Razgovori: Matija Štahan

Za kraj godine, s Matijom smo razgovarali o desnici i populizmu, nacionalizmu i konzervativnom internacionalizmu, BAP-u i Nietzscheu, američkom imperiju, Crkvi te postliberalima

Vjerujemo kako našeg današnjeg sugovornika ne treba naširoko predstavljati. Matija je već neko vrijeme zapaženo ime hrvatske konzervativne scene i sigurno je poznat svim pratiteljima Desnog ProtuCentra. Po našem mišljenju, Matija spada u gotovo izumrlu vrstu ideološki koherentnih i konzistentnih erudita, stoga s velikim interesom čitamo njegove tekstove i pratimo njegov rad na portalu Bitno.net, portalu Heretica i emisiji Peti dan. Veliko nam je zadovoljstvo što smo ovu zanimljivu i za nas uspješnu godinu dobili priliku završiti vodeći ovaj razgovor, a vas pozivamo da učinite isto čitajući ga.

S obzirom da ispraćamo godinu u kojoj je DPC krenuo s djelovanjem, iskoristit ćemo ovu priliku kako bismo zahvalili svima vama koji nas pratite, dijelite naše tekstove, lajkate i komentirate. Iduća godina će biti politički dinamična, stoga nastavljamo još jačim tempom.

Uz najljepše želje za 2024., prepuštamo riječ našem sugovorniku.

---

1) Političari poput Javiera Mileija, Jaira Bolsonara, Donalda Trumpa i Vitkora Orbána od strane mainstreama svrstavaju se u isti koš desnoga populizma. Ipak, neke ideološke razlike među njima su očite – novoizabrani argentinski predsjednik El Loco Milei je samoprozvani anarhokapitalist, Bolsonaro je mjesto ministra financija ustupio čikaškomu ekonomistu Paulu Guedesu, dok, s druge strane, ni Trump ni Orbán nisu neskloni protekcionizmu i snažnim socijalnim mjerama. Među njima ima još razlika, ali jedna sličnost su energija, drskost i vitalnost kojom su zapalili glasače i slavodobitno odnijeli pobjedu. Prateći svojevrsni sukob na disidentskoj desnici – onaj između katoličkih integralista i takozvanih novopoganskih ničeanaca – vidimo da integralisti većinom odbacuju takve persone, naročito ako govorimo o Mileiju, Bolsonaru i Trumpu, dok ih ničeanci euforično podržavaju. Mi se pitamo zašto se te dvije strane ne mogu pragmatično spojiti? Može li u političkoj borbi ta divlja vitalnost biti iskorištena kao estetska nadgradnja od strane katoličke baze pri dolasku na vlast?

Katolički integralisti prigrljuju neke od navedenih – primjerice, i Patrick Deneen, i Adrian Vermeule, a u najvećoj mjeri Gladden Pappin – izražavaju sklonost Viktoru Orbánu. U isto vrijeme, poganski ničeanci na X-u svoju podršku figurama poput Mileija, koliko sam primijetio, nerijetko izražavaju s ironijskim odmakom, što ne odudara od njihova uobičajenog stila hotimičnog zamagljivanja svojih stajališta namjernim preuveličavanjem i banaliziranjem vlastitih pogleda, a što za učinak ima pad percipirane im ozbiljnosti, ali istodobno i širenje utjecaja upravo onih ekstremnijih, s polulažnom šaljivošću iznesenih ideja – zbog čega je teško raspravljati o tome što poganski ničeanci uistinu misle. Glede integralista, oni bi prema postulatima samog Vermeulea trebali pristati uz sve svjetovne sile koje mogu pospješiti uspjeh njihova pristupa, a iz povijesnog konteksta u povijesni kontekst se mijenjaju. Budući da su „populisti“ u mnogim zemljama glavna brana od prevlasti progresivne ljevice kao najdestruktivnije sile u sadašnjim političko-ideološkim konstelacijama, uvjetna podrška tim „populistima“ dok se ne steknu kulturološki i institucionalni preduvjeti za politike koje bi u većoj mjeri bile po njihovom ukusu za većinu bi integralista trebala biti samorazumljiva. Odmak od, recimo, Mileija vjerojatno je uvjetovan i činjenicom da je on libertarijanac, dok su integralisti, slijedeći socijalni nauk Katoličke crkve, ekonomski nešto ljeviji i od konzervativnog mainstreama, a kamoli libertarijanstva. 

