Lov na ustaše
Thompson u Imotskom, ustaše u birtijama
Spadam li u najveće obožavatelje Thompsonove glazbe, teško mi je reći, međutim usuđujem se tvrditi kako znam barem 90% stihova njegovih najpoznatijih pjesama, a dragi su mi i među širom javnosti manje poznati klasici poput Satnije ili Smišnice. Iako sam iziritiranim DJ-ima po raznoraznim klubovima često dosađivao neuspješnim narudžbama Thompsonovih hitova, naročito pred zatvaranje i odlazak doma, nikad nisam otišao na pravi Thompsonov koncert; bio sam, doduše, na nekim događajima poput braniteljskih prosvjeda kojima bi Thompson, često nezasluženo, kraćim nastupom blagonaklono udijelio svoj simbolički kapital, podebljavši im time konto posjetitelja na respektabilnu razinu, čime bi organizatori i njihovi medijski pokrovitelji izbjegli mogući fijasko.
Svojim dužim nastupom, onom u Imotskom nakon Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, ukrao je pozornost medija i šire javnosti i vjerojatno nehotice, iako iz iskustva već svjestan rizika, otvorio sezonu lova na ustaše. Ona najčešće u godini dođe koji mjesec ranije, tamo u svibnju, kada hrvatski političari neispravnih uvjerenja bivaju podvrgnuti ritualnoj ceremoniji odricanja, osuđivanja, ograđivanja, zagrađivanja i pregrađivanja od događaja puno starijih od trenutka kada su im roditelji odlučili svoju ljubav oplemeniti potomstvom. Lov je sveobuhvatan i temeljit, pa tako novinske stupce ispunjavaju i skromne birtije u kojima par veseljaka odluči večer začiniti sa, kako je rečeno na jednom davnom nastupu, pjesmama “koje su naši djedovi pjevali i bili ponosni na njih”. I sam sam, našavši se u jednom obalnom gradu, dio večeri 5.8. proveo u toj vrsti ugostiteljskog objekta; držao sam se terase jer je u unutrašnjem dijelu temperatura popratila užarenu domoljubnu atmosferu, pa sam nastojao izbjeći pretjerano znojenje, ionako potaknuto standardnom kolovoškom žegom. Mjesto je bilo ispunjeno uglavnom mladim ljudima, onima kakve se može sresti upravo na Thompsonovim koncertima. Njihova agresivnost bila je ravna nuli, dominiralo je dobro raspoloženje i zagrljaji, a svu postojeću žestinu usmjerili su u što glasnije pjevanje popularnih stihova. Sve ovo nije smetalo brojnim turistima, među kojima je sigurno bilo i Srba, jer su ispravno procijenili kako ti veseli klinci neće posegnuti za srbosjekom i početi uzimati neprijateljske skalpove. Drugim riječima, svjedočio sam jednoj dobroj zabavi, začinjenom dozom političke nekorektnosti. Ovo je svojevrsna tautologija jer - ima li uopće dobre zabave bez političke nekorektnosti?
Ta večer, ikonografija i pjesme nisu svima bili zabavni. Vedran Salvia s Indexa - kojemu sam u jednom naletu duhovitosti nadjenuo nadimak (Homosek)Salvia - objasnio nam je tko su bili Jure Francetić i Rafael Boban, Hrvoje Klasić izjavio je kako ga je “sram živjeti u ovoj državi”, a njegov se kolega Goldstein nadovezao na sve to, lakonski kazavši: “Sramota!” Marina Orsag - za sve neupućene, ona je “hrvatska komičarka i deklarirana lezbijka” - stala je u obranu Tina Ujevića koji se od silnog ustašluka počeo okretati u grobu.
