Postliberalni poučak

Postliberali trebaju iskoristiti povijesnu priliku koju im je servirala pobjeda "nesavršenog" Donalda Trumpa i MAGA pokreta

JD Vance u društvu Patricka Deneena

Velika Trumpova izborna pobjeda, u još većem kulturnom ratu, za postliberalni pokret predstavlja šansu koju se ne smije propustiti. Drski i karizmatični njujorški plejboj s dva propala braka iza sebe i jednim u tijeku, „uštogljenim“ postliberalnim „ministrantima“ daje prostor da svoje ideje primijene u praksi, no ostaje pitanje hoće li oni spomenutu pobjedu znati iskoristiti ili će MAGA pokret prepustiti business as usual (klasičnim) liberalima.

Već smo pisali o tom trebaju li klasični liberali i (postliberalni) konzervativci uspostaviti pragmatični savez protiv progresivnih liberala, tj. pobješnjelih ljevičara. Potvrdan odgovor na to praktično pitanje dali su nam i Robin Harris i Matija Štahan. Još važnije, praktičnu primjenu ili utjelovljenje toga saveza vidjeli smo u Trumpovoj pobjedničkoj koaliciji u kojoj se ističe budući podpredsjednik najjače sile svijeta – J.D. Vance. Poznato je da su Patrick Deneen i općenito intelektualci postliberalne ili nove desnice utjecali na formiranje ili, bolje rečeno, evoluiranje Vanceova svjetonazora.

To je, pak, pokazatelj kako se tijekom skorašnjega predsjednikovanja Donalda Trumpa postliberalima – ne vlastitim zaslugama nego ponajprije zaslugama Trumpa i MAGA pokreta – nudi prilika za ubrzano, a ne grass-root postupno, „svrgavanje [liberalnoga] režima“. Upravo je tako Deneen naslovio svoju posljednju knjigu na čijem je predstavljanju 2023. u Washintonu sudjelovao i J.D. Vance, mladi senator države Ohio.

U knjizi je Deneen ovim neizravnim riječima okarakterizirao MAGA pokret i Donalda Trumpa:

„Ovaj pokret odozdo je neobrazovan i loše vođen. Njegov nominalni prvak u Sjedinjenim Državama bio je duboko manjkavi narcis koji se u isto vrijeme pozivao na intuiciju običnih ljudi, ali bez jasne artikulacije njihovih pritužbi i transformiranja njihovih nezadovoljstava u održivu politiku i razvoj sposobne liderske klase. Dok politička galvanizacija radničke klase može jačati ili jenjavati, ono što je potrebno za istinsko jačanje alternative u obliku 'mješovita poredka' je ciljan razvoj nove [vladajuće] elite.“

Sad smo na pragu 2025. godine, dakle druge četvrtine 21. stoljeća, kada se – kako smo rekli – postliberalima s Deneenom na čelu nudi povijesna prilika za rušenje liberalne hegemonije, etabliranje konzervativne elite koja će, kako savjetuje, prvo srušiti postojeći poredak pa onda stvoriti novi poredak koji će trebati konzervirati. Riječ je o već spomenutom mješovitom poredku u kojem nova elita „aristopopulista“ radi na korist i oplemenjuje demos, dok zdravorazumska većina „pučana“, tj. radnička klasa drži elite čvrsto na zemlji i daleko od utopističkih i progresivističkih projekata što obično najviše škode malomu čovjeku.

Tjedan dana nakon Trumpove pobjede Gladden Pappin, jedan od pripadnika postliberalnoga pokreta, optimistično je napisao kako Trumpova veličanstvena pobjeda inaugurira postliberalnu eru ili, obrnuto, eru postliberalizma.

Gotovo identično tomu izričaju, Deenen je jednom nedavnom intervjuu za njemački časopis Cicero rekao da smo sad u postliberalnoj eri jer više nije moguće vraćanje na hladnoratovsku dnevnopolitičku podjelu na lijevi i desni liberalizam. Trump je, objašnjava Deneen, porazio i ponizio oba ta lica liberalne hegemonije te uspio spojiti ono što su ta dva lica, svako sa svoje strane, odbacivala: konzervativne vrijednosti radničke klase poput (kršćanske) vjere, obitelji, nacije, nepostojanja roda odvojena od spola (to sve odbacuju lijevi liberali) i politike na korist istoj toj radničkoj klasi poput sprječavanje masovne nezakonite imigracije jeftine radne snage, tj. jačanja vanjskih granica, jačanje federalnih jedinica (decentralizacija), reindustrijalizacija, pacifizam ili demilitarizacija vanjske politike itd. (to sve odbacuju desni liberali).

