Liberalni put u dekadenciju
Liberalizam nije vrijednosno neutralan sustav u kojem "cvate tisuću cvjetova", već ideologija koja tradicionalne vrijednosti ostavlja u ruševinama.
Internet je pun apokrifnih izjava i citata kojima se ne zna porijeklo, ne zna im se autor, niti se zna kome su inicijalno bile namijenjene. Lišeni ikakvog konteksta, ti “citati” postaju odlično oruđe u rukama, primjerice, ispraznih fitness influencerica koje vam, uz svoje polugolo tijelo i pokoji zlata vrijedan životni savjet, darežljivo ponude i kakvu pametnu misao, nastojeći time svojoj rubnoj pornografiji dati intelektualnu i duhovnu dubinu. Nađe se tu Nietzschea, Ghandija, svakakvih mudraca, samotnjaka i pustinjaka, međutim svi oni ostaju u drugom planu. Među te prostituirane citate (ne)poznatog podrijetla spada i onaj iskorišten u filmu Privedite osumnjičene (The Usual Suspects), a tiče se Sotonine glumačke i prevarantske umješnosti: “Najveća prevara koju je Sotona ikad izveo je uvjeravanje svijeta da ne postoji.” Izjava se, čini mi se, na većini legitimnih mjesta pripisuje vrhovnom pjesniku moderniteta Charlesu Baudelaireu - je li to ispravno, nemam volje provjeravati, ali vjerujem da istinitost ove tvrdnje odzvanja svakome tko ju ozbiljnije sasluša i razmisli o njoj. Pisali smo već o zlogukim akterima iz sjene te kako je jedna od njihovih ključnih misija uvjeriti svijet u bezazlenost i marginalnost svoga djelovanja. Svodeći sebe na puku tlapnju neprijateljskog tabora, kao da slijede spomenutu Sotoninu taktiku - ako druge uvjeriš da si ništa, možeš nesmetano raditi svašta.
Dobrim knjigama se uvijek treba vraćati, a one fenomenalne kao da ti konstantno objašnjavaju svijet koji vidiš ispred sebe ili o kojem čitaš u medijima. Zašto liberalizam nije uspio Patricka Deneena spada u nekolicinu transformacijskih knjiga ove generacije (u budućnosti ćemo na ovom Substacku raditi i prikaze tih knjiga). Prelistavajući ju opet neki dan, za oko mi je zapelo njegovo razotkrivanje - referiram se, samo prigodno naravno, na početak ovog teksta - sotonističkog karaktera liberalizma. Komparirajući ga kratko sa suprotstavljenim ideologijama poput komunizma i fašizma, čiji okrutni i nasilno - progresivni karakter nitko ne dovodi u pitanje, Deneen liberalizam vidi kao puno podmukliju i perfidniju ideologiju. Ostavši jedina ideologija u gradu nakon pada Berlinskog zida, liberalizam je poprimio osobine zraka - svjesni smo njegove prisutnosti, znamo da je tu, ali istovremeno ga u svojoj svakodnevnoj rutini ne primjećujemo. U toj sveprisutnoj skrovitosti, liberalizam se deideologizirao i prezentirao kao vrijednosno neutralan, kotirajući više kao normalan način uređenja našeg društva, time i naših privatnih života, a manje kao globalno dominantna ideologija par excellence. Drugim riječima, liberalizam nas je uvjerio da suštinski - ne postoji.
Potkupljeni viškom proizvoda na polici, obiljem programa na televiziji, poplavom streaming servisa i opcija za dokolicu, više manje smo svi pristali na tu igru gledanja kroz nevidljivu avet liberalizma. Sve dok nas, u punini svoje dekadencije i protuprirodnosti, ne ošamari posred lica.
Mi s Desnog ProtuCentra smo si često znali reći kako u raspravama o transseksualcima - da budemo precizniji, ljudima s mentalnim poremećajem rodne disforije koji se groteskno maskiraju u suprotni spol, ne prezajući pritom ni od radikalnog mijenjanja vlastitog tijela - nećemo sudjelovati na dubljoj teorijskoj razini. Nekim stvarima naprosto ne treba davati legitimitet teorijskog razmatranja kada već na prvi pogled uzrokuju nelagodu i očito su protivne prirodi te biološkim zakonitostima unutar kojih postoji i opstaje ljudski rod. Međutim, vremena su takva, luda i nepredvidljiva, pa sve što smo donedavno smatrali normalnim i stabilnim se - da posudim misao od Marxa - otapa u zrak. U centru našeg zapadnog Imperija, Sjedinjenim Američkim Državama, u ofenzivi je inicijativa naziva Drag Queen Story Hour. Ona se svodi na sljedeće: ranije spomenute groteskno maskirane osobe odlaze u vrtiće, škole, knjižnice i muzeje te mladim ljudima čitaju razne propagandne priče s ciljem aklimatizacije te djece na svijet u kojem je takav biološko - identitetski egzibicionizam normalna stvar. Opis njihove misije možemo naći na njihovoj stranici:
“Drag Queen Story Hour zaokuplja maštu i poigrava se rodnom fluidnosti u djetinjstvu pružajući djeci glamurozne, pozitivne i besramno queer uzore.
U takvom prostoru, djeca mogu vidjeti ljude koji prkose rigidnim rodnim ograničenjima te mogu zamisliti svijet gdje svatko može živjeti svoju autentičnu osobnost.”
