Kasni liberali kao rani marksisti
O povijesnim i filozofskim sličnostima modernih slobodnotržišnih liberala i ranih marksista
Svi smo gledali taj film. Kriminalac i policajac, kauboj pravednik i kauboj razbojnik, sovjetski snajperist protiv njemačkog snajperista - dva arhetipska antipoda naganjaju se, pucaju jedan po drugom, neprijateljski ulaze jedan drugom u teritorij, otimaju si imovinu, ponekad i žene. U tom vihoru neprijateljskih tenzija, međutim, uvijek svjedočimo jednom trenutku u kojem se obistini ono što slutimo kroz cijeli film: između ove dvije polarne suprotnosti koje žele stati jedan drugome na kraj i napakostiti si pod svaku cijenu, ipak postoji određena doza poštovanja, čak i simpatije. “Ti i ja nismo toliko različiti”, govore jedan drugom uz prešutno odobravanje i prigušen smiješak.
Za vrijeme studentskih dana, dok sam bio mlad, nenačitan i neizgrađen desničar, jako su me zabavljale razne debate liberala i marksista. Imao sam dojam da na svaku naizgled blesavu marksističku tezu Hayek, Mises ili Friedman imaju odgovor koji ih raskrinka i učini smiješnima. Uz neke njihove interne različitosti, pogotovo čikaškog Friedmana u odnosu na dva austrijanca, njihovi argumenti imali su zajednički nazivnik - uvijek i zauvijek, u svakom kontekstu i svakoj situaciji, država je bila ultimativna prijetnja, a slobodno tržište lijek za svaku društvenu bolest. Kada tome dodamo karizmu političara poput Ronalda Reagana i Margaret Thatcher koji su ovakvom argumentacijom (i usputnim mahanjem Hayekovim knjigama na sastanku kabineta vlade) pokrenuli doba takozvanog neoliberalizma, slobodnotržišni dogmatizam i blagi socijalni konzervativizam činili su se kao obvezni elementi uspješnih desnih politika. Pred njima je pokleknuo i veliki Sovjetski Savez, a stjegonoše tih politika, konzervativac i liberal, činili su se kao savršen spoj.
Pomalo nadmeni, profesorsko s visoka upućen komentar Dejana Kovača - tipičan za liberale koji si međusobno dižu ego na svojim kvaziintelektualnim Facebook eho komorama - na prošlotjedno gostovanje Marijana Pavličeka u Nedjeljom u 2, otkriva puno toga o liberalnoj ideologiji i njenim vjernim poklonicima. Povod za analizu mi je samo i isključivo ovaj jedan Kovačev komentar kojeg čitam van konteksta, u dubinu njegovih stavova neću ulaziti iz dva jednostavna razloga - ne da mi se i jebe mi se. Ako je nepravedno, neka je.
Suprotno od zablude kojoj sam bio rob za vrijeme faksa, a kojoj i dalje robuju mnogi, konzervativci trebaju bježati od liberala i bespogovorne subordinacije dogmama slobodnog tržišta kao vrag od tamjana. Iako različiti po javnim politikama koje zastupaju, sličnost filozofske suštine liberalizma i marksizma čini od njih onog policajca i kriminalca koji shvaćaju da, usprkos redovnim kavgama i poslovičnom naganjanju, nisu toliko različiti. Kako kaže Schwarzmantel u Dobu ideologije, liberalizam i marksizam su ideologije moderne par excellence. Nakon singularnih povijesnih događaja Industrijske i Francuske revolucije koji su u pepelu ostavili tradicionalne oblike društvenog i političkog poretka, za razliku od konzervativizma i zdrave skepse prema tada aktualnim radikalnim promjenama, ove dvije ideologije pojavile su se kao pokretači takozvanog progresa i rušitelji tradicije. Gledajući na povijest teleološki, i jedna i druga ideologija sekularizirale su kršćansko učenje o spasenju, nudeći drugu svrhu povijesti, drugi telos. Prema ranim marksistima, inherentne kontradikcije kapitalističkog sustava taj isti sustav vode u propast: ekspanzija proizvodnih snaga stvara armiju proletera koji će, klasno osviješteni, srušiti kapitalizam te uspostaviti diktaturu proletarijata koja vodi u komunizam, odnosno besklasno društvo kao svrhu povijesti. Upravo iz tog razloga, videći ju kao jednog od ključnih i nužnih povijesnih aktera na putu do besklasnog društva, Marx u Komunističkom manifestu hvali glavne nositelje liberalne ideologije, njemu mrsku buržoaziju. Marshall Berman piše kako Marx “čini se, nije želio potkopati buržoaziju, već ju slaviti. On piše strastvenu, entuzijastičku, često lirsku odu buržoaskim djelima, idejama i postignućima. Dapače, na tim stranicama buržoaziju uspijeva hvaliti snažnije i dublje no što su njeni pripadnici ikad znali hvaliti sami sebe”.1 S druge strane, po liberalima bliskoj Kantovoj prosvjetiteljskoj ideji progresa, čovječanstvo se kreće prema savršenoj, racionalnoj egzistenciji u kozmpolitskom društvu. Vraćajući se na marksizam, Schwarzmantel piše kako je “marksizam bio nasljednik prosvjetiteljske tradicije, koja je tvrdila da ljudska bića dijele zajednički identitet te da je društvena emancipacija zadaća u kojoj racionalna bića mogu svugdje sudjelovati.”2 Gradeći novi društveni poredak, galopirajuća moderna razarala je stari, a marksizam i liberalizam bili su podjednako oduševljeni njenim razaračkim karakterom i perspektivom globalnog svijeta, onog bez granica, bez lokalnih identiteta, bez tradicionalnih oblika društvenog uređenja. Put prema takvom svijetu, po liberalima i marksistima, utkan je u srž ljudske povijesti koja se nezaustavljivo, sama od sebe, kreće ka svom cilju.
