Komentar na tekst Mate Mijića u Obzoru
Sukladno molbi, Dinarski katolik provjerio je što se kuha u kuhinji dvorske desnice
Politički i komunikacijski konzultant, komentator i kolumnist Mate Mijić u svojoj novoj kolumni nemušto je iskritizirao američkoga novinara Tuckera Carlsona te Amerikance i Hrvate koji podržavaju Carlsonov rad.
Povod Mijićevu tekstu? Sastanak i razgovor Carlsona sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem u srbijanskom veleposlanstvu u Mađarskoj. O Mijićevoj bijednoj reakciji na Facebook-u povodom ovoga sastanka/razgovora ovdje smo već pisali.
Mijić je na Twitteru na naš tekst reagirao očekivano – optuživši nas za licemjerstvo te implicitno se busajući u prsa kako je on, eto, junačina jer nastupa pod svojim imenom i prezimenom pod kojim, kako i sam priznaje, itekako izvlači korist, za razliku od nas koji (zasad, i samo na ovom substacku) nastupamo anonimno.
Na braniku pravovjerja Mijić je junački stao i u svojoj novoj kolumni, pa krenimo redom.
Tuckerov je (smrtni) grijeh, prema Mijiću, to što se našao s proruskim manipulatorskim političarem i "neprijateljem hrvatske države" Vučićem pa je time, implicira Mijić, cjelokupno njegovo novinarsko djelovanje stavljeno pod upitnik:
"Njegova [Tuckerova] je popularnost velika, što mu je i u Hrvatskoj donijelo nemali broj poklonika koji ovih dana na društvenim mrežama opravdavaju Carlsonov intervju s neprijateljem hrvatske države [ne tako davno ugošćivan u istoj toj državi od strane njezinih vlasti – op. ur.] i žale zbog toga što 'Tuckera nema tko pozvati u Hrvatsku'. Naša država, srećom, ne treba promociju takvoga tipa u Sjedinjenim Državama jer Hrvatska je američka saveznica i, što god mi mislili o unutarnjim američkim pitanjima, treba ostati u dobrim odnosima sa svakom američkom administracijom [podebljali ur.]".
Kao prvo, kakvu to promociju ne treba naša država u Sjedinjenim Državama? Ako je riječ o netaktičnom i nepametnom (milanovićevski otvorenom) namjeranju na rogatoga, tj. američku duboku državu, onda se slažemo, jer smo za to preslabi. Ali, zašto ne bi Hrvatska radila na promociji i brendiranju sebe kao konzervativne, tadicionalne te katoličke zemlje i države koja odražava tradicionalne kršćanske vrijednosti društva? To bi, naravno, bilo neizravno bockanje američkoga bahatoga liberalno-pederskoga imperija. Upravo to čini Mađarska: prave se Englezima i igraju svoju igru. Zbog svojih politika Mađarska je već godinama brend u očima konzervativaca diljem Zapada. Tako, primjerice, američki konzervativni spisatelj Rod Dreher posvećuje knjigu hrvatskomu (i slovačkomu) katoličkomu svećeniku, ali on ne djeluje u našoj zemlji, nego u Mađarskoj jer "nama promocija takvoga tipa u Sjedinjenim Državama ne treba". Zbog konzervativnih politika države na braniku kršćanskih vrijednosti društva, Mađarska je na meti američkih lijevo-liberalnih imperijalista, koji, da se razumijemo – ovako ili onako – žele potpuno ideološko podčinjavanje kršćanskoga svijeta.
Kao drugo, pozivanje na naše (službeno) savezništvo sa SAD-om je pretužno. I Mađarska i Poljska su savezničke države SAD-u pa im pederski imperij svejedno otvoreno pljuje u lice i nameće svoje (zapravo Sotonine) opačine! Biden u nekim politikama savezničku Mađarsku tretira znatno gore nego Rusiju. O potonjem je govorio i Viktor Orban u posljednjem razgovoru s Tuckerom. A koliko su Hrvatima i nacionalnoj državi hrvatskoga naroda Amerikanci (misli se na establišment!) saveznici vidi se po njihovu višegodišnjem podrivanju položaja i prava Hrvata u BiH, o čemu je godinama pisao i govorio današnji saborski zastupnik Nino Raspudić.