Iako poprilično sigurno okupiraju prostor na krajnjim marginama mentalnog zdravlja (u najboljem slučaju) i usprkos tome što poziv na autentičnost od permanentno maskiranih osoba sliči na sprdačinu, treba biti svjestan da ovo ipak nisu inicijative vrijedne podsmijeha jer iza njih stoji korporativna i politička moć - na njihovoj listi suradnika stoje Facebook, Google, Disney i HBO, među ostalima. Podršku imaju i iz najviših ešalona američke politike pa je neki dan državna tužiteljica savezne države New York odlučila uz pomoć novca poreznih obveznika organizirati jedan Drag Queen Story Hour za dječicu Manhattana. Priliku uživati u ovim edukativnim sesijama imaju i djeca Berlina, Malmöa, Kopenhagena i Tokija. Živimo, na kraju krajeva, u globalnom svijetu.
Ovakav razvoj događaja je srž liberalizma i modernog poimanja slobode koju ta ideologija promovira. Za razliku od klasičnog i kasnijeg kršćanskog poimanja slobode koje zastupa vladavinu nad samim sobom kao preduvjet istinske slobode, moderno viđenje slobode vodi se principom dopuštenog činjenja svega što spada u sferu takozvanog vlastitog slobodnog prostora. Time se svodi na izostanak vanjskih i unutarnjih restrikcija: u kakvu god opačinu ogrezli, kakav god porok prakticirali, kakav god nemoral dominirao našim privatnim životom, slobodni smo to činiti dok ne radimo direktnu, neposrednu i momentalno vidljivu štetu društvu oko nas. Jedan od stupova moderne liberalne misli, John Stuart Mill, zagovarao je slobodu koja omogućava svim pojedincima razvoj bilo kakve ekscentričnosti jer je u tome vidio jedini ispravan put k društvenom progresu. Liberalno poimanje progresa sadržano je - kako smo već pisali ovdje, a pisat ćemo još puno puta - u slamanju svih lanaca tradicije i tobože ograničavajućih društvenih normi. Potpuno suprotno od toga, klasičari i kršćanski mislioci poput Platona i Svetog Pavla govorili su o pojedincima prepuštenim svojim najnižim strastima kao ljudima bez samokontrole i discipline, pokornim robovima upravo tih strasti čije se tiranije ne mogu osloboditi. Iz toga proizlazi i nužnost postojanja društvenog poretka čija zadaća je pomoći im u ostvarivanju takve istinske slobode.
Kako se suvremeni konzervativni pokret suštinski udaljio od kršćanske vizije društva, pokleknuvši istovremeno pred Millovskom slobodom, neki takozvani konzervativci prostrli su crveni tepih pred ranije opisane pojave. Autor establishmentsko konzervativnog američkog magazina National Review David French, iznio je stav kako tobožnja liberalna vrijednosna neutralnost i koncept privatne autonomije jednako štiti i kršćanske grupe i promotore perfidne transseksualne indoktrinacije. Istina je, naravno, drukčija - svaka moralna devijacija, kako bi se mogla nesmetano provoditi i zagovarati u javnom prostoru, zahtijeva određenu razinu društvenog odobravanja i ohrabrivanja. Kao što smo svi već mogli shvatiti prateći slične javne rasprave, nije dovoljno samo tolerirati rodnu ideologiju i trans pitanja - zahtijeva se strastveno odobravanje. Ako ono izostane kod ovih i sličnih pitanja, slijede sankcije: američki policajac Jacob Kersey u siječnju ove godine suspendiran je nakon što je na Facebooku izrazio svoj privatni stav kako gay brak naprosto ne postoji, pozivajući se na svoje religijske stavove.
Najefikasniji način marketinga često je onaj koji se vrši kroz videoigre. Korporacije stavljaju svoje veoma konkretne logotipove u te zamišljene svjetove kako bi mladi koji ih dominantno igraju od malih nogu bili naviknuti na određene brandove. Inicijative poput Drag Queen Story Houra imaju isti cilj - ucijepiti mladima u glavu veoma partikularan koncept razmišljanja i viđenja svijeta čije vrijednosti stoje nasuprot onima na kojima je izgrađen moderni svijet. U svijetu u kojem bi takve inicijative postigle globalni uspjeh, Sotona nas više neće morati uvjeravati da ne postoji - njegov trik o kojem je govorio Baudelaire postao bi izlišan. Pozivajući se na “znanost, kreativnost i kritičko razmišljanje” Sotonisti u Americi djeci nude mogućnost sudjelovanja u takozvanom Izvannastavnom Sotonističkom Klubu. Ako se pitate ima li konzervativaca koji dvoje treba li i ovo biti zaštićeno velom liberalne slobode, ima. Liberalna stremljenja uvijek započinju kao privatno odbacivanje društvenih normi, ali suprotno očekivanjima velikog broja naivaca - tu se stvar ne zaustavlja. Malo po malo, takvo privatno odmetništvo struže površinu normi na kojima gradimo svoje društvo, sve dok im u potpunosti ne izmijeni naličje, postavši nova norma sa zahtjevom potpune poslušnosti. Ako takav ideološki fanatizam može dovesti do kasapljenja vlastitih bioloških tijela, kao što je slučaj s “pripovjedačima” iz Drag Queen Story Houra, što nam garantira da će to biti zadnja promjena na kojoj će inzistirati? Svima onima koji odbijaju pogledati tom opasnom trendu u oči, dobro je postaviti pitanje: uz svu tu navodno vrijednosno neutralnu slobodu koju nam nudi moderni globalni poredak, postaju li naša društva i institucije više kršćanska, tradicionalna i nacionalna ili naočigled klizimo u lijevo-liberalnu distopiju?