Što se pak tiče toga što nazivate „disidentskom desnicom“, osim onoga što im je zajedničko treba imati na umu i koje su im razlike. Zajednička im je kritika suvremenog liberalizma i političkog konzervativizma, posebno onog anglosaksonskog, kao „desnog“ ogranka liberalizma. I jedni i drugi su, u tome smislu, postliberali. No dok su katolički integralisti u svojem pristupu uvelike antimoderni, ničeansku desnicu uglavnom vidim kao suputnike postkršćanske postmoderne, samo s desnim vrijednosnim predznakom. Drugim riječima, dok katolički integralisti žele utkati kršćanske vrijednosti u politiku i društvo – a kršćanske vrijednosti podrazumijevaju trajan i nepromjenjiv moralni poredak – poganska desnica u svojoj je srži jednako voluntaristička kao i postmoderna ljevica, s tom razlikom što je ljevijima uzor Foucault, a desnijima njegov duhovni „roditelj 1“, ili možda „roditelj 2“, Nietzsche. Ni jedni ni drugi, za razliku od katolika, ne vjeruju u univerzalnost istine i morala; i jedni i drugi fokusirani su primarno na „volju za moć“. E sad, pragmatika se manje odnosi na istinu, a više na moć. Sve se, pa tako i poganski ničeanci i katolički integralisti, može pragmatično spojiti, ali se na kraju – nakon što proizvede neočekivane alkemijske spojeve i nuspojave – uvijek raspada na sastavne dijelove, a pitanje je u čijim rukama tada ostaje moć.

2) Ostanimo pri toj temi – u Hrvatskoj se nije previše sustavno pisalo i pričalo o fenomenu Bronze Age Perverta. Jedan tekst smo napisali mi, a drugi je tvoj. Tekst si ispravno posvetio Nietzscheu s obzirom da je BAP njegovo ideološko čedo, a nas zanima komentar na jednu njihovu tezu: čini li kršćanstvo od modernih muškaraca uškopljene slabiće osuđene na svjetovni poraz? Nietzsche u prvom eseju Genealogije morala piše kako je iluzorno od jakosti očekivati da se ne manifestira kao jakost – upućuju li nas, po toj logici, katolički politički porazi i manifestacija političke slabosti na inherentnu nesposobnost katoličkih politika da osvoje vlast?

Nietzschea treba dopuniti – iluzorno je od istine očekivati da se ne manifestira kao istina, to jest da se manifestira kao laž. U prijevodu, sve i ako je ono što katoličanstvo donosi jest istinito ali u pojavnosti slabo, slijediti nam je istinu, a ne jakost. Moja teza, koju djelomice preuzimam od talijanskog ljevičarskog posrnulog katolika Giannija Vattima, jest da je kršćanstvo samooslabljujuć subjekt, ali da je jedino takav subjekt mogao proniknuti u tajnu narav stvarnosti. Pomalo paradoksalno, jedino takav samooslabljujuć subjekt, barem po mojem sudu, i može biti na tragu istine. To ne znači da je slabost sama po sebi vrlina, nego da ultimativna vrlina sa sobom nosi i dozu slabosti, iako nipošto ne posvemašnju slabost. Negativna nuspojava tog fenomena jest razvitak onoga što nazivam katoličkim ekstremizmom, koji se – za razliku od onoga islamskog, koji se očituje u pretjeranoj samopouzdanosti i jakosti – očituje u pretjeranoj slabosti. Katolički ekstremisti su, za mene, dakle, nasuprot muslimanima kao snažnom, u sebe sigurnom subjektu, oni koji umanjuju, a ne preuveličavaju implikacije vlastita idejno-vrijednosnog sustava. Drugim riječima, katolički ekstremisti ljudi su poput Joea Bidena, koji toleriraju, pa i zagovaraju, recimo, pobačaj – normalni katolici oni su koji protiv pobačaja prosvjeduju pred klinikama i bolnicama. Dakle, i slabost može biti pretjerana, ali isto, naravno, vrijedi i za jakost. Aristotel je pisao o zlatnim sredinama kao glavnim vrlinama, a Chesterton o paradoksima kao srži kršćanstva – u tom ključu, kršćanstvo nije samo slabost niti samo jakost, nego postojanost u istini koja se ponekad očituje kao slabost, a ponekad kao jakost. Oni koji, onkraj istine i morala, pravednost smještaju, kao sofist Trazimah, isključivo u sferu moći, ponavljaju grešku s kojom se Platon, posredstvom Sokrata, obračunao još na početku Države. Krizu muškosti u kojoj živimo ponajviše je uvjetovala postkršćanska, postmoderna ljevica, stigmatizirajući mnoge vidove prirodnog muškog ponašanja kao „toksičnog“, istodobno i relativizirajući granice među spolovima te favozirirajući alternativne oblike seksualnosti.