Kao treće i nastavno na prethodno, tvrdnja da treba a priori "ostati u dobrim odnosima sa svakom američkom administracijom" je prebijedna. Naravno da treba pokušati biti u dobrim odnosima sa američkim vlastima, ali to je dvosmjerna ulica. Ili bi trebala biti, barem ako nam je koliko-toliko stalo do suverenosti, interesa i časti Lijepe Naše. Dakle, nijedan razuman Hrvat kojemu je stalo do nacije ne zagovara otvoreni rat protiv američkoga Behemota, ali trebamo biti svjesni što partnerstvo s njima trenutno znači i čuvati se nekih "darova" koje imaju za svoje saveznike.
Mijić piše kako je "Tucker Carlson … cijelu svoju karijeru dio medijskoga establišmenta, a danas svoje zavodljive teorije koje privlače pozornost gledatelja diljem svijeta gradi upravo na informacijama koje mu proture dijelovi "duboke države". Koje zavodljive terorije? Mogao je u zagradama navesti barem jedan primjer, kojih valjda ne manjka. I ako je nešto zavodljivo je li nužno i neistinito i manipulativno? Mora li, primjerice, zavodljiva ženska biti i kuja? Zašto Mijić stavlja duboku državu pod navodnike? Jer je to kolokvijalan izričaj koji opisuje nešto za što nemamo institucionaliziranu odrednicu? Postojanje duboke države u SAD-u ne spore ni insajsderi. Uostalom, nije li poanta (istraživačkoga) novinarstva dobivati insajderske informacije od raznoraznih zviždača? Mijić piše kao da je to licemjerno, ali po toj bi logici i jedan od prvaka istraživačkoga i neovisnoga novinarstva Glenn Greenwald bio licemjer jer je od Snowdena, koji radio za NSA, dobio i široj javnosti predočio informacije koje su štetile toj agenciji. Nije li to potpuna besmislica?
Nadalje, Mijić kratkovidno piše da:
"Nama ne treba uvlačenje u Carlsonove ratove. Posebno je čudno kad takve ideje dolaze od navodnih antiglobalista čije zamjerke Bidenu nisu zasnovane na njegovim protuhrvatskim potezima jer takvih nije ni bilo, već kulturnom ratu koji bijesni u Americi. Iako se navodno protive globalizmu, odnos SAD-a prema Hrvatskoj sporedan im je u odnosu na unutarnja američka pitanja i vrijednosti koje promovira Bijela kuća".
Kao prvo, poštenje nalaže da ovdje citiramo hvalevrijedne riječi Ivana Akmadžića s poskok.info-a (koje smo pročitali prije nego li smo počeli pisati ovaj tekst):
"Mijić očito ne vidi da 'Carlsonovi ratovi' bijesne i u Europi i Hrvatskoj. Zar cenzura na europskim (i zagrebačkim) sveučilištima nije 'Carlsonov rat'? Zar briselsko bojkotiranje konzervativnih vlada nije 'Carlsonov rat'? Zar LGBT crtići za djecu na HRT-u nisu 'Carlsonov rat'? Zar ponašanje pravobraniteljice za djecu koja ne vidi problem golih LGBT osoba pred zagrebačkom djecom nije 'Carlsonov rat'? Zar gay skrbništvo nad djecom u Hrvatskoj nije 'Carlsonov rat'? Zar tvrdnje hrvatskih institucija da djecu zanima 'LGBT problematika' nije 'Carlsonov rat'? Zar migranti koji su okupirali Zrinjevac u Zagrebu, cenzura o njihovim kaznenim djelima i očito nedjelovanje MUP-a nisu 'Carlsonov rat'? Koliko moraš biti slijep i ne vidjeti da je to rezultat nametanja politika lijevo-liberalne Amerike i Bruxellesa?"
