Povratak koji se ne smije dopustiti

U borbi protiv Trumpa sve je dopušteno - može li opet, usprkos vlastitim manama i moćnoj opoziciji, izvesti čudo i doći na vlast?

Često se u raspravama, ne poznavajući dovoljno meritum stvari, istovremeno se svesrdno i strastveno zalažući za jednu opciju, pozivamo na vanjske autoritete - možda ti ja to ne znam objasniti, nisam dovoljno upoznat, ne mogu ti u ovom trenutku kontrirati i osporiti teze, međutim taj i taj stručnjak je sve to lijepo ispisao, prema tome, ako sam na istoj strani rasprave kao i stručnjak - sigurno sam u pravu. Svi smo se koristili ovim manevrom s obzirom da nam priskrbljuje auru bliskosti ekspertima, a našeg oponenta dovodi u frustrirajuću situaciju nemogućnosti pružanja adekvatnog odgovora. Istu taktiku možemo koristiti i ako ne želimo ući u suštinu problema - u tom slučaju, takozvani stručnjaci poprimaju ulogu tjelohranitelja koji svojom intelektualnom, stručnom ili moralnom staturom sprječavaju ulazak u škakljive predjele aktualne rasprave.

Nešto slično izveo je i Joe Biden u predsjedničkoj debati prije posljednjih američkih predsjedničkih izbora na kojima je porazio Donalda Trumpa. Vrijedi podsjetiti - u jeku predsjedničke kampanje u medije je došao sadržaj takozvanog laptopa iz pakla, odnosno privatnog laptopa Bidenovog narkomaniji i seksualnim devijacijama sklonog sina Huntera Bidena. Osim slika Hunterovog nagog konzumiranja raznih opijata i prostitutki, laptop je sadržavao mailove s kompromitirajućim sadržajem vezanim uz Hunterove, hah, nazovimo ih poslovne avanture s Ukrajinom, Kinom i Kazahstanom, pri čemu je lako iščitati postotnu uključenost Bidena starijeg, sadašnjeg predsjednika, tadašnjeg potpredsjenika, u businessu svoga sina. Već smo kratko spominjali političko-medijsko-obavještajno-poslovnu koordiniranu akciju - nećemo koristiti riječ zavjera - kojom se svim silama nastojalo suzbiti tu priču i maknuti ju što dalje od ušiju i očiju američkih birača. U nekim postizbornim anketama donekle upitne kredibilnosti solidan dio ispitanih glasača izjavio kako bi vjerojatno promijenili svoj glas da su više znali o korupciji obitelji Biden - je li to tako, ne znamo, ali možemo zaključiti kako ovakva otkrića u presudnim izbornim trenucima, uz uvjet primjerene medijske popraćenosti, itekako utječu na krajnji rezultat. Vratimo se na debatu - nabrijani Trump u jednom trenutku Bidenu spominje Hunterov laptop, a ovaj svoje sklonište pronalazi u toplom majčinskom zagrljaju vjerodostojnih stručnjaka:

Biden: Pedeset profesionalaca iz obavještajne zajednice rekli su kako je ovo za što me on (Trump) optužuje ruska podvala.

Trump: Hoćeš reći da je laptop sada još jedna Rusija! Rusija! Rusija! prevara?

Teško je ići protiv stručnjaka jer, hvala Bogu, stručni su - osim u slučaju kada su imenovani stručnjaci besramni lažovi s ideološkom agendom. Tijekom nedavnog svjedočenja pred kongresnim odborom, bivši ravnatelj CIA-e Mike Morell otkrio je kako mu se tijekom medijskog šaputanja o inkriminirajućem sadržaju Hunterovog laptopa obratio netko iz Bidenove kampanje i sugerirao kako bi bilo dobro okupiti svoje obavještajne pajdaše - među ostalima medijskog miljenika, gorljivog antitrumpista i dokazanog lažova pred Senatom Johna Brennana - i javnosti uputiti potpisano pismo s jednom porukom, potpuno lažnom, ali u tom trenutku politički nužnom: priča o laptopu Bidena mlađeg je još jedna ruska podvala! Osoba iz Bidenove kampanje bio je sadašnji državni tajnik Blinken, a Morell je rekao kako prije razgovora s Blinkenom nije imao namjeru poduzeti išta po tom pitanju. Na pitanje zašto je to napravio, odgovor je bio jednostavan - htio je pomoći Bidenu pobijediti Trumpa. 

