Binarni pogled poljskoga jastreba
Crtice o prioritetima poljskoga nacionalista hrvatskoga podrijetla Gorana Andrijanića
Imao sam čast i zadovoljstvo provesti cijeli dan u Kninu 5. kolovoza 2015. godine, na dan kada su Hrvatska i hrvatski narod slavili 20. Dan pobjede. Večer toga dana (koji se ne zaboravlja!) proveo sam s prijateljima na jednom od najboljih Thomsponovih koncerata. Prve tri pjesme – Bojna Čavoglave, Anica kninska kraljica, Ne varaj me – zasigurno nisu slučajno odabrane. Još se uvijek naježim kad se sjetim toga Bogom danoga dana. Mogu samo zamisliti kako je tek našim braniteljima kada se s ratnim drugovima nađu i prisjete se dana ponosa i slave iz kolovoza ‘95.
Danas svim desničarima koji podržavaju Ukrajinu, no koji u isto vrijeme drže da Ukrajina jednostavno nije u stanju pobijediti na način na koji je Hrvatska pobijedila ‘95., mnogi konzervativci nabijaju (ne baš suptilno) etiketu licemjera koji varaju Ukrajince s golubom u rukama. Još gore, proglašava ih se proruskim igračima, korisnim idiotima ruskoga imperijalizma, putinovcima, srbofilima itd. Što je najbijednije, to nerijetko čine tipkajući svojim nježnim prstićima u nekoj sigurnoj zemlji daleko od bojišta. One koji su za zaustavljanje ubijanja i patnje Ukrajinaca (i Rusa) optužuju za, ni više ni manje nego – manjak empatije! Te "mačo" ministrante trebalo bi dobro išamarati (da ne kažem naguziti) pa ih onda poslati na bojišnicu!
U uvodu hrvatskoga prijevoda njegova razgovora s američkim konzervativnim novinarom Rodom Dreherom, a koji je objavio na svom substacku znakovito nazvanom Poljska u mome srcu, Goran Andrijanić je – među ostalim – napisao da su Matt "Walsh, Sohrab Ahmari, [Gladden] Papin [sic!], Patrick Denner [sic!], pa i Jordan Peterson, ta 'nova američka desnica' … pokazali takvu razinu neosjetljivosti i neznanja o tome što se događa u Srednjoj Europi", optuživši ih za "promoviranje proruske politike Mađarske".
"U toj ignoranciji američke desnice", nastavlja Andrijanić, "Rod Dreher je ipak iznimka". Naime, Dreher je (prema Andrijaniću), "za razliku od jednog Ahmarija ili Walsha, ipak pokazao stanovito poštovanje prema činjenici ljudskog stradanja u Ukrajini. Pri tome, on je čvrsto na pozicijama koje zastupa i Viktor Orban kada je u pitanju ruska agresija. To ne treba iznenaditi, jer Dreher je ipak, barem kratkoročno, vezao svoju karijeru uz režim Orbana (prošle godine je preselio u Mađarsku). Ne osuđujem tu situaciju, niti tvrdim da su njegova stajališta neautentična i nevjerodostojna, samo napominjem da je riječ o okolnostima koja imaju utjecaj na njega (kao što na mene ima utjecaj da sam u Poljskoj, a ne u Hrvatskoj)."
Kao prvo, nije jasno po čemu bi jedan klasični liberal Jordan Peterson (koji fetišizira "suverena pojedinca") i najartikuliraniji kritičar klasičnoga liberalizma Patrick Deneen bili u istom košu nekakve monolitne "nove američke desnice".
Kao drugo, na temelju čega Andrijanić zaključuje da su Ahmari, Deneen, Pappin pokazali "takvu [visoku] razinu neosjetljivosti" spram ljudskoga stradanja u Ukrajini? Još u početku ruske agresije na Ukrajinu, taj je trojac – uz mnoga druga imena – potpisao apel kojim se poziva na deeskalaciju upravo zbog "patnje" koje je prouzrokovala "ruska vojna agresija na Ukrajinu". "Prvi među žrtvama su pripadnici ukrajinskoga naroda", stoji u apelu, jer "oni snose glavninu posljedica ruske agresije". Nadalje, u apelu zdravorazumski stoji "da će – ako se nastavi – dodatna eskalacija još više povećati broj žrtava" (ovo se pokazalo i više nego točnim predviđanjem).