Uz dužno poštovanje Salviji i njegovom historiografskom pedigreu, zainteresirani za Francetića i Bobana korisnije će informacije naći u djelima povjesničara poput Davora Marijana, koji s opravdanom skepsom prilazi komunističkoj historiografiji i uspješno navigira kroz hiperideologizirane partizanske izvještaje o raznim klanjima, rezanjima i svirepim koljačima. Zadržavajući se kratko na toj temi, uvijek mi je bilo zanimljivo primijetiti kako, sudeći po jugopovjesničarima i njihovim nasljednicima, nijedan ustaša ili domobran nikad nije naprosto ubio svog neprijatelja metkom u čelo ili u potiljak. Uvijek su to bila zvjerska iživljavanja - nabijanje beba na bajunete, groteskno ubijanje trudnica, komadanje, paljenje, kanibalizam i slično. Drugim riječima, ustaše nisu samo ubijali - klali su iz iskonske strasti prema klanju, s posebnim užitkom i veseljem, ispunjavajući valjda svoju predodređenost za takva djela. Koliko je to realno, ostavljam svakome na procjenu, utvrđujem samo osobnu skepsu prema takvom narativu jer teško mi je vjerovati da je među ijednom zapadnom vojskom novijih vremena takva monstruoznost bila dominantna, neovisno radi li se o Wehrmachtu, ustašama ili partizanima. Govorim, naravno, o običnim vojnicima, ne o krajnjim zločinačkim dosezima nekih pripadnika tih vojski.
O Goldsteinu kao povjesničaru pisali smo ovdje, a korisnim se čini priložiti i sada već dobro poznato mišljenje dr. Miroslava Brandta te Goldsteinov spor s Nevenom Budakom koji je njegovu knjigu Hrvatski rani srednji vijek ocijenio “nepouzdanom i zapravo neupotrebljivom”, ističući selektivno korištenje literature, površnost u radu i neuredno citiranje, odnosno nedostatak citata. Klasićevu akademsku karijeru, čini se, more slični problemi, a o metodi njegova rada detaljnije piše Nikica Barić u recenziji Klasićeve knjige Mika Špiljak, revolucionar i državnik. Recenziju treba pročitati u cijelosti, no već u početku jasno je Barićevo viđenje teksta kojeg analizira:
“(...) biografije ne bi trebale biti pisane na način na koji je Klasić napisao biografiju Mike Špiljaka jer u njoj postoje nedorečenosti, površnost i neutemeljene interpretacije (...) Poseban je problem ove knjige (ne)korištenje izvora i relevantne literature. U uvodu Klasić piše da se ona najvećim dijelom temelji na „obimnoj arhivskoj građi i novinskim tekstovima” (str. 12). Najblaže rečeno, navedena tvrdnja ne korespondira sa stvarnošću. Sam opseg Klasićeve knjige naslućuje da se ne temelji na opširnom korištenju različitih izvora. Usto njegova knjiga i nema popis korištenih izvora i literature.”
Klasića je sram života u ovoj državi - inače, po korištenju sintagme “ova država” prepoznat ćete Klasića i njemu ideološki slične - ali istinska sramota “ove države” i puno utjelovljenje njenog postratnog debakla je činjenica da su Goldstein i Klasić, usprkos svim svojim profesionalnim i ljudskim manjkavostima, glavni arbitri hrvatske nacionalne povijesti, što tijekom udarnih televizijskih termina redovito drže lekcije o tome što bi Hrvati trebali misliti, voljeti i vjerovati, što su njihove knjige na policama svih hrvatskih knjižnica te uživaju nedodirljiv status uvaženih sveučilišnih profesora, a Goldstein je svojedobno bio i hrvatski veleposlanik u Francuskoj. Na prvu, čovjek može zaključiti kako je Klasićev problem lako rješiv; jednostavno odjebeš iz te mrske države, naročito ako si internacionalno prepoznat i uvažen znanstvenik. Međutim, takvi nikada ne odlaze, a razlozi su jednostavni: prvo, ni u jednoj jedinoj relevantnoj instituciji našeg društva, ustaštvo ili bilo kakva desnija desnica ne drže niti jedan promil moći, a tome najbolje svjedoči trenutna “najdesnija vlada”, pod čijom paskom svjedočimo nesmetanom prodoru glavnih stupova homoglobalizma, LGBT-a i migracija; drugo, u kojoj točno rupi od države na kugli zemaljskoj bi takvi hohštapleri živjeli život kakav žive u današnjoj Hrvatskoj?
