanja, slobodu obrazovanja vlastite djece u onom duhu koji sami smatramo primjerenim i slobodu savjesti kao legitiman sustav – naravno da danas postoje neki samoprozvani liberali koji žele ograničiti upravo te stvari, ali oni u tom slučaju nisu vjerni liberalnoj tradiciji.
Konzervativci, kao i liberali, nisu skloni koncentraciji moći jer shvaćaju – čak i više nego liberali – koliko je često moć podložna zlouporabi. Konzervativci, kao i liberali, razumiju granice državnoga planiranja jer su i jedni i drugi epistemološki dubinski skeptični prema ideji jednoga sveznajućega i svemoćnoga autoriteta koji posjeduje sve informacije na temelju kojih će donositi ispravne odluke – kao što sam već rekao.
Konzervative vlade moraju stvoriti uvjete u kojima ljudi mogu unaprijediti životni standard i sebi i svojim obiteljima. U prijevodu, moraju osigurati ekonomski rast, godinu za godinom. Mnogi kulturološki konzervativci možda priželjkuju statično društvo i statičnu ekonomiju, no pokušaju li postići ijedno od tog dvoje, gubit će izbore te će oni politički nesvrstani birači prihvaćati dogme s ljevice.
Ekonomska promjena je remetilačka, ali sjajna metafora Josepha Schumpetera o "olujama kreativne destrukcije" najčešće je daleko od istine. U slobodnm gospodarstvu, promjene ne dolaze prisilom. One dolaze kroz beskrajno kompleksan sustav cijena i često na način i tempom na koji se, ako ne svi, većina ljudi može prilagoditi. Upravo onda kada država svojom intervencijom – subvencijama, carinama, monopolima ili čime god – pokušava zaustaviti promjene i ne uspije u tome, ishod bude traumatičan.
Postojali su jako dobri principijelni razlozi, ne samo oni pragmatični, zašto su se konzervativci i libertarijanci – da upotrijebim još jedan problematičan termin – udružili pedesetih godina prošloga stoljeća u Americi i Velikoj Britaniji kako bi pobijedili ljevicu i odnijeli pobjedu u Hladnom ratu. Savez je također imao i političkoga smisla. Smatram da razlozi ujedinjenja imaju smisla i danas. Konzervativci ne bi trebali trošiti previše energije svađajući se tko su "pravi" konzervativci. Trebali bismo se koncentrirati na razlikovanje prihvatljivih klasičnih liberala od neprihvatljivih modernih liberala, te uključiti one prihvatljive u zajednički pothvat pobjede nad ljevicom.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.