Podizanje bezvezne optužnice protiv Trumpa i njegov nedavni ulazak u njujoršku sudnicu predstavljaju vrhunac dugogodišnje bjesomučne institucionalne i vaninstitucionalne borbe (kod vaninstitucionalnih sjetimo se prosjveda, marševa, paleži od početka mandata s kulminacijom u ljeto 2020., ali i napada iz Hollywooda, NBA-a, NFL-a itd.) protiv njegovog političkog pokreta. Ovaj rat je bez presedana, nimalo nalik ičemu čemu sam osobno svjedočio tijekom svog života i posramljuje neke domaće hohštaplere koji na svaki negativan medijski članak jauču o dubokoj državi i nasrtaju na njihove političke opcije, najčešće od otprilike 0,3% podrške u narodu. O antitrumpističkoj koaliciji pisalo se otvoreno i hvalisavo - članak u Timeu autorice Molly Ball iz veljače 2021. govori o inicijativi spašavanja demokracije (sjetimo se što ljevica misli kad kaže demokracija) u koju je vlasnik Facebooka Mark Zuckerberg usuo 300 milijuna dolara, a dio nje bili su i Demokrati i Republikanci, kao i takozvane civilne udruge te moćnici iz poslovnog svijeta. U predvečerje izbora mijenjali su se izborni zakoni, liberalizirala identifikacija na glasačkim listićima, vodio se sveti rat protiv tobožnjih dezinformacija. U ljubavi i ratu (protiv Trumpa) sve je, izgleda, dopušteno.

Plaćanje stotinjak tisuća američkih dolara porno glumici zbog navodne afere - dobro poznate svim Trumpovim glasačima i prije izbora 2016. godine - izgleda tragično smiješno u odnosu na uvlačenje vlastite zemlje u daleki rat na temelju laži o oružju za masovno uništenje. Više od 400 tisuća smrtno stradalih tijekom katastrofe rata u Iraku priskrbit će vam gostovanja u komičarskim late night showovima gdje reklamirate nekakve slikarske splačine i prodajete priču o držanju dostojnom jednog predsjednika (što su agresor Bush ili seksualni predator Clinton valjda imali). Ako ste Barack Obama, krajem vašeg mandata neće se postavljati pitanja o, primjerice, devastiranoj Libiji i ubijenom američkom ambasadoru, već će vas iz najvišeg ureda u zemlji odzdravljati s člancima gdje nabrajate najdraže repere. Ako ste Trump, čeka vas drugačiji rasplet.

Manhattanski okružni tužilac Alvin Bragg, jedan u nizu od Soroša sponzoriranih tužilaca diljem Sjedinjenih Država, ispunio je svoje predizborno obećanje o progonu Trumpa te je, nakon što je uz pomoć Soroševe love (Soroš je obilno financirao udrugu Colors of Change koja je sredstva proslijedila Braggovoj kampanji) došao do pozicije, krenuo u lov na najvećeg neprijatelja lijevo liberalnog svijeta. Optužnica je, po većini relevantnih pravnih stručnjaka, nadilazeći čak i ideološke linije, ocijenjena kao smiješna i politička, međutim ona predstavlja tektonski potres u svijetu politike jer se prvi put diže optužnica, i to zbog poprilično banalnih razloga, protiv bivšeg američkog predsjednika. Gledajući na nju zasebno i van konteksta, ona je šokantna, no pažljivi pregled nekoliko posljednjih godina, od trenutka kad je Trump businessman i reality zvijezda postao Trump političar, predstavlja točku usijanja u jednom kontinuitetu političkog i društvenog progona bez presedana u demokratskom svijetu.

Trumpov mandat obilježile su optužbe o njegovoj povezanosti s ruskom državom. Odbacujući opciju priznanja poraza od podsmijeha vrijednog protukandidata, pripisujući mu ulogu tek redikuloznog i iritantnog kamenčića u cipeli na putu dolaska jedine legitimne prijestolonasljednice Hillary Clinton u Bijelu Kuću, čitav eko sustav američkog političkog establishmenta (uključuje Demokratsku stranku, neokonzervativne Republikance, najmoćnije medije, velik dio poslovnog sektora, naročito tehnološke gigante i većinu obavještajno - represivnog aparata), nije gubio vrijeme ni štedio truda u prikazivanju Trumpa stranim agentom s misijom uništenja Sjedinjenih Država iznutra. Iako je dobar dio svog mandata Trump imao teret pravne bitke protiv tih optužbi - jer su one rezultirale službenom istragom pod paskom bivšeg šefa FBI-ja Roberta Muellera - priča o Trumpu kao Putinovom pijunu neslavno je završila. Danas znamo kako se cijela priča temeljila na zloglasnom Steeleovom dosjeu - neprovjerenoj konfabulaciji bivšeg agenta MI6 Christophera Steelea čije usluge je preko odvjetničkog ureda Perkins Coie i konzultantske firme Fusion GPS naručila i platila kampanja Hillary Clinton. Dokument je iskorišten i za ilegalno prisluškivanje Trumpove kampanje preko jednog od njegovih tadašnjih savjetnika Cartera Pagea. Nakon toga je dva puta opozvan u Kongresu, drugi puta nakon što je prestao obnašati javnu funkciju, što je također povijesni unikat, s ciljem sprječavanja njegove ponovne kandidature. Nedavno je FBI, upavši u njegovu rezidenciju na Floridi, pod svjetlima mainstream medija (i naših domaćih prepisivača) izvršio premetačinu čitavog prostora u potrazi za ukradenim povjerljivim dokumentima - ništa bitno nije pronađeno, a akcija koja je, kao i sve ove prethodne, trebala biti konačni udarac modernom Hitleru, propala je i utonula u medijski zaborav, usprkos veoma evidentnoj zloupotrebi tijela državne represije u progonu jednog političara. Svi ti pokušaji propali su jer su bili politički motivirani, isprazni i moralno upitni, ali ono što je ostalo jednako gorljivo je želja da se Trumpu kao političkoj personi stane na kraj.