Fenomen Thompsona i njegov tobožnji ustašluk, ali i ustašluk njegovih fanova, uvijek promatram u kontekstu drugih estradnih pjevača. Iste pjesme zbog kojih je Thompson neprihvatljiv pjevali su zabavljači poput Jole i Dražena Zečića, a pjevali su ih i političari poput Ivice Puljka i Freda Matića. Joli i Draženu Zečiću grijesi iz prošlosti oprošteni su i na njih se rijetko tko obazire, ali Thompsonu se i dalje spočitavaju. Zašto?
Zato jer Thompson, iako također zabavljač i pjevač, nije samo zabavljač i pjevač. On je neizbrisiva činjenica hrvatskog političkog života, a njegovi koncerti posljednje utočište nacionalne energije koja se ne ispričava radi svog hrvatstva i ne srami svojih simbola. Neki će reći da je to i hrvatska nogometna reprezentacija, no i to je odavno kontaminirano i institucionalno iskontrolirano raznim Zaprešić boysima, Mojim domovinama i idiotizmima poput bježanja iz grada jer stiže ekipa pijana.
Osim privrženosti lijepim pjesama, odlazak na Thompsonov koncert i pjevanje njegovih stihova danas su prije svega mladenački - doduše, ne samo mladenački - mirni, ali glasni bunt protiv silazne putanje hrvatske nacije i onih koji taj sunovrat pomno nadziru i njime upravljaju - političara, medija, novinara, institucija. Namjerno govorim o propadanju nacije - ne ekonomije, države ili demografije, sve opakih simptoma primarnog zloćudnog tumora - upravo nacije, jer suština hrvatskog problema čuči u kroničnoj nacionalnoj anemiji. Drugim riječima, nitko ne vjeruje u Hrvatsku, u njenu budućnost i prošlost, snagu, mogućnost da dosegne i ostvari velike stvari. To mnogima paše - naveli smo neke od njih - a Thompsonovi koncerti su opasni jer pokazuju kako još uvijek negdje čuči nacionalni zanos koji bi se kad tad mogao preliti u zdravu političku opciju, otpuhati postojeću paradigmu i zamijeniti ju snažnim i sposobnim hrvatskim nacionalizmom.
Kako bih na još jednom primjeru pokazao režimski modus operandi u gušenju nacionalnog ponosa, dozvolit ću si ovdje možda naizgled nepovezanu, ali ipak primjerenu, digresiju o Pelješkom mostu. Prateći njegovo svečano otvaranje preko medija, bilo mi je zanimljivo primijetiti kako su inače glavni protivnici brojanja krvnih zrnaca - naravno, ako ta zrnca pripadaju Vojislavu Stanimiroviću i sličnima - odmah krenuli posprdno navoditi kako su Kinezi gradili, Slovenac projektirao, a Europljani financirali (kao da europsko nije i naše) velebni most. Ono što su propustili primijetiti je kako iza svega toga stoji najvažniji faktor - generacijska odlučnost i politička volja hrvatske nacije. Poanta Pelješkog mosta, čiju veličanstvenost imam priliku doživjeti svako ljeto vozeći se preko njega, nije bila samo u spajanju točke A i točke B, kako su papagajski ponavljali u svojim govorima tada političari, sve redom isprazni androidi briselskog tipa, već u saznanju da ovaj narod može stajati iza nečeg velikog, imati san, te ga grandioznim infrastrukturnim projektom pretvoriti u zbilju. Zato je bilo potrebno taj pothvat ismijati i okaljati ga jeftinim cinizmom o, sjećate se, “neizgrađenim pristupnim cestama”.
Nasuprot tome, u Thompsonovim pjesmama nema toksičnog cinizma. U njima je hrvatski narod odabran, Bog nam je, nimalo slučajno, podario baš ovaj komad zemlje, a u njemu je upisano obećanje - sve dok čuvamo uspomenu na prethodne generacije kroz nacionalne mitove, običaje i rituale, predodređeni smo za uspjeh, kako mi sada, tako i naša buduća pokoljenja. Nekome se ovo čini patetično, u nekoj mjeri i jest, ali takav izričaj, kada je kreiran s mjerom i ukusom, sadrži neiscrpan integracijski i mobilizacijski potencijal za jednu ljudsku zajednicu. Usprkos tome što nam najčešće ne govori činjeničnu istinu, naprotiv, preuveličava ju i dodaje joj dramsku dimenziju, prenosi nam ono što je Roger Scruton nazvao emotivnim istinama - narativi čija autentičnost nije nužno sadržana u stopostotnom podudaranju s povijesnim događajima, već u autentičnosti probuđenih emocija bez kojih ne postoji koherentno nacionalno tkivo. Time se stvara svijest o zajedničkoj kulturi i povijesti iz koje izrasta ono najvažnije - nepokolebljiva vjera u zajedničku budućnost.