3) Politika je i estetika – što je toliko neprivlačno širemu puku u katoličkoj političkoj estetici da, barem naizgled, globalno gubi na svim frontovima? Jesu li to njeni zastupnici, poruke, nedostatak humora?

Nisam siguran da uopće postoji nešto poput „katoličke političke estetike“, ali to je problem širi od politike. Uostalom, katoličanstvo je katoličko kada se jasno kreće u kategorijama koje u politici nije oportuno odveć isticati, za vlast su to dobro i zlo, a za pretendente na vlast umjerenost i razumnost. Lakše je javno intelektualizirati nego politički djelovati iz katoličke perspektive. A što se ovog estetskog aspekta tiče, katoličanstvo je samo po sebi od visoke estetske vrijednosti u svim svojim pojavnostima; ne samo u likovnosti ili arhitekturi, sakralnoj glazbi ili liturgiji, nego – o čemu sam baš nekidan objavio kratak ogled za Vijenac – i u svojoj pripovjednoj srži, mislim da je ono jednostavno bolja priča od drugih religija ili mitologija. Šaljivo, iako se to možda ubraja u domenu lošeg humora, druge religije po temeljnim im pripovjednim obrascima uspoređujem s književnim eksperimentima iz 20. stoljeća – judaizam s Očekivanjem Godota, islam sa Šest lica traži autora, hinduizam s Finneganovim bdjenjem, budizam sa Stilskim vježbama, a scijentologiju sa Stolicama – naznačujući, pomoću Umberta Eca koji nije bio vjernikom, jedinstvenost kršćanstva upravo kao pripovijesti. Na nedavnoj konferenciji ARC, održanoj u Londonu u suorganizaciji Jordana Petersona, polazišno je pitanje glasilo koja je „bolja priča“ u odnosu na onu koja danas dominira u političkim establišmentima, novim i masovnim medijima, pop-kulturi i korporativnom sektoru, a koju konzervativci mogu ponuditi. Odgovor je zapravo jednostavan, kršćanstvo je, doslovno, „bolja priča“. No ono je za svijet, pa samim time i za mnoge konzervativce ili desničare, i danas jednako skandalozno kao i kada se tek pojavilo, zbog čega je politički djelovati u skladu s katoličkim vrijednostima prilično izazovno. Vjerojatno je najbolji način za katoličko političko djelovanje uopće ne djelovati u samoj politici, nego u pozadini koja kreira stajališta i vrijednosti koje se onda oplođuju u politici, dakle odgojno, obrazovno, intelektualno i institucionalno.

4) U jeku kulturoloških prijetnji, treba li desnica marginalizirati nacionalizam u svrhu transnacionalnih konzervativnih kulturoloških frontova? Svaki konzervativac je u pravilu barem malo nacionalist, prema tomu ne sugeriramo da naciju treba u potpunosti zanemariti, nipošto, međutim pitanje je na što je važnije staviti naglasak. Možemo li tradicionalne, konzervativne i kršćanske vrijednosti danas lakše obraniti povlačeći se u nacije ili zajednički braneći kulturu, zanemarujući pritom pragmatički neke međusobne razlike?

Ne, jer nacionalizam ne onemogućuje formiranje transnacionalnih kulturoloških frontova. Jedan primjer zemlje su Srednje Europe – svaka od njih na ovaj je ili onaj način nacionalistička, a zajedno surađuju protiv briselskog establišmenta koji im želi nametnuti svoje vrijednosti. Nacionalizam je dobar argument protiv onoga što čak i papa Franjo naziva „ideološkom kolonizacijom“, a uglavnom se svodi na seksualne politike suvremenog Zapada, ali mogli bismo govoriti i o multikulturalnim idealima ili zelenim politikama. Nacije sprječavaju „ideološku kolonizaciju“ ne samo svojim tradicionalnim vrijednostima, nego i potencijalima sadržanima u nacionalnim legislativnim okvirima. Budimo, dakle, nacionalisti, ali i postkolonijalni teoretičari! Uostalom, kada se mnogi mladi ljevičari ili liberali osvjedoče o stvarnom sadržaju onoga što suvremena ljevica i liberalizam nude, nerijetko ne postaju samo konzervativnijima, nego i nacionalno osvještenijima.