Kao drugo, Mijićevo ne baš suptilna i nepametna tvrdnja prema kojoj su svi oni koji smatraju da su kulturni ratovi unutar Zapada relevantni zapravo globalisti ili su, u boljem slučaju, samo lažni protuglobalisti je idiotizam. Impliciriati da nas se ne tiču trendovi iz, prema Samuelu Huntingtonu, "stožerne države" zapadne civilizacije je kao da hrvatsko plemstvo u 18. stoljeću, kada nije bilo Interneta, tvrdi da ga se ne tiče Prosvjetiteljstvo u Francuskoj. Ako si konzervativac i držiš da Hrvatska može opstati, prosperirati (na dugi rok) i obnoviti se jedino na kršćanskim vrijednostima, onda je Bidenovo zastupanje (ne)djela Sotone itekako (neizravan) protuhrvatski stav protiv kojega se treba boriti na unutarnjem planu i prema vani. Ne nužnom objavom nekakva otvorena rata, nego zdravim kršćanskim politikama. Dakle ne cviljenjem o Vučiću i Srbima (koji su u sličnim govnima) kao tobože egiztencijalnoj prijetnji zapravo riješenoj u slavnom mjesecu kolovozu 1995. godine. Trebamo biti svjesni što je veća prijetnja za nas. Kroz stoljeća smo preživjeli razne ratove i pošasti. Naš je identitet – uvelike (premda poprilično neizravno) građen na katoličanstvu, dakle na pripadnosti zapadnomu uljudbeno-kulturnomu krugu – opstao i kada nismo imali svoju državu. Drugim riječima, hrvatski je narod opstao i u težim uvjetima. Ne samo vlastitim naporima nego i opstankom uljudbenoga kruga kojega smo dijelom. Danas se taj civilizacijski okvir iznutra podriva, i to ponajprije iz Huntingtonove "stožerne države". Jesu li nam u ovom momentu veća prijetnja srpski topovi ili masovne migracije iz islamskih zemalja (koje se iznutra promoviraju!), napadi na slobodu govora, tradicionalne kršćanske vrijednosti i moral, promocija djela Sotone putem orwellijanskoga podrivanja Istine ili Logosa ("muško je žensko, žensko je muško"), imperijalno širenje Mijićevih i Bidenovih "trandži" (koji usiljeni štreberski slang!)? Baranjski svinjogojac Jozo Marić ima elokventniji i uvjerljiviji odgovor od Mijića!
Kao treće, Mijić u svojoj kolumni (čemu ćemo se vratiti niže) u više navrata nastupa kao da je zabrinut ponajprije za SAD ističući kako se Tucker druži s proruskim političarem i kako Amerikanci koji podržavaju Tuckerov novinarski rad navodno ne shvaćaju da je globalni položaj SAD-a (navodni) glavni izvor njihova prosperiteta (to je i u podnaslovu njegova teksta). No u isto vrijeme implicira da nastupa s pozicije čovjeka kojemu su "unutarnja američka pitanja i vrijednosti koje promovira Bijela kuća [diljem svijeta pa i u Hrvatskoj – op. ur.]" sporedna u odnosu na "odnos SAD-a prema Hrvatskoj".
Mijić, nadalje, piše sljedeće:
"Druga je zanimljiva opservacija takve publike to da je Tucker prvenstveno novinar i trebao bi moći sa svakim razgovarati. To načelno stoji, ali pitanje je kako bi ista ta publika reagirala da je taj isti čovjek u Bijeloj kući od Bidena i njegove svite primljen kao od Vučiča i njegove pratnje u srbijanskom veleposlanstvu u Budimpešti. Bio bi sasvim sigurno proglašen izdajnikom koji se za Judine škude prodao woke globalistima [podebljali ur.]".
Zašto sasvim sigurno? Carslon je renomirani novinar s više godina promoviranja konzervativnih ideja da bi se zbog takvoga "što bi bilo kad bi bilo" sastanka posumnjalo u njegovu odanost konzervativnim vrijednostima. Mi bismo s Desnoga Protucentra uživali kada bi Tucker imao priliku Bidenu postavljati iskrena pitanja koja je na Fox-u često retorički postavljao, npr. je li nastavak financiranja Ukrajine milijardama dolara američkih poreznih obveznika u interesu američke radničke klase.