Zašto? Što je Trump skrivio?

Trump kao osoba potpuno je nebitan. Često sam znao razmišljati kako bi za novi populistički konzervativni pokret bilo puno bolje kad bi Trump bio nešto drugačiji - staloženiji, ideološki koherentniji, koncentriraniji, bez skandala iz prošlosti i nekadašnjeg života manhattanskog playboya. Međutim, takav pitomi Trump vjerojatno ne bi imao bezobrazluk potreban za sukobe u koje je, nekada i nepromišljeno, ušao ovaj naš Trump. Primarni Trumpov sukob je u dobroj mjeri egzistencijalne prirode, i za jednu i za drugu stranu. Na jednoj strani je takozvani vojno - industrijski kompleks, obalne poslovne elite u konstantom lovu na golemo bogatstvo koje im donosi neobuzdana globalizacija i otvorene granice, medijski establishment te, na kraju, tehnološki giganti iz Silicijske doline na uzici američke obavještajne zajednice. S druge strane stoji Trump kao politička oštrica širokih masa koje je poredak skrojen po mjeri prethodno navedenih kreatora koštao sredstava za dostojanstven život, zdravlja i poslova, srozavajući tako njihove zaboravljene zajednice na ono što su danas u očima elita - prezreni trulež društva. Ove zajednice, lišene primjerenog političkog predstavništva u zadnjih par desetljeća, već su na rubu opstanka (ili preko tog ruba), dok moćni Levijatan, dominantno zastupljen u obje glavne stranke, ne smije dozvoliti eroziju vlastitog autoriteta i propitivanje svojih dugoročnih politika.

Upravo to, na svoj sirov i nimalo sofisticiran način, radi Trump. Od njegovog prvog obraćanja i najave upuštanja u ovu legendarnu političku avanturu posebno je odjeknulo nekoliko predizbornih obećanja. Zatvaranje granica (doslovce, zidom) i stroži imigracijski režim te dovođenje u pitanje američkih međunarodnih trgovinskih ugovora, ili njihovog rušenja poput TTIP-ja i NAFTA-e, kao i cijelog koncepta neoliberalne globalizacije. Riječima samog Trumpa pred auditorijem Opće skupštine Ujedinjenih naroda:

“Odbacujemo globalizam i privrženi smo doktrini patriotizma!”

Onako kako ju je Trump predstavio, doktrina patriotizma izbila bi milijarde dolara iz džepova golemih korporacija i moćnih institucionalnih investitora ovisnih o jeftinoj radnoj snazi, slamanju bilo kakvih sindikalnih inicijativa te mogućnosti eksploatacije jeftinih lanaca nabave otvorene bescarinske globalne ekonomije. Iste te korporacije najčešće drže i najmoćnije medije, stoga je jasna i njihova nesklonost prema Trumpu, a to donekle osvjetljava i jučerašnji raskid suradnje FOX Newsa i sjajnog Tuckera Carlsona (o tome više uskoro).

Međutim, Trumpov ključni i neoprostivi grijeh je potkopavanje američkog globalnog carstva. Mediji su rijetko hvalili Trumpa, a kada ga jesu hvalili, glavni razlog bio je bombardiranje neke udaljene zemlje. U pamćenju mi je ostao MSNBC-ev voditelj Brian Williams koji uz odobravanje “stručnjaka” Malcolma Nancea, govori o “prekrasnim snimkama” ispaljivanja raketa na Siriju i u oduševljenom zanosu morbidno citira poeziju Leonarda Cohena. Srećom, takve poetične snimke bile su rijetkost za vrijeme Trumpova mandata. Bijes dvostranačkog establishmenta i horde neimenovanih neizabranih visokih administrativaca vojnog i obavještajnog sektora - riječima jednog stranog političara, ljudi u crnim odijelima koji stvarno upravljaju Amerikom, neovisno o demokratski izabranom predsjedniku - Trump je na sebe navukao oštro kritizirajući rat u Iraku i ulogu vrha vojske te obavještajnih službi u njemu: “Potrošili smo trilijune dolara na Bliskom istoku i nemamo ništa”, derao se Trump u lice Jebu Bushu za vrijeme republikanskih predizbora. Doveo je u pitanje američku vojnu prisutnost u svakom kutku svijeta, obećao 0 novih ratova tijekom svog mandata, postavljao nezgodna pitanja o funkcioniranju NATO saveza i, najgore od najgoreg, upitao nešto što se ne smije pitati - zar svijet ne bi bio bolje mjesto kad bi se SAD i Rusija slagali?