---

---

5) Pitanje o jednom drugom potencijalnom savezu – koliko god preziremo klasični liberalizam, bojimo se da bez pridobivanja jednoga dijela klasičnih liberala (poput Jordana Petersona) nije moguće pobijediti u ratu za srdce i dušu zapadne civilizacije, ratu koji se vodi protiv lijevoga ili progresivnoga liberalizma. Misliš li da „postliberali“ imaju šansu za pridobivanje klasičnih liberala ili bi takva strategija dovela do svjetonazorskoga kompromitiranja „postliberalnoga“ pokreta?

Uz iste one ranije iznesene ograde – naime, kako pragmatični savezi imaju svoj rok trajanja, a naposljetku i svoje pobjednike i gubitnike – rekao bih da se potencijalni postliberalni savez ne treba sklopiti samo s klasičnim liberalima, nego i staromodnim lijevim materijalistima. Još uoči one takozvane „debate stoljeća“ između Žižeka i Petersona iz 2019. godine, a koja je u međuvremenu pojavom Covida i ruskim napadom na Ukrajinu više počela nalikovati na debatu o prošlome stoljeću, pisao sam kako bi daljnji razvoj događaja mogao dovesti do toga da se, iz neke buduće retrospektive, Petersona i Žižeka protumači saveznicima protiv progresivne, permisivne, seksualnom revolucijom nadahnute, hiperliberalne postkršćanske ljevice koja u ovom trenutku dominira na Zapadu. Ono što nam predstoji, a u 2023. se već uvelike i ostvaruje, jest svojevrsni savez između socijalne osviještenosti u ekonomskom te konzervativizma u vrijednosnom smislu riječi, što je uostalom i blisko socijalnom nauku Katoličke crkve, jer je upravo taj spoj na svim razinama suprotstavljen onome što danas dominira u Europi i Sjevernoj Americi, to jest savezu najkrupnijeg kapitala i novoljevičarskih vrijednosti. Kao što znamo, stara ljevica stvarnost poima materijalistički, brinući se o preraspodjeli dobara socijalno ugroženima, dok je nova ljevica, baveći se rodnom teorijom i identitetima, u svojoj srži ezoterična. Želite li postići svojevrsnu smjenu režima, tada u „narodnu frontu“ treba uključiti sve režimu suprotstavljene silnice – tako je bilo u Drugom svjetskom ratu gdje su protunacistički blok činili liberali i komunisti, tako je bilo u doba Covid-režima kojima su se usprotivili takozvani populisti, ali i klasični liberali i zagovornici New Agea i konzervativni kršćani. Ili, drugim riječima, postliberalima su kao saveznici potrebni, metaforički ali i doslovno, i Peterson i Žižek, makar obojica i prihvaćala poneki aspekt dominantne ideologije.

6) Hrvatski je narod, kako smo ovdje napisali, opstao kroz teška stoljeća imperijalnih (i zatiračkih) nasrtaja na svoj životni prostor. Ne samo vlastitim naporima nego i opstankom zapadnoga uljudbenoga kruga kojega smo dijelom. Danas se taj civilizacijski okvir iznutra podriva, i to ponajprije iz „stožerne države“ Zapada prema Samuelu Huntingtonu, Sjedinjenih Država. Jesu li Sjedinjene Države jednostavno rečeno – pederski imperij ili „posrednik lijevo-liberalne kulturne agende“, kako nam je rekao Robin Harris?