Dolazimo do ključnoga – i spornoga ali i vrijednoga – dijela Mijićeva obraza, pardon obzora:
"Zanimljiv mi je taj fenomen na Zapadu, kojemu Hrvatska u svakom smislu pripada: Unutarnji se dijalog sve više obeshrabruje dok se istovremeno potiče na razgovor s onima koji ne žele dobro našoj civilizaciji i čije su vrijednosti nespojive sa zapadnim kršćanstvom koje je neupitno oblikovalo sve ono što jesmo. Koliko god mi danas lutali, naše su temeljne postavke svih ovih stoljeća iste – grčka filozofija, rimsko pravo (iznimka je anglosaksonski svijet) i kršćanski moral. No kako na svim stranama spektra postoji određeni samoprezir, postalo je normalno tražiti vanjske saveznike upitnih namjera i vrijednosti ne bi li se tako lakše odnijelo prevagu u našim unutarnjim dilemama i polemikama. A civilizacija koja traži vanjske odgovore na unutarnja pitanja i ne pokazuje spremnost na introspekciju nema neku naručitu budućnost. Da je Zapad umoran od sebe samoga vidi se i na ljevici i na desnici. … Ovi drugi kršćanski moral traže u zemljema i režimima čiji su vođe gori i od onoga razbojnika koji se na križu pokraj Isusa odbio pojakati i obratiti".
Ne možemo se ne složiti s Mijićem koji, baš poput Patricka Deneena u ispravno oštroj recenziji knjige Rat protiv Zapada (nedavno prevedena na hrvatski) klasičnoga liberala Douglasa Murrayja, očigledno shvaća da su i problemi i rješenja Zapada endogene prirode. "Korumpiranost leži unutra", piše Deneen koji se retorički pita o kojem to Zapadu Murray govori. U istom tom smislu možemo pitati Mijića jesu li Bidenove politike imperijalna širenja lijevoliberalnih protukršćanskih opačina spojive sa zapadnim kršćanstvom!?
U iznimno pronicljivu eseju na početku ruske (otvorene) agresije na Ukrajinu, Deneen je iznio razmišljanja njemačkoga filozofa Erica Voegelina. Rusija je, prema Voegelinu, razvila zaseban oblik građanske/civilne religioznosti (civil religion). Za razliku od katoličkoga Zapada, Rusija je – iako kršćanska – zadržala poganski, zapravo (istočno)rimski oblik "građanske religioznosti" koji, kako je tvrdio Voegelin, ne će nestati i nestankom komunističkoga gnosticizma. Danas, više od tri desetljeća nakon pada Sovjetskoga Saveza, baš kako je – piše Deneen – naslutio Voegelin, upravo Huntingtonova stožerna država Zapada isijava bahatim ekspanzionizmom i utopijskim gnosticizmom. Ideologija koja je prožela američku duboku državu i Bijelu kuću danas se "omotava u ukrajinske boje, ali će već sutra odbaciti samu ideju nacije, zasebnih kultura i kršćanstvo, zamjenjujući ukrajinsku plavu i žutu za duginu zastavu". Rusija nije rješenje za naše (zapadne) probleme, ali treba priznati da ruske vlasti (nekim) javnim politikama danas Rusiju (neovisno kako njezin narod živi) stavljaju nasuprot nekim (neo)poganskim trendovima sa Zapada (unutar Zapada) protiv kojih bi se zapadni kršćani trebali boriti. Ne kažemo da nas se rat dvije istočnoslavenske (i poglavito pravoslavne) nacije uopće ne tiče, ali duša i srdce zapadne civilizacije su nam daleko više na ljestvici prioriteta. Mi ne bismo – poput Mijića – radije sa Sotonom ("Bidenom i 40 trandži") protiv Belzebuba (Vučića, Putina i inih), a ni obratno, niti smo prisiljeni birati.