Njegovim dolaskom u Ovalni ured, uskoro je postalo jasno kako Trump svoju predizbornu retoriku planira pretvoriti u konkretnu politiku - povukao je trećinu američkog vojnog osoblja iz Njemačke, drastično je smanjio prisutnost na Bliskom istoku (Sirija, Irak, Afganistan), odbio je eskalirati situaciju u Libiji, govorio o značajnom smanjenju američke prisutnosti u Africi. Kako bi jasnije predočili što točno ovo znači, zanimljiv mi je citat neimenovanog bivšeg administrativca Bijele kuće na koji sam naišao čitajući tekst ne nužno striktno vezan uz ovu temu. Opisujući američki sustav nacionalne sigurnosti govori:

“To je golema infrastruktura koja uključuje obavještajni svijet, sve elemente Ministarstva obrane, uključujući i borbeno zapovjedništvo, CIA-u, FBI i sve ostale agencije. Na to se vežu privatne firme i think thankovi. Mislim, tu su na kocki milijarde i milijarde dolara.”

Iz perspektive te goleme infrastrukture koju sam maloprije nazvao Levijatanom, krive politike dovode do strahovitog gubitka utjecaja, moći i novca. Trumpova retorika ostala je ista i nakon mandata, u aktualnoj ranoj kampanji za novi mandat. Osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu, međutim krivce vidi i u permanentnim stanovnicima washingtonskih hodnika poput Victorije Nuland koji, kako kaže “znaju samo započinjati sukobe, a ne znaju nas izvući iz njih”. Vjerojatno znaju, ali ne žele, a Trump je dokazao da zna, ali i da želi - više puta je u intervjuima ponovio kako je vrijeme sjesti za stol i dogovoriti kraj rata u Ukrajini; štoviše, kaže kako bi to riješio u roku od 24 sata nakon povratka u Ovalni ured.

Zastupajući ove stavove, Trump se dramatično razlikuje od ostatka političke scene. Ostaci sirovog poslovnog instinkta te ideologijom i interesima nezatomljena bazična logika sugeriraju mu nelogičnost u infrastrukturnom, ekonomskom i socijalnom propadanju velikog dijela Amerike, dok se istovremeno sipa stotine milijardi dolara u kojekakve konspirative i moralno upitne pothvate na drugim krajevima svijeta. Treba reći kako Trump, iako definitivno konstruktivni rušitelj trenutnog poretka, nije ispunio sva svoja predizborna obećanja - zbog trenutnih događaja, najviše bode u oči neuspjeh u najavljenom zatopljavanju odnosa s Rusijom, vjerojatno zbog konstantnog pritiska teških optužbi o bliskosti s Kremljom za vrijeme mandata (ali i unutarnjih sabotaža s kojima se tijekom mandata Trump suočavao, a slavodobitno su obznanjene u anonimnim člancima poput ovog u New York Timesu). Međutim, Trumpovo političko djelovanje Levijatanu je postalo nedopustivo samim činom izricanja ovih stavova - nekad nedozvoljeni i dio marginalnih političkih rasprava, premješteni su u srce američkog političkog života i polako, nažalost vjerojatno presporo, mijenjaju karakter barem jedne velike političke stranke, Republikanske. U svakom slučaju, bitka je to vrijedna podrške, ali i bitka koja će izglednije završiti porazom, nego pobjedom. Protivnik je strahovito moćan, a nitko odnose snaga unutar američke države nije jasnije opisao od lidera Demokratske stranke Chucka Schumera dva dana nakon Trumpovog preuzimanja dužnosti:

“Trump je jako glup što to radi (sukobljava se s obavještajnom zajednicom op.a.)...Reći ću vam, sukobiš li se s obavještajnom zajednicom, oni imaju jako puno načina za osvetiti se.”

Ne bi li obavještajna zajednica trebala slušati demokratski izabranog predstavnika naroda, a ne mu se osvećivati? Čini se kako to ovisi o politikama koje zastupate. U svakom slučaju, takav grozničav otpor, naročito od strane sumnjivih aktera, razotkriva kvalitetu i poželjnost tih politika. One su antiglobalističke, antiliberalne, društveno konzervativne i govore nam jednu jasnu stvar - uz sve mane, Trump je i dalje jedina opcija.