Židovskom urotom protiv “židovske urote"

Analiziramo definiciju antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust

Prosvjedi američkih studenata, mahom neinformiranih idiota nesvjesnih za što i protiv čega točno prosvjeduju, te prolazak takozvanog Antisemitism Awareness Act zakona kroz američki Kongres, skrenuli su nam pozornost na pitanje antisemitizma u današnjem svijetu. Pitanje je goruće jer istovremeno pratimo sedmomjesečnu vojnu akciju izraelskih snaga u Gazi koja je predmet žustrih političkih prepirki te poprište nesvakidašnjih incidenata; dobar primjer je nedavno izraelsko raketiranje ambasade zemlje s kojom službeno nisu u ratu unutar treće zemlje s kojom također službeno nisu u ratu. Prethodnom rečenicom ne nastojim osporiti vojne razloge takvog poteza - jer svjestan sam da ih ima - već razinu međunarodne tolerancije poklonjene izraelskim vlastima. Kojoj drugoj zemlji, osim SAD-u, bi se ovakve stvari dopuštale? Smatram važnim to imati na umu u razmatranju definicije navodno rastućeg globalnog antisemitizma.

Kao što je u famoznim zakonima o “govoru mržnje” uvijek problematična maglovita i neodređena definicija što točno čini mržnju, omogućavajući tako svrstavanje svakog neželjenog govora pod široki kišobran mržnje, tako je i u borbi protiv antisemitizma problematična definicija antisemitizma. Što sve spada pod taj, složit ćemo se, nepoželjan društveni fenomen?

Američki zakonodavci vodili su se Radnom definicijom antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust koja:

“okuplja vlade i stručnjake radi jačanja, unapređenja i poticanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu diljem svijeta te provedbe obveza iz Deklaracije iz Stockholma usvojene 2000. godine.

Pravno neobvezujuću Radnu definiciju antisemitizma IHRA je usvojila 2016. godine i od tada su definiciju usvojile ili odobrile brojne zemlje i vladina tijela.”

Među tim vladama je, kao što vidimo iz ove objave Narodnih Novina, i hrvatska Vlada, što će reći da je, naravno u neobvezujućoj formi, u Hrvatskoj već na snazi IHRA-ina definicija antisemitizma, dakle tekst na koji se od riječi do riječi poziva u američkom zakonu protiv antisemitizma. Pojam “neobvezujuća” čitam kao pravnu smicalicu - ako je neobvezujuća, zašto se uopće donosi? Ne lišava li ju manjak obveze njene pravne snage? A ako nema pravnu snagu, zašto je na njoj potpis najmoćnije osobe u državi, premijera Andreja Plenkovića?

Tekst definicije je zanimljiv, stoga smatram nužnim detaljnije ga obraditi te upozoriti na njegove opasnosti, nedosljednosti i totalitarni potencijal.

Druga točka definicije antisemitizma kaže:

“stvaranje lažnih, dehumaniziranih, demonizirajućih ili stereotipnih optužbi protiv Židova kao takvih ili Židova kao društvene skupine. Optužbe takvoga tipa su osobito (ali nisu i jedine!) mit o svjetskoj židovskoj uroti ili tvrdnje da Židovi vladaju medijima, ekonomijom, strukturama vlasti ili drugim društvenim institucijama”