S jedne strane 5. studenoga bio je liberalni antidemokratski Levijatan – CIA, FBI, stotine tisuća birokrata, goleme korporacije, banke i fondovi, Woke miljarderi, sveučilišta, moralno korumpiran pravosudni sektor, korporativni takozvani glavnostrujaški mediji (riječ je o medijima koji ne guraju narodnu/glavnu struju, zato su takozvani), velika većina Hollywood-a i glazbene industrije, LGBTQ+Sotona „ekipica“, svi demoni ognjenoga Pakla i mnoštvo zavedenih duša – a s druge strane „duboko manjkavi narcis“ kojega je Providnost spasila da predstavlja i bori se za većinu demosa, maloga čovjeka, za život, za Istinu, za naše osmijehe, vedrinu, sreću. Velika većina američkoga naroda stala je uz Trumpa i njegov tim.

“Svjetlo u tami sja i tama ga ne obuze” (Iv 1,5), no tama nije nestala i nikada ne će nestati.

Iz naše desničarsko-konzervativne perspektive liberalizam je proizvod Tame ili Zloga. Riječ je o zavodljivoj ideologiji, sklopu ideja što čovjekovu urođenu/prirodnu žudnju za slobodom kvari, tj. oskvrnjava te okreće protiv njega samoga, svodeći ga na sužanjstvo daleko gore od onoga koje su trpjeli Židovi u Egiptu.

---

---

Nastavno na ovaj naš duhovno-religijski izričaj, podsjetimo da je prije nekoliko mjeseci objavljen Deneenov razgovor s popularnim katoličkim biskupom Robertom Barronom u kojem su ova dvojica razglabali o Deneenovim uspješnicama Zašto liberalizam nije uspio i Regime Change: Toward a Postliberal Future (nadamo se da će Verbum i potonju knjigu prevesti na hrvatski).

Kako je dijelom već navedeno, prožimanje elite i obična puka (manjine bogatih i većine – pripadnika radničke/srednje klase) na korist općega dobra, što zagovara Deneen u svojoj novoj knjizi, već je utjelovljeno u Trumpovu pokretu, pogotovo nakon što se dobrim dečkima pridružio i „Soroš desnice“ – Elon Musk. No, riječ je o klasičnom liberalu. I Trump je uvelike liberal(an), pa odatle i paradoks da upravo njegova pobjeda postliberalima nudi jedinstvenu priliku za provedbu postliberalne revolucije.

Kad već spominjem revolucije, podsjetimo kako nam je još u ljeto prošle godine Harris (ne Kamala), nego naš najdraži engleski gospon Robin Harris, naveo knjigu America's Cultural Revolution: How the Radical Left Conquered Everyhting (2023) koju je napisao Chris(topher) Rufo. Ta knjiga, kako nam je kazao Harris, objašnjava zašto su se Sjedinjene Države preobrazile u rasadnika i posrednika „lijevo-liberalne kulturne agende koja svoje korijene ima u neomarksističkoj frankfurtskoj školi, 'kritičkoj teoriji', i njezinim bizarnim izdancima, a koja je zapravo prožela američka sveučilišta, velike korporacije i vladu te se sada izvozi za svjetsku konzumaciju.“

Ovo sam ljeto Rufovu zanimljivu i poučnu knjigu vrlo brzo pročitao. Riječ je o lako čitljivom djelu namjerno napisanom za što širu publiku. No lakoća čitanja ne može zavarati čitača jer iza knjige stoje godine Rufova istraživanja, čitanja, iščitavanja, proučavanja relevantne literature i raznih izvora ljevičarske okupacije američkih sveučilišta, medija, korporacija. U njoj se obrađuje mnoštvo radikalnih intelektualaca poput famoznoga Herberta Marcusea i brojnih preteča antifa i BLM divljaka poput Angele Davis. Riječ je o impresivnom faktografskom djelu koje se čita poput napeta krimića.

