Radnici ne vole migrante
Borba protiv masovnih migracija kompletna je tek kada kulturološkoj kritici dodamo i ekonomsku.
Tko god je imao privilegiju boraviti na hrvatskoj obali tijekom zadnjih nekoliko godina, svjedočio je jednom trendu koji - koliko god Hrvatska bila marginalna na svjetskoj razini, politički, ekonomski i kulturološki - ipak jasno pokazuje neminovno preslikavanje globalnih trendova iz centra u periferiju. Povećan broj stranih radnika bio je stalna tema vožnji s iziritiranim taksistima, čija bi potreba za izricanjem nezadovoljstva spram radišnih Nepalaca, Filipinaca ili Pakistanaca - te njihovog jeftinog rada - obavezno bila ublažena naknadnom osudom rasizma. Isti se razgovori odnedavno vode i u Zagrebu. Ako ste u zadnje vrijeme naručivali hranu preko aplikacija namijenjenih toj svrsi, nakon nekoliko puta postane vam jasno da je one upute za dostavljača pametno napisati i na engleskom jeziku, iako ni to ne garantira da će gospodin iz Sudana ili Alžira, čega već, razumjeti napisano. Nije, stoga, bilo veliko iznenađenje kada se među zahtjevima na nedavnom prosvjedu Wolt dostavljača - Plavih heroja, kako su ih nemušto nazvali Woltovi eksperti za krizno komuniciranje - našao i onaj za reguliranje rada stranih državljana.
Kao u mnogočemu kada govorimo o politici, 2016. godina bila je prekretnica. Predsjednička kampanja Donalda Trumpa te njegov kasniji predsjednički mandat, usprkos svojim nesavršenostima, zaslužni su za razotkrivanje raznih neslužbenih koalicija i saveza na političkoj sceni. Ljevica, povijesno vezana uz radnički pokret, prešutno je od njega udaljena već dugo vremena, držeći se samo ceremonijalno - prigodničarski govora o malom čovjeku i njegovim nedaćama, s primarnom zadaćom skupljanja glasova onih za čije interese, kada osvoje vlast, neće raditi. Ono što je razotkrilo šizmu između ljevice i radničke klase bila je oštra Trumpova (i Brexitovska, s druge strane Atlantika) retorika usmjerena protiv ilegalne imigracije. Dok se reakcija lijevih elita, medija, javnih komentatora mogla u najboljem slučaju opisati kao neiskreno zgražanje, a u najgorem - svakako zastupljenijem - kao histerično jaukanje “antirasističkih” mantri, radnici diljem Amerike blagonaklono su gledali na Trumpov istup i ideju o nepremostivom zidu na granici s Meksikom.
Većina američkih radnika ugroženih globalizacijom, čiji sastavni dio su neobuzdane migracije, jesu bijelci, stoga se njihova želja za usporavanjem ili potpunim zaustavljenjem neograničenog priljeva ilegalnih migranata probala javno upakirati u primitivni nazadnjački rasizam kojeg ne treba slušati niti mu dati ikakav legitimitet ulazeći s njim u raspravu. Ne postoji puno stvari koje su jasnije prikazali ovaj stav ljevice od govora njihove tadašnje heroine Hillary Clinton u kojem polovicu Trumpovih glasača naziva šljamom vrijednim prijezira (basket of deplorables).
Stvarnost je, naravno, ipak malo kompleksnija od toga da su svi tvoji politički neistomišljenici neotesani rasisti. Američka sociologinja Edna Bonacich (slutimo hrvatsko podrijetlo) poznata je po svojoj teoriji podijeljenog tržišta rada. Takva situacija nastaje kada se najmanje dvije skupine radnika, čija se cijena rada razlikuje, bore za iste poslove. Ovakvo stanje često je okidač za ono što na površini izgleda kao međuetnička napetost. Teško siromaštvo jedne zemlje, primjerice Meksika, dovodi do migracija u teže ili lakše dostupnu bogatiju državu, u ovom slučaju Sjedinjenih Država. Zbog potrebe zadovoljavanja životnog standarda koji je drastično niži, meksički migrant spreman je svoj rad prodavati za znatno nižu cijenu nego lokalni Amerikanac. Profit je svetinja, stoga će poslodavac, ako za to neće snositi nikakve sankcije, posao prije dati radniku koji je jeftiniji i isplativiji - migrantu iz siromašne zemlje. Ono što će lokalci raditi je vršenje političkog i društvenog pritiska kako bi se na ovaj ili onaj način spriječilo poslodavce u tome: štrajkovi, biranje odgovarajućih političkih kandidata ili bilo kakva kolektivna akcija koja stremi ka promjeni odnosa s poslodavcem ili zakonske regulative njihovo su oružje u toj borbi. Dakle, na izrazito plitkoj i medijski perfidno prezentiranoj površini imamo autohtone lokalce koji ne mogu podnijeti dolazak nekakvih nečistih stranaca u njihov etnički čisti bjelački raj, a u suštini imamo obespravljenu skupinu ljudi u borbi za golu egzistenciju.
