Geneza modernog muškog ljevičara
Socijalno - politička analiza Tomaševićevog neuspješnog pohoda na košarkaški obruč
Muška društva, naročito u mladosti, funkcioniraju prilično jednostavno. Imaju svoja nepisana pravila, svoju hijerarhiju, uloge za koje vjerujem da su, bez obzira na raznolikost kulturoloških okvira diljem svijeta, standardna za svako od njih. Provedemo li neko vrijeme među srednjoškolcima u Singapuru, Kaliforniji ili Hrvatskoj, promatrajući ih kao u kakvom sociološkom eksperimentu, siguran sam da bismo uočili slične obrasce ponašanja, čak i slične životne putanje, određene jednim dijelom utjecajem muškog društva u mladosti. Samopouzdanje stečeno u tim danima, ponajprije kroz poštovanje koje uživamo među svojim mladim prijateljima, ostaje s nama kroz čitav život, kao i nepoštovanje koje smo trpili - sve to formira barem jedan dio, ako ne i više, našeg ukupnog bića, počevši od karaktera, pa sve do posvećenosti cjeloživotnom razvijanju naših fizičkih sposobnosti.
Vjerujem kako svatko može svjedočiti koliko je taj fizički aspekt bitan u mladim muškim društvima. Sportsko natjecanje - u Hrvatskoj su to ponajprije nogomet, košarka i rukomet kao najpopularniji sportovi - djeluje kao neformalni kreator hijerarhije među mladim mužjacima. Oni koji demonstriraju moć na sportskom terenu, istovremeno dakle snagu, izdržljivost, dozu bezobrazluka potrebnu za elegantno se nasmijati protivnicima u lice nakon postignutog koša ili gola, uvaženi su među vršnjacima, ali privlače poglede i ženske populacije što, ukoliko su na “ljubavnom” terenu jednako uspješni kao na sportskom, dodatno ojačava visoke pozicije unutar često surove hijerarhije. No, sve to proizlazi iz fizičke sposobnosti i natjecateljskog pritiska koji neovisno o tome radi li se o pobjedi ili porazu u datom trenutku, brusi karakter i osobnost mladog sudionika.
Poraz je, naravno, izrazito važan dio te priče. Jedan od razloga zašto me fasciniraju borilački sportovi je sljedeći - to su jedini sportovi u kojima natjecatelj može krvariti tijekom priprema, uložiti veći trud nego ikad, na trenutke slomiti svoje tijelo kako bi se na tom temelju rodila nova snaga, doći do vrhunca svoje fizičke i mentalne moći - sve to kako bi, primjerice, u prvoj rundi bio uspavan teškim nokautom pred tisućama navijača, a vjerojatno i bliskim osobama što sa strepnjom gledaju kako protivnik njihova muža, oca ili brata slavodobitno skače nad njegovom poraženom figurom. Poraz u kojem ste srušeni na koljena, onesviješteni, prisiljeni na predaju, mora boljeti više od poraza golom ili košem u zadnjoj sekundi. Ovo drugo je sportski poraz, ono prvo - poraz muškosti i svojevrsno poniženje. Ako i zanemarimo fizičku bol koja u takvim sportovima igra ogromnu ulogu, mentalna snaga potrebna za vratiti se nakon takvog poraza nije ništa manje nego junačka. Vjerujem da, unatoč okrutnosti, sport u takvim trenucima otkriva svu svoju ljepotu.
Prema tome, bilo na najvišim razinama profesionalizma ili u njegovim banalnim inačicama, sport donosi vrhunac pobjedonosne ekstaze i depresiju poraza. Doživimo li to na kvartovskom igralištu, pucajući na golove sastavljene od odjeće ili drva, ili unutar nekog strukturiranog konteksta, primjerice natjecanja u omladinskim pogonima, nebitno je - svi koji smo to doživjeli, dobro se sjećamo tih trenutaka. Postoji, doduše, jedna kvaka. Moraš biti dovoljno dobar i hrabar kako bi zaslužio pravo sudjelovanja.
Ako nisi dio toga, stojiš sa strane, dalje od tih znojnih tipova koji sudjeluju u nekom besmislenom natjecanju od kojeg naizgled nemaju ništa, dalje od njihovog naguravanja, psovanja, deranja, svađanja, dalje i od njihovog naknadnog druženja u kojem kao da zaborave na sve povišene tonove i napetosti kojih su bili dijelom prije samo par trenutaka te se pretvore u malo spontano bratstvo, neraskidivo povezano iskustvom i naporom sportskog natjecanja.