Urotu možemo definirati kao koordiniranu akciju aktera iz sjene čiji utjecaj disproporcionalno nadilazi njihovu brojnost i količinu službenih poluga moći u njihovim rukama. Vodeći se idejom da je navedeni stav o Židovima - dakle o Židovima kao opasnim međunarodnim urotnicima - maligno fabriciran, vjerujem kako nisam jedini koji uočava ironiju borbe protiv tog stava upravo globalno prepisanim tekstom osmišljenim od strane organizacije koja ne drži vlast ni u jednoj državi, ali napuhanim utjecajem osigurava vjerno pečatiranje i pokornost spram svoje definicije jednog fenomena, na temelju koje države onda mogu sankcionirati vlastite državljane. Vraćajući se malo u povijest, nisu li Židovi uspješno isposlovali Balfourovu deklaraciju, ne samo pametno koristeći tadašnje britanske geostrateške ciljeve, već i potencirajući snagu svog međunarodnog utjecaja, naročito u zemljama poput Rusije i Sjedinjenih Država? Je li se jedan od najvećih povijesnih prijatelja židovskog naroda sa Zapada, Winston Churchill, svojedobno odao antisemitizmu kada je 1920. u Illustrated Sunday Heraldu, govoreći o “borbi za dušu židovskog naroda” jedan dio Židova svrstao u takozvane “internacionalne Židove” koji čine “međunarodnu zavjeru s ciljem rušenja civilizacije”? Stavivši ju u ispravan kontekst, jasno je kako ova izjava nema veze sa antisemitizmom, ali skeptičan sam koliko bi oportunistički borci protiv ovako definiranog antisemitizma danas imali razumijevanja i za kakav kontekst, naročito u službi obračuna s vlastitim političkim neistomišljenicima.

Ako govorimo o medijima i zabavnoj industriji, bi li Židov J.J. Goldberg, autor knjige Jewish Power: Inside the American Jewish Establishment, mogao biti svrstan pod antisemite jer u navedenoj knjizi iznosi podatak kako Židovi obnašaju 84% predsjedničkih i direktorskih funkcija najmoćnijih filmskih studija Hollywooda?

Četvrta točka:

“osporavanje činjenice, razmjera, mehanizama (primjerice plinskih komora) ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskoga rata (holokaust)”

Ovo me podsjetilo na ne tako davni hrvatski historikerstreit na temu Jasenovca između Ive Goldsteina i Vladimira Geigera. Naime, Goldstein je u trenutku izlaska svoje knjige Jasenovac - kako je sam rekao, prve znanstvene monografije na tu temu - neko vrijeme tvrdio da se razlog nesklada između broja žrtava sa službenog jasenovačkog popisa i malog broja pronađenih tragova žrtava na tom području, ne krije u pogreškama službenog popisa - koje svojedobno u intervjuu Novostima priznaje i ravnatelj Spomen područja Jasenovac riječima: “Što se tiče pogrešaka kojih ima na popisu, toga smo svjesni.” - već u takozvanoj “drobilici kostiju” kojom su ustaše, vodeći se njemačkim primjerom, uklanjali ostatke žrtava logora Jasenovac, onemogućavajući kasnija iskapanja i analizu broja ubijenih i stradalih. Tema je zanimljiva, stoga ću si dopustiti duži citat iz Geigerove recenzije Goldsteinove knjige:

Priču o navodnim posebnim strojevima iz Njemačkoga Reicha kojima su u Jasenovcu lomili kosti leševa, usitnjavali ih i tako prikrili zločin Goldstein je ponovio 17. lipnja 2018. na Hrvatskoj televiziji, u emisiji Nedjeljom u 2. Tada je izjavio: „[Miroslav] Filipović Majstorović […] je najbolje znao te grobnice. On je išao u Chełmno, kod nacista se instruirati kako se uništavaju leševi, čak su doveli strojeve koji uništavaju kosti. I oni su […] dakle početkom travnja [1945.], jedno 500 do 600 logoraša je radilo na tom uništavanju, sustavno na uništavanju leševa. Jednim dijelom su oni bili spaljivani, na rešetkama, i onda bi se taj pepeo vraćao u grobnice. Drugim dijelom su, kosti, koje su našli, odnosno iskopali, uništavali u tim strojevima.” Koliko je tih strojeva („drobilica kostiju”) bilo, i kada i kako im se izgubio svaki trag, Goldstein nije objasnio.