Mijić dalje piše kako će
"Tuckerovi zagovornici tako napadati američku ljevicu da mrzi i podriva vlastitu državu, koju oni ponosno uzdižu kao 'najbolju u povijesti čovječanstva', no istovremeno će odbaciti prakatički kompletno njezino globalno nasljeđe od kraja Drugoga svjetskoga rata. Gotovo sve što je 'najbolja država na svijetu' na međunarodnom planu činila posljednjih 80-ak godina u njihovim je očima puka globalistička igranka protivna američkim nacionalnim interestima. Tu bi valjalo postaviti barem dva pitanja: kako jedna superiorna država može toliko griješiti te i dalje zadržati svoj vodeći status i kako je moguće da je Amerika ustoličena za jedinu pravu svjetsku supersilu, što je svakomu Amerikancu donijelo niz koristi, pogrešnim potezima anacionalne elite koja u stvari mrzi svoju državu (…) Iako je desetljećima već daleko najutjecajniji globalni igrač, Amerika ima dugu povijest izolacionizma. Nije stoga čudno što nemali broj Amerikanaca ne želi da njihova zemlja bude svjetski policajac, ali nevjerojatno je da ne razumiju koliko su koristi o toga imali. Tucker Carlson nedavno je, prema riječima obožavatelja, 'ubio' predsjedničku kandidaturu bivšega Trumpova potpredsjednika Mikea Pencea aludirajući tijekom njihova razgovora da je Penceu važnija Ukrajina od zapuštenosti američkih gradova. Oduševljenje takvim tezama potvrda je da mnogi u Americi ne shvaćaju izvor svoga prosperiteta, a on je upravo u globalnoj poziciji njihove države. Amerika čija valuta nije jedino istinsko globalno sredstvo plaćanja, koja nameće visoke carine na strane proizvode i nije otvorena za trgovinu s partnerima uz minimalne barijere, koja sigurnosno ne jamči za zapadni svijet i ne kreira svjetsku politiku kroz multilateralne organizacije koje je sama osnivala bila bi puno slabija i zapuštenija od ove sadašnje [podebljali ur.]".
Teza da je hegemonija Sjedinjenih Država ama baš svakomu Amerikancu donijela niz koristi smiješna je iz perspektive onih Amerikanaca kojima je financijalizacija, globalizacija, tržišni/neoliberalni fundamentalizam i/ili deindustrijalizacija američkoga gospodarstva uništila zajednice i opustošila gradove. O tom su pisali konzervativci poput Patricka Buchanana i Victora Davisa Hansona. Ponovno citirajmo odlomak iz Hansonove knjige The Case for Trump:
"Odrastao sam, i još uvijek živim, pored malog grada u Kalifornijskoj nizini. Cijelo jedno stoljeće (1880. - 1980.) to je bila prosperitetna multietnička i multirasna zajednica radničke i srednje klase. Od 250 maturanata 1971. godine, samo nas je otprilike deset otišlo na četverogodišnje fakultete. Većina ih nije imala potrebu otići. Kod kuće je bila tražena radna snaga, nudili su se mnogi visoko plaćeni poslovi u manufakturi, neki su od roditelja preuzeli obiteljske farme ili radili smjene u raznim tvornicama. Do 1990. godine, skoro sve te tvornice bile su zatvorene. Do 2000. godine, skoro sve farme bile su prodane i korporativno konsolidirane. Deset godina kasnije, zajednicu je karakterizirala visoka nezaposlenost, ovisnost o drogama, a kriminal je bio posvuda. U mojoj mladosti, 1970. nismo imali ključeve za vanjska vrata; 2018. imam šest pasa čuvara."
Sve veći broj "smrti iz očaja" u zapuštenim flyover saveznim državama u unutrašnjosti SAD-a u svojoj novoj knjizi spominje i već spomenuti američki katolički intelektualac Patrick Deneen. Za mnoge Amerikance floskula da "plima diže sve brodove" jednostavno ne drži vodu i čak je uvredljiva. Dakle, nekima je Amerikancima hegemonija SAD-a donijela dosta koristi, a nekima je donijela daleko više štete nego koristi. No, možda Mijić gaji liberalno poimanje prosperiteta i napredka pa uništavanje "zaostalih" zajednica smatra nužnom žrtvom na oltaru Progresa. Ako je tomu tako, onda se ne bi smio nazivati konzervativcem, barem ne pobornikom konzervativizma koji doista konzervira.