Sjedinjene Američke Države glavni su čimbenik ideološke, ali i duhovne kolonizacije na Zapadu i u poluglobaliziranom svijetu općenito. Budući da su više-manji svi ostali na Zapadu, iako nominalno saveznici, u praksi američki sateliti, vrijednosti američkog političkog, intelektualnog, kulturnog, medijskog i ekonomskog establišmenta u doba vrhunca liberalne hegemonije, koje provizorno možemo smjestiti između pada Berlinskog zida 1989. i ruskog napada na Ukrajinu 2022. godine, kapilarno su se prelile i politički dekretirale svim američkim „saveznicima“. Pod egidom neutralnih pojmova, kao što su liberalna demokracija i sekularnost, nameću se konkretne političke ideologije s jedne, i konkretni duhovni fenomeni, s druge strane. Štoviše, oni su i komplementarni: neki odvjetci suvremenog feminizma svjesno se pozivaju na vještičju okultnu tradiciju, dok rodna teorija i transrodna praksa predstavljaju suvremeni odjek pradavnog gnosticizma, a zelena ideologija i divinizacija prirode odjek panteizma. 

Nije ovo prvi puta da sa Zapada stižu i štetne tendencije; ako nas je crkveni raskol 1054. i definitivno kulturološki odvojio od kršćanskog Istoka, Lutherova revolucija u velikoj nas je mjeri pretvorila u središnji dio kršćanskog svijeta, koji sa Zapadom u civilizacijskom smislu štošta dijeli, ali se u mnogočemu i razlikuje. Ne treba ni napominjati druge problematične zapadne pojave, od Francuske revolucije do marksizma. Tako da, iako su neke od tih štetnih tendencija paradoksalno urodile i ponekim plodovima koji su se okrenuli na dobro – starčevićanski i pravaški hrvatski nacionalizam uvelike su posljedica Francuske revolucije, a komunizam je u zemlje iza Željezne zavjese ucijepio dozu protuotrova zapadnjačkoj dekadenciji – ne treba imati iluzija da smo u nacionalnom smislu opstajali, pored vlastitih snaga, samo zahvaljujući Zapadu; to u velikoj mjeri jest točno, ali često smo opstajali i unatoč Zapadu, dakle ključ nije u drugima, nego u nama samima, a današnji zadatak isti je kao i uvijek: pokušati od Zapada preuzeti sve ono korisno, a odbaciti ono štetno. Mnogi će fatalistički i deterministički reći kako je to nemoguće. U radikalnom smislu vjerojatno i jest nemoguće, ali primjeri Hrvatske i, recimo, Mađarske, a u određenoj mjeri i Poljske pokazuju kako stupanj preuzimanja dobroga i odbacivanja lošega sa Zapada značajno ovise o ishodu domaćih kulturnih ratova i političkoj volji nacionalnih elita.

7) Je li za hrvatski narod na dulji rok veća prijetnja ta agenda naših nominalnih saveznika (uključujući i one u EU) ili pak ruski utjecaj u susjedstvu?

I jedno i drugo prijetnje su od najvećeg značaja, ali različitih kategorija, pa ih je nemoguće rangirati. U svakom slučaju, kod jednog dijela hrvatske desnice, uglavnom starijih ljudi, zamjećujem nedovoljnu svijest o opasnostima ideoloških eksperimenata sa Zapada, dok je kod mlađih vidljiva nedovoljna svijest opasnosti od, manje ruskog svijeta kao takvog, a više srpskog polusvijeta koji je dio ruskog makrosvijeta. Naravno da je Hrvatska, zahvaljujući Bljesku i Oluji, u ovom trenutku sigurna od onog tipa petokolonaškog djelovanja koje Srpska pravoslavna crkva, srpski mediji i kulturne ustanove te srpska ekonomija kao krakovi srpske kriptoimperijalne politike provode u Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori, premda je štetan utjecaj svih navedenih kategorija, pogotovo u domeni medija, vidljiv i kod nas. Međutim, ostvarenjem ideala srpskoga svijeta bilo u Crnoj Gori, bilo u Bosni i Hercegovini, to jest Republici Srpskoj, u neposrednom hrvatskom susjedstvu došlo bi do značajnog porasta nestabilnosti koje bi se prije ili kasnije prelile i u Republiku Hrvatsku. Oni koji relativiziraju rusku krivnju za rat u Ukrajini stoga ne djeluju samo onkraj činjenica ili logike, pa i etike, nego i protiv hrvatskih geopolitičkih interesa.