Oni lišeni tog iskustva također traže svoj socijalni put. Njihovo društvo nosi feminiziran predznak, prvenstveno kroz prijateljstvo dominantno s curama i sličnim dečkima te kroz aktivnosti u kojima sudjeluju. Svoja mjesta pronalaze u debatnim klubovima ili svirajući solfeggio, brižno njeguju prijateljstva (samo prijateljstva) s djevojkama, posvećeni su svom akademskom putu i omiljeni od profesora i školske administracije kojima su uvijek pokorni. Kreiraju svoju društvenu osobnost - personu, jungovski rečeno - estetski se svrstavajući uz određeni glazbeni žanr i tražeći interese kojima dobivaju viši smisao, za razliku od onih divljaka previše zauzetih guranjem na sportskom borilištu. Fizičke aktivnosti kojima se okreću, ako im se uopće okrenu, su hiking, trekking ili, ono što sve češće vidim u korporativnom svijetu, penjanje. Iako pozitivne aktivnosti kojima sam i sam nekada sklon (osim penjanja, koji je to kurac?), primjetno je kako u njima nema borbe, nema pobjede i poraza, nema onih koji se izdvajaju i ostave druge iza sebe. Uobičajeni sportski natjecatelj u njima doživljava metamorfozu u pitomog sudionika, izjednačenog s ostalima.
U svojim politički formativnim godinama, lako se mogu susresti sa zelenim politikama. One, na kraju krajeva, spašavaju planet, a njegove posljednje dane bismo uskoro mogli odbrojavati ukoliko ne promijenimo naš odnos prema njemu - tako nam govore. Ta apokaliptična misao, uvijek prisutna negdje u pozadini, kreira posvećenost i gorljivost, a sličnu vatru susreću među svojim kolegicama i kolegama na raznim kampovima i mjestima za dodatnu edukaciju novih lijevo - zelenih jurišnika. Takve kampove financiraju neki moćni ljudi, a oni financiraju i razne udruge u kojima sudionici pronalaze svoja prva radna mjesta. Nema pritiska gubitka posla jer usprkos početnoj neisplativosti, dugoročno će ta ulaganja s lihvarskim kamatama (ne)svjesno isplatiti svojim stvarnim šefovima, kada educirani i posvećeni, ekipirani i organizirani, uz podršku plaćenih medija, uđu u institucije i počnu provoditi njihove politike. Put kojim idu već je dobro utaban, stoga se na njemu uspjeh ne ostvaruje “u znoju lica svoga” - traži se samo nepokolebljiva dogmatska ideološka odanost.
Obrisi ovakve životne putanje vidljivi su u njihovom kasnijem bavljenju politikom. Organizacija njihovih stranaka je horizontalna, tobože nemaju predsjednika, pogotovo ne muškog, svi su jednaki, odlučuje se raznim kvorumima i forumima, a istu jednakost promoviraju i u društvu. Međutim, vidljivo je kako tu proklamiranu jednakost na neki način odlikuje naknadna racionalizacija njihovog društvenog položaja iz mladosti, ali i osveta onima u čije društvo nisu mogli pristupiti - bore se za jednakost tobože marginalnih, nastojeći prekrojiti društvo po njihovoj (svojoj) mjeri, a istovremeno su spremni na nasilno podvrgavanje svakoga tko ne dijeli njihov svjetonazor; u toj borbi besprizorno koriste sve institucije koje su zaposjeli, opravdavajući to monopoliziranjem takozvane “prave strane povijesti”. Moć za kojom žude, na neki je način kompenzacija moći koju nisu imali u mladosti. Prirodni poredak kojeg žele srušiti, osveta je poretku koji ih je nekad držao na margini.
Zbog svega toga mladenački poriv prati ih i u starijoj dobi. Često ih se može vidjeti kako pohode nekakve infantilne koncerte u još infantilnijim majicama, a skloni su i benignim mladenačkim transgresijama poput ispijanja pivi na klupici u parkiću, dok sa strane obavezno svira neko yugo rock sranje. Sva sintetika takve socijalizacije otkriva se u činjenici što onima koji to autentično rade, cuganje na klupici predstavlja praktički jedinu opciju iz jednostavnog razloga - manjka sredstava. Moderni urbanoidni ljevičar cuga na klupici sa 100 eura u džepu.
Na kraju ove priče, imamo tetošene feminizirane zelene gojence/elitiste na pozicijama moći u državi, njihovu ideologiju u društvu, te gradonačelnika čija se fizička prikaza i sposobnost loptanja pod obručima može opisati jednom riječju:
Senf.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.
Moj duboki naklon duhovnom vođi Pistaciu. 👏👏