Navedenim izjavama o „drobilici” Goldstein je uskovitlao široke narodne mase, kao i pozornost „poštene inteligencije”. Očekivalo se da će u prvoj znanstvenoj, skrupulozno i akribično napisanoj knjizi konačno donijeti konkretne podatke o postojanju njemačke drobilice u Jasenovcu. No, svi koji su to očekivali ostali su razočarani. U knjizi Jasenovac Goldstein je cijelu priču ponovno zakukuljio na novi način. Ponavlja da je Zapovjedništvo logora Jasenovac na kraju rata težilo prikriti tragove zločina i da se „tragovi grobova” moraju uništiti po svaku cijenu. Dalje nam objašnjava: „Iako neposrednih dokaza nema, način na koji su ustaše spaljivali leševe u Jasenovcu napadno je sličan metodi spaljivanja leševa koju su nacisti primjenjivali od 1941. (u Babin Jaru i drugdje u SSSR-u).” Zatim Goldstein skrupulozno dodaje da su ustaše o uništavanju leševa „mogli učiti” i od pripadnika SS-divizije Prinz Eugen, budući da je među njima bilo i bivših čuvara u logoru Chełmno, gdje su se primjenjivale takve metode, kao i od neke nejasno definirane „druge grupe” Nijemaca koji su potkraj 1943. i početkom 1944. spaljivali leševe u logoru Jajinci kraj Beograda (str. 726–727). Nije teško doći do osnovnih podataka o Babinu Jaru (ukrajinski: Бабин Яр, ruski: Бабий Яр) i o tome kako su nacisti ondje uništavali tragove svojih zločina. Također je lako doći do podataka o njemačkom stroju za drobljenje kostiju, ponajprije na Wikipediji. Taj se stroj na njemačkom jeziku zvao Knochenmühle, a na ukrajinskom i ruskom jeziku костедробилки. Također su lako dostupni podaci o njemačkom logoru Chełmno (njemački: Vernichtungslager Kulmhof) u okupiranoj Poljskoj.

Nedvojbeno, Goldstein je inspiraciju za rješenje pitanja uklanjanja masovnih grobnica u Jasenovcu našao u poznatoj Sonderaktion 1005, u sklopu koje su nacisti od 1942. do 1944. na opisane načine uklanjali masovne grobnice svojih žrtava koncentracijskih logora na istoku okupirane Europe, u Poljskoj i Ukrajini.

Goldstein ne samo da u svojoj knjizi nije naveo odakle mu podaci i dokazi za veliko otkriće koje bi objasnilo jednu od najvećih dilema i kontroverzi hrvatske povijesti u vezi s pitanjem gdje su pokopana tijela – prema samome Goldsteinu, oko 90.000 do 100.000 žrtava, nego nakon svega što je prethodno iznio u javnosti, u knjizi Jasenovac, ponavljam i naglašavam, uopće nije spomenuo njemačke strojeve za drobljenje kostiju. Nevjerojatno! Goldstein nije naveo ni na temelju kojega je izvora izrekao da je Miroslav Filipović Majstorović posjetio Chełmno. U svojoj najnovijoj knjizi time ustvari potvrđuje da je sve što je u vezi s time prije tvrdio zapravo laž, budući da piše da nema neposrednih dokaza da su ustaše od nacista „učili” kako uništavati leševe (str. 726)

Geiger je na ovom primjeru, ali i na mnogim drugim koje navodi u svojoj recenziji, razotkrio Goldsteina kao pop - historigrafskog šarlatana, između ostalog osporavajući jednu od metoda kojom su se provodili zločini u logoru Jasenovac. Važno je napomenuti da Geiger ne dovodi u pitanje postojanje logora, niti zločine i stradanja u njemu - na temelju unosnog i manipulativnog prodavanja takvih tvrdnji životare i mnogi besramni kvazidesni šarlatani, kontaminirajući time svaki potencijalni autentičan pokušaj istraživanja ove izrazito važne i sporne teme - ali vodeći se definicijom antisemitizma tematiziranom u ovom tekstu, treba li se Geiger naći na optuženičkoj klupi jer eksplicitno dovodi u pitanje i emfatično osporava “mehanizme” genocida? Čini li on to kao antisemit ili naprosto - kao povjesničar?