Po čemu se to "grkoistočni" kršćanin Dreher toliko razlikuje od ove trojice katoličkih intelektualaca - neka čitatelji sami prosude čitajući Dreherove britke odgovore na ova Andrijanićeva pitanja:
I kao treće, znakovito je da Andrijanić demokratski izabranu vlast na čelu s Orbanom naziva "režimom". To neodoljivo podsjeća na Bidenovu tvrdnju (od prije dvije godine) prema kojoj Poljska i Mađarska doživljavaju porast totalitarinih režima i siledžija. Lijevoliberalni imperijalisti, kojih je maneken moći stara okamina Biden, su zapravo par excellence siledžije prema kršćanskim liderima koji se opiru njihovim opačinama.
To nas dovodi do Andrijanićeva komentara na raspravu koja je iskrsnula zbog famozna svrstanja Mate Mijića uz "Bidena i 40 trandži" protiv "neprijatelja hrvatske države", kojega je ista ta država ugostila (i nije ga pitala za Glinu), Aleksandra Vučića.
U njegovu prilogu raspravi između Mate Mijića i Matije Štahana, Andrijanić – među ostalim – piše kako se "obojica [Mijić i Štahan] slažu kako je zapadni kulturni imperijalizam u obličju wokea i gendera opasna pojava koja prijeti uništiti hrvatski nacionalni i kulturni identitet jednako razorno kao i prijetnja s istoka. Ta teza je potpuno istinita. Ja bih samo naglasio da u ovome trenutku koji živimo nije potreban nikakav imperativ simetrizma. To je ono što mi je degutantno kod američke nove desnice – njihova spremnost da narode Srednje Europe uvjeravaju da su drag-queen trenutačno veća prijetnja za njih nego ruski tenkovi. Ta ideja je netočna i potpuno u suprotnosti s katoličkim poimanjem racionalnog ponašanja [podebljali ur.]."
Mijić je u svom tekstu u Obzoru, koji sam analizirao ovdje, zapravo relativizirao lijevoliberalne/Sotonine opačine koje se šire i/ili nameću iz/od strane stožerne države zapadne civilizacije. Štahan koji je svoj komentar na Mijićev obzor objavio pet dana nakon nas (i dva tjedna nakon Akmadžićeva komentara), došao je do istoga zaključka kao i mi: ne može se s Belzebubom protiv Sotone, ni obratno, niti smo prisiljeni birati. No, mi smo jasnije od njega prešli Rubikon i nedvosmisleno pokazali da je Sotona u njedrima vlastite civilizacije, veća prijetnja od zloduha na limesu. Kakvi ruski tenkovi u Hrvatskoj!? Ponovimo, baranjski svinjogojac Jozo Marić pokazuje veću mudrost u usporedbi prijetnji po nas Hrvate i katolike od intelektualaca Andrijanića i Mijića. U to ime veća su nam prijetnja primjerice srpske cajke nego srpski topovi, s tim da bi se cajke i svojevrsni balkanski mačizam mogli čak uporabiti kao štit od mnogih gadarija i tužnoga načina života koje promoviraju beta mužjaci formirani u civilnom sektoru na vanjski (pedersko-imperijalni) pogon!
Nadalje, Andrijanić piše da ima "jedan problem sa Štahanovom argumentacijom. On [Štahan] tvrdi u jednom trenutku da je i Rusija, takva kakva jest, dio kršćanske civilizacije. Meni je bliža teza Feliksa Konecznoga, koji Rusiju svrstava u kontekst turanske civilizacije, kojoj je politički izraz istočnjački despotizam, koji je potpuno instrumentalizirao elemente pravoslavne civilizacije koji su u ruskoj kulturi nazočna."