8) Gledajući posljednji popis stanovništva, vidimo da je broj katolika u Hrvatskoj nešto manji nego prije. Podatak je to koji mnoge zabrinjava. No, uzimajući u obzir činjenicu da se to katoličanstvo ne očituje do te mjere ni u političkoj areni, niti u praktičnom životu mnogih katolika, nas zanima drugo pitanje – ima li previše katolika? Treba li taj popis pročistiti?

Načelno, najbolje bi bilo da je broj katolika što veći, ako bi to značilo da popisani samoizjašnjeni katolici doista žive – ili, preciznije rečeno, trude se živjeti kršćanske vrijednosti. Pragmatično, kada bi popis stanovništva pokazao da u Hrvatskoj živi znatno manje katolika nego što su prošli popisi dali naslutiti, tada bi Crkva mogla postati dovoljno irelevantnom da je politika pusti iz svojega stiska, pa da je – Crkva politiku – može dosljednije i cjelovitije podvrgavati kritici. Kada bi popis pokazao da u Hrvatskoj živi manje katolika negoli se mislilo, u javnosti bi prestali kolati pseudoargumenti o tome kako Hrvatska, zbog terora vjernika nad nevjernicima, „nije sekularna država“ i slično. Također bismo svjedočili manjoj zloupotrebi vjere u folklorne svrhe. Dakle, stanje bi bilo transparentnije. Međutim, kada bi broj nominalnih vjernika bio manji, tada bi i politička elita vjerojatno s većim poletom krenula u kulturnu revoluciju protiv ostataka ostataka iz kršćanstva izvedenih vrijednosti u hrvatskom zakonodavstvu i društvu općenito.

9) Neki dan je naš Johnny Pistacio prolazio centrom Zagreba u svom Ferrari F430 Spideru, kao Sonny Crockett u Miami Viceu, i uočio je jednu gojaznu djevojku kako ljutito trga plakate za povratak židovske djece iz Hamasovog zatočeništva. Zašto je zapadna ljevica toliko strastvena oko palestinskog pitanja? Je li u pitanju samo – ili uopće – antisemitizam, kako neki na proizraelskoj desnici (po našem sudu) simplificiraju, ili se radi o nečem drugom? Fenomen je posebno zanimljiv ako uzmemo u obzir da se, izuzev standardne galame i prosvjeda, arapske zemlje i jedna perzijska nisu pretjerano angažirali po tom pitanju, niti u zbrinjavanju izbjeglica, niti u vojnoj pomoći?

Dekolonizacijska logika suvremene ljevice dovela je do ultimativne, ali zbog povijesnog naslijeđa sve donedavno proskribirane posljedice, a to je pristajanje ljevice uz gubitnike Drugoga svjetskog rata i nekadašnje nacističke saveznike, od ukrajinskih nacionalista do palestinskih Arapa. Paradoks je u tome da je suvremena ljevica u tom svojem stajalištu u mnogome i u pravu. Naime, zašto su ukrajinski nacionalisti pristali uz nacističku Njemačku? Zašto su to učinili palestinski Arapi? Naposljetku, i hrvatski nacionalisti? Ne zato što bi kolektivno bili ljubitelji rasne teorije, sljedbenici nacističkog poganstva ili, uostalom, ničeanci, nego zato što su, kao gubitnici Versajskog poretka, bili povijesno i geopolitički uvjetovani prihvatiti savezništvo sa silom koja je pokušala skršiti Versajski poredak. Ukrajinci i Hrvati željeli su svoju državu, a jedini saveznik koji im je to mogao omogućiti bila je Njemačka. Na isti način, Ukrajinci danas ne pristaju uz Ameriku zato što su ljubitelji rodne ideologije, nego zato što im jedino Amerikanci – kao i jučer Nijemci – mogu pomoći pri izlasku iz ruskoga stiska. Utemeljenje države Izrael, s druge strane, posljedica je britanske kolonijalne uprave nad Palestinom nakon Prvoga svjetskog rata, što znači da arapska mržnja prema Židovima koji su u nekoliko desetljeća pristigli na dotad u tisućljetnom kontinuitetu gotovo posve arapske prostore nije uvjetovana samo tradicionalnim vjerskim razlozima, nego i realpolitičkim stanjem na terenu. Ljevica sada pokraj zastave duginih boja stavlja ukrajinsku i palestinsku zastavu. No iako su dobrim dijelom u pravu, za ljevicu je to šizofrena situacija. Ali to je njihov problem.

---

Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.