U Hrvatskoj toga danas nema. Iako dominira medijskim, političkim i kulturnim prostorom - zbog čega je i bunt ovih klinaca sročen u opreci s pretežitim vrijednostima tog nakaradnog poretka, a to su liberalizam, globalizam, feminizam - za to nije kriva samo ljevica. Štoviše, usuđujem se većim krivcem proglasiti navodnu domoljubnu desnicu koja potencijal vidljiv na Thompsonovim koncertima manipulatorski krade i perfidno troši za svoje uske i nečasne kratkoročne ciljeve. Dok ljevica nastoji u potpunosti ugušiti tu energiju, takva desnica pokušava ju usmjeriti na krive mete, pomičući ju ka usvajanju nakaradnih estetskih i političkih kategorija, legitimirajući pritom one s druge strane koji, kako dobro kaže Tomislav Čadež, udbaše nad domoljubnim emocijama.
Sve to upareno je s trendom, vidljivim i na zapadu, u kojem nam oktroirani kvaziautoriteti objašnjavaju kako domoljublje nije mahanje zastavom, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne ili ponosno isticanje nacionalne pripadnosti. Ne, sve to je nazadno i seljački, a tome se kao najviši čin domoljublja - često iz fahidiotskih umova parohijalne poduzetničke klase - suprotstavlja plaćanje poreza. Domoljublje označava ljubav prema domovini, a iskreno voljeti nešto ili nekoga može se samo slobodnom voljom, bez prisile. Upravo iz tog razloga, prije stupanja u brak svećenik pita mladence jesu li pred oltar došli bez prisile; zato je, u konačnici, Bog čovjeku podario slobodnu volju - on sam mora izabrati ljubiti Boga, iako ima alternativu prepustiti se drugim lažnim božanstvima. Jedino tako njegova ljubav može biti čista i iskrena. Porez, s druge strane, plaćamo jer moramo; u slučaju neplaćanja država koristi svoj monopolistički aparat sile kako bi nas sankcionirala. Prema tome, plaćanje poreza u najgorem je slučaju nasilje i ucjena, kako vole reći libertarijanci, a u najboljem transakcija između klijenta koji zarađeni novac daje depersonaliziranom aparatu u zamjenu za usluge poput sigurnosti, zdravstva ili obrazovanja. Svrstavanje takvog odnosa u diskurs ljubavi posljedica je ili namjerne manipulacije, ili potpuno promašenog pogleda na svijet. Slobodan čovjek ljubi svoju Domovinu, porobljen čovjek prisiljen je klanjati se totalitarnoj državi te sam sebi, radi iluzije o opstanku davno izgubljenog dostojanstva, porobljenost predstavljati kao ljubav.
Narativi ovog tipa svakako su neinteligentni, ali su perfidni i agresivni. Njihova krajnja posljedica, u slučaju uspjeha, bit će stvaranje globalnog čovjeka ispražnjenog od svakog identiteta i kulturnog simbola, otrgnutog iz svoje obitelji i rodnog kraja, prepuštenog međunarodnim korporacijama i institucijama, pretvoren u otužnog konzumenta i platišu poreza. Ta slika izaziva jezu, ali nam nehotice otkriva važnu lekciju - ne samo da u autentičnom domoljublju mora biti mjesta za, kako sam prije istaknuo, mahanje zastavom, držanje ruke na srcu prilikom intoniranja himne i ponosno isticanje nacionalne pripadnosti, autentično domoljublje je prije svega upravo to - isticanje simbola, pjevanje pjesama i privrženost vlastitoj kulturi.