Da je cijelu stvar smiješno svoditi na rasizam i etničku nesnošljivost, najbolje govori primjer kalifornijske sindikalne ikone Cesara Chaveza. Kao što mu ime sugerira, ne radi se o bijelom anglosaksonskom protestantu, već Amerikancu meksičkog podrijetla. Život mu je obilježila borba za prava radnika na kalifornijskim farmama, mahom američkih Meksikanaca, a njegov legendarni slogan Sí, se puede obilježio je i kampanju Baracka Obame 2008. godine: Obamin slogan Yes, we can je gotovo doslovni prijevod Chavezovog. Ovako je Cesar Chavez govorio o ilegalnim migrantima:
Prijevod dijela njegove izjave:
“Dok god imamo siromašnu zemlju s druge strane kalifornijske granice, bit će jako teško pobijediti u štrajkovima. Sada imamo slučaj štrajka protiv Bute Gas & Oil Company: zatvorili smo ih, nisu mogli pridobiti štrajkolomce, ali su odjednom jučer ujutro doveli 220 wetbackova (pogrdni naziv za Meksikance u SAD-u op.a.), ilegalaca iz Meksika. Protiv takvog načina lomljena štrajka ne možete se obraniti.”
Meksikanac Chavez je po pitanju ilegalnih migranata iz Meksika bio blag otprilike kao i Trump. Stavivši prioritet na radnička prava i mogućnost štrajkova legalnih građana Sjedinjenih Država (među kojima su uglavnom bili oni meksičkog podrijetla), ilegalne migrante promatrao je kao opasan alat u rukama moćnih poslodavaca pri lomljenju štrajkova i bilo kakvih drugih radničkih inicijativa, umanjujući im tako pregovaračku moć i posljedično dovodeći do nižih plaća. Njegove protuimigrantske inicijative sastojale su se od prijavljivanja ilegalaca državnim vlastima, patroliranja graničnih prijelaza, pa sve do pretjeranih nasilnih ispada poput prebijanja i zastrašivanja.
Ako je prihod od posla kojim uzdržavate svoju obitelj odjednom pao za, primjerice 30 posto, zbog nekoga tko je ilegalno ušao u vašu zemlju te u njoj nema zakonski reguliran status (ili ima, ali na način pogodovan korporacijama koje iz toga sišu dodatan profit), onda je ljutnja ne samo razumljiva i opravdana, već poželjna. Rast stope kriminala poslovično prati masovne migracije i daje još jednu negativnu dimenziju ovoj priči. Globalizacijski procesi poput ovih recept su za raspad zajednica nemoćnih pred lobijima gigantskih korporacija pogonjenih jeftinom radnom snagom. U Americi su nekontrolirane migracije u centru igara moći: korporativni donatori drže na uzici dominantan dio Republikanaca i Demokrata, dok su Demokrati naročito strastveni oko dolaska migranata - njihov masovni priljev na teritorij SAD-a gledaju kao dugoročno širenje sebi odane biračke baze, licemjerno se pozivajući na jeftini humanizam i tobožnju obvezu pomaganja unesrećenima. Ovaj recept kopirat će se, ili se već kopira, diljem Zapada.
U tom svjetlu treba promatrati i lokalne prilike. Poslovi Wolt dostavljača, vozača taksija ili radnika u ugostiteljstvu, poslovi su koje svatko može obavljati. Nisu potrebne visoke škole, nebitne su pogreške koje su prethodno počinjene u životu: nužni su samo rad, disciplina i posvećenost. Upravo takvi poslovi često omogućavaju većini ljudi pronalazak svog mjesta pod Suncem i osiguravanje dostojanstvene egzistencije. Neregulirani rad radnika iz zemalja trećeg svijeta oduzima im priliku pronaći to u vlastitoj zemlji pa će, kao silni Nepalci i Pakistanci, svoju sreću potražiti negdje drugdje, daleko od svoje obitelji, zajednice i kulture. Borba protiv takvih trendova je nužna jer ulozi su ogromni - imajući na umu spomenutu povezanost ekonomske i kulturološke kritike masovnih migracija, postavimo si pitanje: ako stotine milijuna ljudi napusti svoju zemlju u borbi za egzistenciju, što nam ostaje od tih zajednica i kultura koje toliko želimo očuvati?