Knjiga ima veliku deskriptivnu težinu, ali skoro da uopće nema dublju filozofsku uzročno-posljedičnu eksplanatorsku težinu poput Deneenove daleko kraće knjige Zašto liberalizam nije uspio. Tomu je vjerojatno tako jer Rufo u knjizi nastupa ponajprije kao povjesničar i kroničar koji ne skriva svoju klasičnoliberalnu ideološku poziciju. Slično Francisu Fukuyami, za nj je najveći/smrtni grijeh radikalne ljevice napad na njemu sveti liberalni poredak koji toliko često spominje u djelu. Lijevo-progresivistička ili Woke hegemonija za Rufa, dakle, predstavlja nešto izvanjsko liberalnomu poredku, nešto što je strano liberalizmu i predstavlja njegovu grubu negaciju. Istoga je stava i hladnoratovski skovani konzervativni liberal Robin Harris. Njihova je dijagnoza potpuno točna. Bolest zvana Woke ideologija ili ljevičarsko-progresivistička hegemonija iznimno škodi zapadnoj civilizaciji i nemalomu dijelu svijeta. Problem je u patologiji, proučavanju uzroka bolesti. Rufo (i Harris) uzroke bolesti poistovjećuje sa samom bolesti, odnosno uzroke vidi u posljedicama. Suprotno tomu, Deneen i postliberali kirurški precizno režu inficiranu ranu i traže uzrok infekcije. Riječju, oni uspostavljaju ispravnu uzročno-posljedičnu vezu.

Kao što smo već više puta pisali, postliberali otvaraju oči onima koji još ne uviđaju da je Woke ili lijevo-liberalna revolucija proizvod klasičnoga liberalizma, starije faze iste revolucije. Na tom tragu vrijedi izdvojiti nekoliko minuta i poslušati (u kontekstu ovoga teksta ključan) dio razgovora naše prekooceanske katoličke braće Barrona i Deneen.

Ključno je pitanje razgovora pitanje slobode koje je latinska verzija riječi (libertas) u korijenu riječi liberalizam. Kad ga je biskup Barron zamolio da pojasni kako je načelo ili princip škodljivosti (harm principle) Johna Stuarta Milla posta(l)o kriterij slobode, Deneen je rekao sljedeće (radi čitkosti dijelom parafraziramo):

„Već smo o tom razglabali, [Johna Stuarta] Milla već ima u [Thomasu] Hobbesu [koji je tvrdio da je istinska sloboda činiti sve što ti zakon dozvoljava činiti, tzv. šutnja zakona – op. DK]. Mill se je trudio razviti liberalizam na tragu Hobbesove i Lockove putanje. On je tvrdio da treba biti što više slobode sve dok uživanje/uporaba te slobode ne škodi nekomu drugomu. Ako bilo koga pitate, dat će vam takvu definiciju slobode: 'trebao bi biti slobodan činiti što te volja sve dok ne škodiš nekoj drugoj osobi'. Ovo je uvijek argument protiv bilo kakvoga moralnoga zakonodavstva ili ograničenja slobode: 'komu se nanosi šteta? Dokaži mi neku mjerljivu škodljivost/štetu'. Kad se takvo načelo usvoji kao dominantno načelo organizacije društva to je manje-više garancija da se skoro sve ono što ne nanosi izravnu fizičku štetu ne može zakonski regulirati/ograničiti. No Mill ne forsira slobodu slobode radi. Mill tvrdi da je sloboda tek sredstvo za daljnji cilj, a cilj je progresivno čovječanstvo. Čovjek je progresivno biće, a pod progresivnim misli na stalno širenje granica onoga što je dopušteno u ljudskom društvo. Ovo je dio razloga za zalaganje za slobodu govora i izražavanje. Čak iako je liberalizam kao politički poredak ograničio političku moć, još uvijek postoji moć javnoga mnijenja. 'Ljudi me osuđuju'. I ovo je ono protiv čega se Mill bori, odnosno zalaže se da je sloboda zapravo izražavanje/ekspresija prijestupništva/transgresivnoga, radikalnoga, onoga što on naziva 'individualnošću'. Tako poimati slobodu znači da sad možemo mjeriti štetu/škodljivost kao nešto što ograničuje moje izražavanje radikalne individualnosti. Dakle, ako sudiš moju individualnost to je neka vrsta nanošenja štete prema meni, to je stvaranje suda o meni i sad možemo vršiti autoritet nad time jer ja mogu dokazati štetu ili povredu.“

„Sad smo na wokeizmu“ – prekinuo ga je Barron, a onda je Deneen nastavio:

„Znam da ste imali Chrisa Rufa na podcastu. Volim ja Chrisa, ali mislim da se Chris, kao i drugi pripadnici konzervativnoga pokreta, jako trudi pokazati kako wokeizam predstavlja stranu zarazu: to je kulturni marksizam, dolazi od Marcusea, marksizma. No, pogodite tko je filozofska figura na koju se Marcuse najčešće poziva i upućuje u svojem eseju pod naslovom Represivna tolerancija, u kojem se zalaže za netoleranciju [prema konzervativcima]? Taj esej je svojevrsni igrokaz onoga što smatramo wokeizmom, sklopom ideja prema kojima osobe na desnoj strani političkoga spektra trebaju biti pod opresijom jer oni nastoje uspostaviti netoleranciju, dakle 'mi [woke ljevičari] moramo biti netolerantni prema netolerantnima'. Osoba na koju se Marcuse najčešće poziva u tom eseju je John Stuart Mill. Njega najviše citira jer Mill definira gdje se to možemo pozivati na ograničenja, a ograničenja se moraju nametnuti onima [konzervativcima] koji žele ograničiti transgresivne [npr. sodomiste – op. DK]. Ponavljam, primijetite kako u skladu s Hobbesovom antropologijom, transgresivni, individua(lac), 'istinski' slobodan treba biti na vozačkom/upravljačkom mjestu. Postoji vezivna nit od Hobbesa do Milla do Marcusea. Marcuse ne predstavlja samo strani virus marksizma, on je unutar tradicije liberalizma. Dakle, onima koji kažu kako se trebamo vratiti Millu da nas spasi od Marcusea možemo samo reći: Sretno!“

Ljudi skloni klasičnomu liberalizmu najčešće su radišne i najvažnije zdravorazumske osobe što gaje instinktivan – a ne duboko promišljen filozofski – konzervativizam. Nerijetko nemaju ništa protiv takozvanoga homoseksualnoga braka, ali transrodne pizdarije su im preteške za progutati, pogotovo kad se nameću njihovoj djeci. U nedostatku boljih opcija, oni su svojevrsni prirodni saveznici nove desnice, postliberala ili konzervativizma općega dobra, kako ga naziva Deneen. Najgore što se može dogoditi MAGA pokretu je da Republikansku stranku prepusti tradicionalnim „konzervativcima“ poput Mikea Pencea koji su deklarativno protiv abortusa i za kršćansku vjeru, a rezultati njihovog klasičnoliberalnoga „konzervativizma“ su devastirani, odnosno potpuno nekonzervirani gradovi američkoga Heartlanda i dugine boje po američkim vojarnama i veleposlanstvima diljem svijeta.

Postliberali trebaju, dakle, izbjegavati traženje dlake u jajetu, tj. traženje mana u Trumpu i MAGA pokretu, već se fokusirati na infiltriranje Republikanske stranke i MAGA pokreta te na provođenje postliberalne catch-all evangelizacije. Kako smo u jednom prošlom tekstu već napisali, zakon je brojeva neumoljiv. Postliberalnoj revoluciji treba vojska obraćenika. Kao što MAGA pokret treba apsorbirati Republikansku stranku, tako i postliberali moraju obratiti vođe MAGA pokreta, na čem se već radi, a rezultati te svojevrsne evangelizacije vide se ponajprije u osobi J.D. Vancea. Razvoj nove vladajuće elite SAD-a, u skladu sa zasadama nove desnice, u punom je jeku pred našim očima. Ovo je povijesni moment.

Isti je razvoj potreban i Hrvatskoj koja po običaju kaska sa zapadnijim dijelom naše zapadne civilizacije. Mi smo preskočili klasičnoliberalnu fazu koja u nemaloj mjeri donosi ekonomski prosperitet i ekspresno uskočili u lijevo-liberalnu fazu promjene ili pederizacije društva i države. Nove vladajuće elite su zločinima i silom došle na vlast 1945. i u sedlu ostale do danas. Te su se elite prilagodile lijevoliberalnoj hegemoniji u sklopu EU, crvenoj petokraki dodali su zastavu s duginim bojama, a oportunistički nastrojeni brojni pripadnici nominalno najveće desne stranke u Hrvatskoj šute i trpe što „moraju“. S druge strane najveću lijevu stanku polagano zamjenjuju nove progresivističke snage koje od pojedinih dijelova Hrvatske već stvaraju svjetonazorsku Kaliforniju. Kako u nedostatku predsjedničkoga ili polupredsjedničkoga sustava u Hrvatskoj nije izgledan slučaj Trumpa, jedina nada istinskim konzervativcima je stvaranje novih elita koje će u svoje vrijeme znati kanalizirati zdravi rodoljubni i desničarski naboj, toliko primjetan na koncertima Thompsona, i isti predočiti u održive i dugoročne politike. No, kako je 1941. i 1945. promjena došla izvana, za vjerovati je (i nadati se) da će evenutalni postliberali val iz SAD-a zapljusnuti i naše obale. Dotad, kako pjeva Thomspon, nema predaje!

---

Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, lajkajte ih, komentirajte i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.