Upravo to iritira kod Kovačevog komentara - iz njega globalizaciju uzrokovanu kapitalizmom iščitavamo kao proces koji se nezaustavljivo i sudbinski kreće kroz povijest, neovisno o jalovim i besmislenim pokušajima priglupih političara koji si utvaraju da mogu stati na kraj otvorenom tržištu, stranom kupovanju zemljišta, stranim vlasnicima kapitala i stranim radnicima. Iz perspektive slobodnotržišnog liberalizma, sve je to posljedica prirode stvari protiv koje je uzaludno protestirati, a ne svjesnih političkih odluka.
Problem je što to jest posljedica svjesnih političkih odluka. Dopuštanje kineskog pridruživanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, na inicijativu američkih političkih elita i predsjednika Clintona (uz, pretpostavljam, snažno lobiranje korporacija kojima suze na usta poteku pri pogledu na gigantsko kinesko tržište), u Sjedinjenim Državama izazvalo je takozvani “kineski šok”. Poplava kineskog uvoza na američkom tlu dovela je do uništenja između 2 i 2.4 milijuna manufakturnih i sličnih poslova3. Na oltaru većeg korporativnog profita, žrtvovane su cijele zajednice, njihova vitalnost, produktivnost i zdravlje. Što globalizacija čini takvim zajednicama, opisao je povjesničar Victor Davis Hanson u svojoj knjizi The Case for Trump:
“Odrastao sam, i još uvijek živim, pored malog grada u Kalifornijskoj nizini. Cijelo jedno stoljeće (1880. - 1980.) to je bila prosperitetna multietnička i multirasna zajednica radničke i srednje klase. Od 250 maturanata 1971. godine, samo nas je otprilike deset otišlo na četverogodišnje fakultete. Većina ih nije imala potrebu otići. Kod kuće je bila tražena radna snaga, nudili su se mnogi visoko plaćeni poslovi u manufakturi, neki su od roditelja preuzeli obiteljske farme ili radili smjene u raznim tvornicama. Do 1990. godine, skoro sve te tvornice bile su zatvorene. Do 2000. godine, skoro sve farme bile su prodane i korporativno konsolidirane. Deset godina kasnije, zajednicu je karakterizirala visoka nezaposlenost, ovisnost o drogama, a kriminal je bio posvuda. U mojoj mladosti, 1970. nismo imali ključeve za vanjska vrata; 2018. imam šest pasa čuvara”.4
Ako obiteljska tvrtka proizvodi nešto za cent skuplje od državno poticane kineske korporacije, liberalna logika nalaže da takva tvrtka treba propasti jer nije konkurentna na globalnom tržištu. Liberal će tu obiteljsku tragediju vidjeti kao matematiku utkanu u tijek povijesti. Konzervativac s druge strane, prioritet treba dati očuvanju obitelji i njihovog načina života.
Alat kojeg konzervativci u toj borbi trebaju koristiti je država. Adrian Vermeule piše o dva teorijska opravdanja za postojanje izvršne vlasti, tehnokratskom i političkom. Tehnokratsko ide u smjeru postojanja elitnih stručnjaka, nedostupnih političkom nadzoru, čija zadaća je donošenje politika na temelju takozvanih racionalnih, ekonomskih i znanstvenih zakonitosti, često u antidemokratskom duhu, suprotno željama naroda (koliko je ovo poželjno, vidjeli smo za vrijeme pandemije). Političko opravdanje, ono koje bi trebalo biti saveznik konzervativcima, ne ide u smjeru rušenja suverenosti naroda, već upravo zaštite narodnog suvereniteta od prevelike koncentracije moći na drugim mjestima, poglavito u korporacijama i drugim moćnim ekonomskim i nadnacionalnim akterima. Ogromna koncentracija bogatstva u njihovim rukama stvara niz kvazisuverena otpornih na demokratski proces, a izvršna vlast može djelovati kao alat zaštite većine od volje i moći nekolicine. Ona je potencijalno oruđe narodne samoobrane u vremenu neobuzdanih globalnih sila.
Primjer da se to može dao je popularni konzervativni guverner Floride Ron DeSantis. Sukob s jednom od najvećih globalnih korporacija, Disneyem, oko njihovog propagiranja rodne ideologije, elegantno je riješio oduzimanjem Disneyu eksteritorijalnih prava (Disney je imao teritorij na kojem je imao svoju vlast, poreze itd.), stavivši ih pod kontrolu države Florida.
Nije se potrebno potpuno isključiti iz tokova globalnog kapitala da bi se došlo do suverenosti čiju definiciju Kovač traži u svom pitanju Pavličeku. Ali isto tako nije potrebno, i ne smije se, povijest promatrati kao nepromjenjivu zadanost gdje su konzervativne vrijednosti uvijek gubitnik spram tržišta i korporacija. Važući između očuvanja kulture i prosperiteta jedne zajednice na jednoj strani, i podizanja zarade dioničara nekakve udaljene korporacije za par postotnih poena, jezičac treba staviti na ono prvo, istovremeno ne bježeći od države kao potencijalnog saveznika u toj borbi.
Marshall Berman: All That is Solid Melts into Air: The Experience of Modernity, 2010
John Schwarzmantel: Doba Ideologije, 2005
Michael Lind: The New Class War, 2020
Victor Davis Hanson: The Case for Trump, 2019