---

---

Peta točka:

“optuživanje Židova kao naroda ili Izraela kao države da izmišljaju ili preuveličavaju razmjere holokausta”

Što ako nekakav neovisni znanstvenik nakon ekstenzivnog istraživanja zaključi da stvarni broj žrtava holokausta nije 6 milijuna, već 5? Ili 4? Ili 3? To bi i dalje bile nevjerojatno visoke brojke koje ni u kojem slučaju ne bi umanjile monstruoznost nacističke industrije smrti, ali bi objektivno snizile broj žrtava. Bi li ukazivanje na neispravnost službene brojke iza koje stoji država Izrael i razne organizacije diljem svijeta, spadalo pod “optuživanje Židova kao naroda ili Izraela kao države da izmišljaju ili preuveličavaju razmjere holokausta”? Do istraživanja, naravno, nikad ne bi došlo, niti će ikad doći jer bi se iste sekunde dovela u pitanje motivacija provoditelja - traži li on istinu ili samo želi antisemitski “razotkriti” lažljive Židove? Kao i kod prethodne točke, treba reći da su za ovakve stvari krivi i stvarni antisemiti, kojih nedvojbeno ima (u puno manjem broju nego što se propagira), jer imaju nevjerojatnu sposobnost nakačiti se na svaku raspravu o ovom pitanju i svojim egzbicijama ju nepovratno delegitimirati.

Šesta točka:

“optuživanje židovskih građana neke zemlje da su lojalniji Izraelu nego vlastitoj državi ili da postoje navodni prioriteti Židova diljem svijeta koji su im važniji nego interesi njihovih vlastitih država”

Ovdje nam je zanimljiv primjer popularnog američkog desno liberalnog komentatora Bena Shapira. Shapiro je američki Židov pa je, sasvim razumljivo, gorljivi zagovornik trenutnog vojnog pohoda države Izrael te smatra kako SAD trebaju pružati bezrezervnu podršku Izraelu. Svoj stav neuvjerljivo nastoji upakirati u celofan “američkih interesa” frazama o čuvanju američke nacionalne sigurnosti daleko izvan njenih granica, no mnogi na konzervativnoj sceni, uključujući i Tuckera Carlsona kao najpoznatijeg predstavnika America First agende, zbog ovog su ga javno prozvali - sasvim je legitimno da Shapirova lojalnost leži negdje drugdje, no postavlja se pitanje je li u redu pomalo manipulatorski tražiti milijarde dolara američkih građana kako bi se pomoglo državi na drugom kraju svijeta, koja je ujedno i stožerna država naroda kojem Shapiro etnički i vjerski pripada. Zagovara li on američku podršku vojnom pohodu Izraela iz autentične zabrinutosti za američku nacionalnu sigurnost, ili je posrijedi puno logičnija i sasvim legitimna odanost Izraelu? Odgovor bi spadao u sferu spekulacije jer u njegovu glavu i srce ne možemo ući, ali pitanje je apsolutno legitimno, naročito ako imamo na umu povijest cionističkog pokreta. Ideja o židovskoj državi rodila se upravo iz cionističkog stava da Židovi zbog terora i odbacivanja kojeg su trpili u zemljama zapadne i istočne Europe, ne smiju svoju nacionalnu lojalnost do kraja predati Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Rusiji i drugima, već trebaju biti usmjereni prvenstveno ka stvaranju svoje nacionalne države. Bez toga, sasvim je sigurno, države Izrael danas ne bi bilo.