Na kraju, vraćam se na Thompsona. Čadež je u svom sjajnom tekstu primijetio isto što i ja u ranije spomenutoj domoljubnoj birtiji. Na Thompsonovim koncertima nema negativne energije, vladaju dobro raspoloženje i pozitivne emocije. Klinci su mirni i veseli. Kad malo promislim, možda u tome i jest problem, što su premirni, jer ako kucne čas kad će se s koncerta, umjesto s osmijehom kao sada, vraćati s upitnikom iznad glave, postavljajući si pitanje zašto hrvatska javnost treba drhtati pred moralnim evaluacijama Klasića, Goldsteina ili Freda Matića, zašto je nepoželjno pjevati domoljubne pjesme i isticati ratne simbole, moglo bi im sinuti kako njihov domoljubni bunt ne treba stati na tome. Možda s njim krenu u drugu arenu, onu političku, odlučni, čestiti i artikulirani, pa ovo postane zemlja kojom će se netko i ponositi, kada već za posramljenog Klasića nema nade.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, lajkajte ih, komentirajte i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Maestralno! Živjela Hrvatska 🇭🇷
S dobrim dijelom teksta se slažem, ono gdje mi se otvaraju pitanja jest banalno, ali možda i fundametalno pitanje "Što je domoljublje?". Ja bih, ovako priprosto, rekao upravo ono od čega se sastoji taj izraz "ljubiti dom". Nekome je dom granica kvarta/sela/zaseoka, nekome grada, nekome države u onim službenim granicama, nekome sve ono gdje su njemu "braća po krvi", nekome gdje su braća po Kristu, a nekome gdje je općenito ljudski rod. Može li se povući "optimalna granica u definiciji", ja bih rekao da da u onom smislu gdje ne ugrožavaš drugoga. Je li to i definicija osobne slobode? Vjerojatno...
Pišem ovo jer ne znam puno o definiciji domoljublja (a možda i ne pratim dovoljno scenu) i tko su ti "oktroirani kvaziautoriteti objašnjavaju kako domoljublje nije mahanje zastavom, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne ili ponosno isticanje nacionalne pripadnosti", ali jest plaćanje poreza? Prvo mi se svodi na simbolizam, a drugo na moranje kao što autor navodi. Ja bih rekao da je i jedno i drugo sastavni dio višeslojne strukture domoljubnosti. Višeslojnosti u kojoj je teško odrediti je li veći domoljub netko tko ISKLJUČIVO maše zastavom na utakmicama i ovakvim prigodama ili netko tko ISKLJUČIVO plaća porez jedino u svojoj domovini?
Dao sam dva ekstremna primjera, a usporedio bih to, kao i autor, sebi najbližim vjerskim svjetonazorom (što meni osobno što meni kao pripadniku hrvatskog naroda zbog njegove višestoljetne kršćanske tradicije) u smislu bračnog čina. Možda ću zabrazditi, puknut nešto i ostat živ ili sablaznit, ali ostao bih isključivo u paraleli radnji, ne izravnoj usporedbi. Svaki bračni čin trebao biti slobodan, plodan, vjeran i otvoren potomstvu (Izvor: https://book.hr/svaki-bracni-cin-trebao-biti-slobodan-plodan-vjeran-i-otvoren-potomstvu/ također ta se definicija donosi i u Teologiji tijela za početnike, nisam čitao direktan izvornik Pape Ivana Pavla II) pa tako bi i ljubav prema domovini sve to trebala ispuniti.
Slobodan - ako voliš nekoga "na silu", zato što moraš, to više nije to, zamisli morati živjeti u državi koju ne voliš kao domovinu
Plodan - nije dovoljno tek puko mahanje zastavom, isprazno stavljanje statusa na velike dane za RH već je potrebna i akcija tj plodonosni darovi u smislu brige za tu domovinu (od banalnog nebacanja smeća do obavaljanje građanskih dužnosti npr)
Vjeran - ne možeš voljeti više "domovina", iako su neki otišli "iz ove naše" u "prvu domovinu"
Otvoren za potmostvo - čin bez kojeg bi hrvarski knezi iz srednjeg vijeka i u njemu ostali, ilirski pokret bi bio crtica u povijesti, a do domovinskog rata kao krune ideje Hrvatske i ne bi došlo jer se generacijama nije prenosila ideja domovine.
U nadi da sam uspio prenijeti neke svoje misli zašto je uska simbolička definicija domoljublja loša, srdačno Vas pozdravljam