Ne znamo je li Mijić svjestan da se Amerika u svojim prvim desetljećima industrijalizacije gospodarski uzdizala nemalim dijelom protekcionističkim mjerama, da je zbog svoje snažne (domaće) industrije i uspjela na kraju postati najjačim gospodarstvom koje je moglo iznjedriti ključnu svjetsku valutu. Je li Mijić svjestan koliko američko siledžijsko vanjskopolitičko djelovanje danas zapravo podriva status dolara ako ne i više, onda barem jednako koliko i Trumpov "izolacionizam"? Pitanje je koliko sami Amerikanci mogu i utjecati na dugoročni status dolara. No, ponovimo, apsolutna je besmislica Mijićeva implikacija da je Super Imperialism građen uvelike na temelju međunarodne pozicije dolara kao ključne svjetske valute, zbog čega se je i išlo u prouzakoniti rat protiv Iraka, svakomu "podaniku" Imperija donio više koristi nego štete. Mnogim je Amerikancima to sve doslovno donijelo smrt. Bi li Bernie Sanders, Donald Trump i Robert Kennedy Mlađi uopće mogli steći tako brojnu sljedbu da je američka hegemonija u međunarodnom poredku i globalizam svima njima donijela više koristi nego štete? Ili su svi oni gluplji i ne shvaćaju ono što Mijić shvaća?
Na kraju svojega članka Mijić zaključuje
"Sve to ne znači da Sjedinjene Države, kao i cijeli Zapad, nemaju ozbiljnih problema, već da se rješenje ne krije u miniranju cjelokupnoga okvira koji je našu civilizaciju uzdigao iznad svih ostalih nego u ciljanim popravcima do kojih, dok god živimo u demokraciji, moramo doći razgovorom i unutarnjim dogovorom. Bratimljenje s onima koji sanjaju našu propast ili bi se njome okoristili i koji nam mogu ponuditi rješenja koja vrijednosto ne pripadaju našoj kulturi ili koja smo nadrasli i s prezirom svojevremeno odbacili ne može spriječiti potencijalni sunovrat Zapada."
Je li Tucker Carlson i pobornici njegova rada doista iskaju poptuno uništenje naše zapadne civilizacije? Ili oni zapravo žele obnovu Zapada i to ponajprije fokusiranjem na rješavanje unutrašnjih problema putem endogenih rješenja? Kakav dijalog Mijić predlaže s predstavnicima "liberalokracije" (Deneenov izričaj) i/ili američke lijevoliberalne imperijalne elite koja svoju ideologiju, zapravo religiju, nameće čak i nacijama-državama koje su službeno savezničke i čiju suverenost bi SAD trebao poštivati? S kime bi se Mijić bratimio? S Bidenom i "40 trandži"?
Zaključno, Mijić nama konzervativcima – na ovaj ili onaj način – poručuje sljedeće: hajmo biti "dobri" konzervativci, ne talasajmo previše, budimo zahvalni lijevoliberalnomu imperiju na pukim mrvicama, principijelno se držimo jednosmjernoga dijaloga sa (lijevoliberalnom) stranom kojoj je dijalog s nama anatema/hereza i koja želi naše potpuno ideološko podčinjavanje. Mijić želi da u našem odnosu prema neprijateljima Boga, pa tako i Hrvata, doslovno shvaćamo Krista u onoj tko "tebe kamenom, ti njega kruhom", zgodno zaboravljajući da se je i sam Spasitelj latio biča onda kada je trebalo. Grešni konzervativci poput Tuckera koji se suproststavljaju lijevoliberalnoj hegemoniji, po svemu sudeći, veći su mu problem nego Sotonine opačine koje širi lijevoliberalna hegemonija. Sve nam to poručuje skrivajući se iza tobožnjega (zapravo izrazito selektivna) suverenizma i hrvatstva.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.