Deseta točka:

“uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom”

Moderna ljevica, svrstavši se uz Palestince radi njihove aure potlačenog, politiku izraelske države često uspoređuje s nacističkom ili fašističkom, koristeći pojam fašizma kao opći pojam pod koji spadaju svi krajnje desni pokreti (to je izrazito neispravno, no to je druga tema). Izrael je u svojoj srži duboko nacionalistička država - zbog toga je u mojim očima vrijedna poštovanja - a njenu desno-nacionalnu genezu možemo detektirati analizirajući ideološke izvore trenutno vladajuće stranke Likud, kojoj je na čelu dugogodišnji premijer Benjamin “Bibi” Netanyahu. Stranku Likud sedamdesetih godina prošlog stoljeća osnovala su dvojica kasnijih premijera Izraela, Menahem Begin i Ariel Sharon. Begin, rođen 1913. u znamenitom Brest-Litovsku, je posebno zanimljiva figura. Prije nego što je 1977. postao premijer, politički život nakon osnutka države proveo je u opoziciji vodeći stranku Herut koja je spajanjem s nekim drugim opcijama izraelske desnice postala današnji Likud. Begin je prije političke karijere bio zapažen akter cionističkog pokreta kao lider paravojne skupine Irgun kojoj se pripisuju brojna ubojstva i teroristički napadi protiv arapskog stanovništva, ali i Britanske uprave u Palestini. Irgun je izdanak takozvane Revizionističke struje cionizma čiji stavovi su izrazito nacionalistički, otvoreno kolonijalni i teritorijalno maksimalistički, a njen začetnik je Vladimir Ze’ev Žabotinski, Beginov mentor. Žabotinskom i Revizionistima ideološki uzor i predmet divljenja nisu bili John Locke, sufražetkinje ili Gordan Bosanac, već Mussolini i talijanski fašisti, a o bliskosti ova dva politička pokreta svjedoči mornarička akademija cionističke organizacije Betar koju je u dogovoru s Mussolinijem 1934. godine osnovao Žabotinski u talijanskoj Civitavecchiji. Upravo zbog ovakvog ideološkog naslijeđa i neprijepornog terora posijanog ne samo u Palestini, već i izvan nje - primjerice, napad na britansku ambasadu u Rimu - jedan dio globalne židovske javnosti žestoko se protivio Beginu, terorističkim aktivnostima Irguna i političkom djelovanju Heruta, a vjerojatno najzapaženiji čin protesta bilo je pismo s potpisima, između ostalih, Alberta Einsteina i Hanne Arendt, u kojem američkim vlastima i javnosti skreću pozornost na Herut i njihovu sličnost u “organizaciji, metodama, političkoj filozofiji (...) s nacističkom i fašističkim strankama”. Također, upozorili su na njihovo propagiranje “rasne superiornosti” i uspostavu “vladavine terora” u Palestini. Suvremeni “nasljednici” Einsteina i Arendt nastavili su prepoznavati fašističke metode u djelima države Izrael, ali to danas čine površno, ljevičarski refleksno i neinformirano, bez detaljnog poznavanja prilika u tom dijelu svijeta. Ipak, ovakva povijesna perspektiva ne čini tu paralelu toliko nategnutom - iako je legitimno ocijeniti ju netočnom - stoga je nekorektno svakoga tko ju razmatra blatiti gnjusnom etiketom antisemitizma.

Jedanaesta točka:

“smatranje da su Židovi kolektivno odgovorni za djela države Izraela”

S ovom točkom se razumno složiti, no podsjetila me na utjecajnog židovskog intelektualca i profesora koji nije bio previše zainteresiran isto načelo primijeniti na njemački narod. Puno je knjiga napisano na temu holokausta u potrazi za uzrocima tog megalomanskog zločina, no jedna od najutjecajnijih je svakako Hitler’s Willing Executioners (Revni Hitlerovi krvnici) Daniela Goldhagena. Prema Goldhagenu, krivnja za holokaust ne može se pripisati samo nacističkoj stranci i njenom djelovanju, već upravo dugotrajnoj prisutnosti antisemitizma u čitavom njemačkom narodu čija logična kulminacija je “eliminacijski antisemitizam” očitovan u potpunoj dehumanizaciji Židova i pokušaju njihova konačnog istrebljenja. Nacistički antisemitizam bio je samo radikalizirana i operativno provedena verzija jednog elementa opće njemačke kulture. Knjiga je izazvala brojne kontroverze, mnoštvo pozitivnih reakcija, ali i negativnih osvrta, ostavši utjecajna sve do danas. Prigovori su uglavnom išli u dva smjera: 1) svođenje jednog kompleksnog povijesnog fenomena na prilično jednostavan uzrok, a to je sveprisutna mržnja prema Židovima među “običnim” Nijemcima; 2) selektivno korištenje izvora i povijesnih dokaza kako bi se poduprla prethodno donesena teza.

