Parazitiranje na Sotoninu djelu i lojalna konkurencija klasičnih liberala
Transrodni pokret izopačena je posljedica dugoročne liberalne agende - smrtni udarac zadaje se uzroku, ne posljedici
Transrodna ideologija zauzima golemi medijski, i ne samo medijski, prostor Zapada. Transrodna idoelogija dio je američke državne politike, a tu politiku ne određuje neki uspavani starkelja u Bijeloj Kući.
Trump je doista nastojao vladati, zato je bio i ostao prijetnja dubokoj državi i ljevičarskoj tiraniji.
Stječe se, dakle, dojam da moćne klase iz sjene potiču transrodnu ideologiju kako bi običan puk odvratile od razmišljanja o golemim materijalim nejednakostima, osnovanoj sumnji da je tzv. liberalna demokracija puki simulakrum, a izabrani političari nerijetko tek manekeni moći i pijuni duboke države, odnosno da je i sama država u šaci golemih privatnih korporacija. Drugim riječima, transrodna ideologija mogla bi biti tek jedna divide et impera taktika.
Ipak, bilo bi naivno svesti to zlo na puko sredstvo dodatnoga razjedinjavanja demosa od strane vladajuće manjine. Jer ta manjina, očito, ima (i) paklenu protuprirodnu agendu. Primjerice, iza transrodne ideologije – kako to pokazuje feministica Jennifer Bilek – stoji brutalno profitabilna industrija masakriranja ljudskih tijela. Osim toga, kako nam govori Bilek, tu se krije za čovječanstvo i ljudskost kao takvu možda još skuplji (a nekima još profitabilniji) projekt poptuna podčinjavanja prirode, mehanizacije reprodukcije i rađanja, oduzimanja ženama onoga što ih primarno čini ženama, a to je mogućnost donošenja novog života na svijet. Iako Bilek to tako ne iznosi, u biti je riječ o Bogom danoj moći povjerenoj ženama.
Nije samo lova u pitanju, u pitanju je ponajprije moć. Moć nad prirodom, nad životom, svojevrsno igranje Boga. To je – kako piše američki intelektualac Patrick Deneen – jedno od temeljnih obilježja klasičnoga liberalizma, ideologije koja je opsjednuta "oslobađanjem" čovjeka od sebe samoga, od svoje Bogom dane naravi. Oslobađanje "roda" od spola, tek je jedno lice te vražje ideologije.
Nepametno i, k tomu, neduhovoto ismijavanje te paklene agende, poput onoga u režiji republikanca Ryana Webba, upravo je to – nepametno. To je glupo i štetno jer se time stvara dojam relativizacije opačine i Sotonina (ne)djela. Ljudi moji, pa nemojmo se zajebavati s ozbiljnim stvarima! Tek kad se ima jako mnogo – uz Božju pomoć – dobivenih utakmica protiv Lucifera, može se skromno i na duhovit način ismijavati ga. To je činio poznati egzorcitst Gabriele Amorth, poznat i po tomu da je volio reći kako se demon "usere u gaće" kada ga vidi. No, nikad ne na uštrb ozbiljnog razumijevanja i suočavanja sa Zlim. Duhoviti i karizmatični egzoricst Dan Reehil, koji je put prema Istini započeo u našem Međugorju, tako uopće ne dvoji da je transrodna ideologija Sotonino maslo, a klasični liberali se pitaju bi li muškarcima trebalo biti dopušteno sudjelovanje u ženskom boksu (vratit ćemo se ovomu nešto niže).
Jednostavno, Zlu treba rezolutno reći "NE" jer, kako reče Krist, "što je više od toga, od Zloga je". Nema tu neke "filozofije" i prevelikoga vaganja.
Ipak, kako se ono veli, put u pakao popločan je dobrim namjerama i mnogima to nije lako prepoznati. To vjerojatno (kasno) shvate roditelji "transrodnih" klinaca kojima neprestano tupe da će im klinci počiniti samoubojstvo ako im oni ne daju blagoslov za masakriranje vlastitih tjelešaca. Mnogi ljudi jednostavno nemaju čvrste stavove oko ovih pitanja, a tu nesigurnost zlorabe transrodni lobiji i popratna industrija.