Ne želim biti neki kmezavac pa da se potpuno zgražavam nad ovim surovim orijentalističkim diskursom poljskoga nacionalista, diskursom u kojem ima istine. Ali nije ama baš sve trulo i nakaradno na tom egzotičnom Istoku (jeste li im vidjeli kakve su im žene?)! To je u vrijeme rasprave o referendumu o instituciji braka jako lijepo rekao ondašnji konzervativni kolumnist Nino Raspudić u Nedjeljomn u 2 (33:00). Danas se hrvatska država, kao nekakva satrapija lijevoliberalnoga imperija, svrstava uz taj imperij protiv konzervativnoga i kršćanskoga dijela Srbije (neovisno što to čini i sam Vučić). Valjda tako Srbima vraćamo za 90te! Nas i pedera 200 milijuna protiv Milanovićeve "šake jada" Srbije. I sad nam neki "konzervativci" vele da su srpski ili ruski topovi veća prijetnja po nas Hrvate i katolike i da ne bi trebali previše brinuti dok se diljem naše civilizacije (pa i u njezinu istinskom središtu Rimu) šire zastave koje promoviraju (ne)djelo Sotone.
Unatoč svemu ovomu, Andrijanić kao geoplitičku prijetnju za Hrvatsku i druge zemlje između Baltika i Jadrana ispravno identificira ideju utjecajnih francuskih i njemačkih krugova koji smjeraju k federalizaciji/centralizaciji EU, koji žele stratešku neovisnost od američkoga imperija nemalim dijelom putem ovisnosti o ruskim energentima, koji šire lijevoliberalne ideje i koji podržavaju bošnjačku hegemoniju nad Hrvatima u BiH (i neko novo vezivanje Hrvatske u neke serbokroatističke regije). Ali Francuska i Njemačka nisu monolitne države. U tim zemljama ima konzervativaca, i intelektualaca i političara, koji žele stratešku neovisnost o Americi, ali koji se u isto vrijeme protive centralizaciji EU i širenju lijevoliberalnih opačina. Te snage treba pridobiti, a ne ih apriorno odbaciti ako im se omakne poneki grijeh poput Tuckerova karakteriziranja Rusije kao kršćanske zemlje, što je izrekao u zapaženom govoru u Mađarskoj. Mnogi nakostriješeni jastrebi su sve ostalo što je Tucker u tom govoru rekao poptuno ignorirali i zakačili se samo na taj sporni dio:
Tako primjerice u knjizi Les vrais ennemis de l'Occident: du rejet de la Russie à la l'islamisation des sociétés ouvertes (Istinski neprijatelji Zapada: od odbacivanja Rusije do islamizacije otvorenih društava) francuski konzervativni (zapravo klasično-liberalni) spisatelj Alexandre del Valle pokazuje potpuno neznanje o ratovima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu koje je pokrenulo srpsko vojno-političko vodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Del Valle srpske snage prikazuje kao tobožnje branitelje kršćanstva, premda su te iste snage spaljivale kršćanske (katoličke) crkve na Kosovu, BiH i u Hrvatskoj te ubijale tisuće kršćana. Koliko god takve ocjene živciraju i čine nas bijesnima, to ne znači da je sve ostalo napisano u knjizi sranje i da ne drži vodu.
Matta Walsha, Sohraba Ahmarija, Gladden Pappina, Patricka Deneena, Jordana Petersona, i općenito pripadnike "nove američke desnice" Andrijanić apriorno odbacuje kao proruske samo zato jer na rat u Ukrajinu ne gledaju kao mnogi poljski nacionalisti (poput njega). No u ratu za srdce i dušu naše kršćanske civilizacije, dakle u borbi za okvir bez kojega hrvatski (i poljski) dio slike ne bi imao smisla i budućnosti, ti grešni ljudi Hrvatima katolicima nisu ništa manje prirodniji saveznici od Poljaka.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.