Goldhagenu izravno proturječi jedno istraživanje provedeno 1934. godine - profesor Theodor Abel sa sveučilišta Columbia organizirao je svojevrsno literarno natjecanje za naciste čije je članstvo u stranci starije od 1933., odnosno dolaska nacista na vlast. Dakle, sudionici su mogli biti samo članovi s dužim stažom, a nagrade su bile novčane prirode. Učesnici su morali u formi eseja objasniti osobne razloge, ideje i životne okolnosti zbog kojih su odlučili postati članovi NSDAP-a, a nacističko rukovodstvo je blagonaklono gledalo na ovaj projekt, potičući članstvo na sudjelovanje. Na temelju njihovih odgovora, 40 godina kasnije (puno prije Goldhagenove knjige) Peter Merkl došao je do zaključaka koji iz današnje perspektive mogu izgledati neobično. Rangirajući antagonizme nacista po važnosti i zastupljenosti, marksizam je bio dominantan kod dvije trećine ispitanih. Slijedili su liberali, katolici, reakcionari, a tek jedna osmina na prvo mjesto stavila je Židove. Kod jedne trećine ispitanih nije bilo ni spomena o Židovima, dok su se kod ostalih na hijerarhiji neprijateljstava pojavljivali puno niže nego što bismo to iz suvremenog gledišta očekivali. Ako nacističko članstvo 1934. godine nije vidjelo Židove kao primarne neprijatelje i ključni razlog svog političkog djelovanja, kolike su šanse da je takozvani obični Nijemac bio radikalniji od članova NSDAP-a? Promatrajući njemački narod, Goldhagen predstavlja antisemitizam kao ontološku kategoriju neodvojivu od njemačkog nacionalnog bića, zanemarujući sve povijesne kompleksnosti i specifičnosti trenutka. Ovakvo utvrđivanje kolektivne odgovornosti je upravo ono na što u ime židovskog naroda upozorava jedanaesta točka IHRA-ine definicije antisemitizma, no gledajući trenutna zbivanja u Gazi, posebice količinu nehamasovskih žrtava izraelskog protunapada, koliko je promašeno (i antisemitski) za istu stvar okriviti Izrael?

Svoj stav o sukobu Izraela i Hamasa objasnili smo u ovom tekstu, a u velikoj mjeri ostao je nepromijenjen. Riječima Alije Izetbegovića: Ovo nije naš rat! Međutim, čini se kako je Izrael izrazito odlučan učiniti ga našim ratom. Brojnim intelektualcima na Zapadu puna su usta “zapadne civilizacije” i “judeokršćanskih vrijednosti” koje tobože Izrael trenutno brani granatirajući Gazu, riskirajući time - po nekim kredibilnim tumačenjima to im je upravo i cilj - masovni egzodus arapskog stanovništva izvan Palestine, između ostalog i u Europu. Heretičko odstupanje od izraelske linije dovodi nas u opasnost stupanja na teritorij antisemitizma, čiju definiciju unisono prihvaćaju zemlje Zapada. Takav široko definiran antisemitizam, te njegova “spontana” međunarodna aklamacija, poprimaju obrise upravo globalne urote s ciljem totalitarnog gušenja slobode govora. Kako sam, nadam se uspješno, prikazao u ovom tekstu, moguće je nijansirano raspravljati o ovim temama s pozicija koje nisu nacističke, fašističke ili antisemitske. Ako Židovima takvo što nije prihvatljivo, riskiraju srastanje sa stereotipizacijom koja im je kroz povijest donijela isključivo patnju i tragediju.

---

Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.