Vjerojatno iz dobrih najmjera i mnogi klasični liberali, poput Jordana Petersona, daju prostor Sotoninu nedjelu. Tako se jalove dugotrajne rasprave i razgovori, poput razgovora Petersona s američkom plivačicom Riley Gaines, o tomu bi li se primjerice muškarcima koji glume žene trebalo dopustiti natjecanje u ženskom športu svode na "fulavanje celoga fudbala", kako bi rekla braća Srbi. Tu je jednostavno riječ o pukom suočavanju s posljedicama problema, a ne s problemom samim. Ili, ako hoćete, ne cilja se na uzrok problema. Nije (toliki) problem pruža li se plivaču koji ima šira ramena od Nikše Dobuda mogućnost natjecati u ženskom plivanju, i da s golim kurcem hoda po ženskoj svlačionici. Problem je što se to zlo ne siječe u korijenu. Kako, elokventno i bez pardona, tvrdi predsjednički kandidat i naš favorit Donald Trump: "nijedna ozbiljna zemlja ne bi trebala svojoj djeci govoriti da su rođena u pogrešnom tijelu".
E sad, ima mnogih iritantnih liberalnih medijskih osoba, poput Piersa Morgana, koji poput nekih kurvi željnih pozornosti (kako prevodim attention whore) parazitiraju na Sotoninu djelu i daju prime time prostor svakojakim opačinama i bolešćinama kojih se eto zgražaju i protiv kojih se bore, ali nam ih svakako projiciraju na ekrane i društvene mreže. Tako je Morgan nedavno ugostio dvojicu pedera – jednoga pederskoga pedera, a jednoga muževnoga pedera (nešto kao progresivni liberal i konzervativni liberal) – da komentiraju i raspravljaju o gadarijama Sama Smitha (vjerojatno isto peder), dakle o nečemu što bi – po nama – trebalo biti onkraj bilo kakve rasprave i za svaku osudu. "Muževni peder" je Douglas Murray, jedan od najpoznatijih klasičnih liberala, tobožnjih "konzervativaca".
Murryjevu najnoviju knjigu prošloga je ljeta propisno razvalio katolički intelektualac Patrick Deneen. Deneenovoj recenziji Murryjeve nemušte knjige vratit ćemo se nekom drugom prilikom, ali ovdje je dovoljno reći kako je riječ o razotkrivanju liberalnoga revolucionara koji bi, poput nekoć žirondinaca, htio zaustaviti revoluciju prije nego li revolucija pojede svoju djecu. A revolucija, prije ili kasnije, jede svoju djecu, pa tako i transrodna ideologija (slovo T u LGBTQ+) "jede" gejeve i lezbe (G i L u LGBTQ+).
Iako je nedavno bio rekao (ne da mi se kopati) da je postao konzervativac (kao što i Murray veli da je konzervativac), Jordan Peterson je – poput Murrayja – po svomu habitusu tek jedan od mnogih klasičnih liberala. Peterson je više puta javno rekao da je blizak klasičnomu liberalizmu te da je Zapad dobro posložio stvari jer se u toj civilizaciji ustoličio "suvereni pojedinac". Koliko znamo, kršćanstvo ima drukčije razumijevanje pojedinca. Ne kao suverena iznad Boga, prirode, tradicije, kulture, ograničenja itd., nego kao jedinke (osobe) odgovorne za svoju dušu. Pojedinac je odgovoran za svoju dušu, ali on nije njezin vlasnik, kao što nije ni vlasnik svoga tijela na način na koji to vidi (klasični i progresivni, desni i lijevi) liberalizam. U suprotnom samoubojstvo ne bi bilo težak grijeh.
Za kraj, kažu da se Thomas Hobbes, proto-liberal i svojevrsni otac liberalizma, smrtno bojao Boga. Nije ni čudno, jer liberalni put doista vodi u pakao. Ovozemaljski sigurno, a uvjereni smo i u – onozemaljski.