Sanjaju li briselski androidi zamjenu stanovništva?
O ilegalnim migracijama i kapacitetu aktualnih političara za rješavanje gorućeg problema europskog kontinenta
Pitanje ilegalnih migracija je tema kojom smo se na ovom substacku već bavili, a bavit ćemo se, po svemu sudeći i na našu žalost, još jako dugo. Nekolicina ljudi s kojima sam pričao podijelila je sa mnom svoju konsternaciju emisijom Otvoreno na temu migracija u kojoj je zapaženu ulogu odigrao i HDZ-ov androidni eurozastupnik Karlo Ressler. Njegovog nastupa već se usput dotakao Dinarski katolik osvrćući se na besramno ljevičarsko manipuliranje Viktora Ivančića u jednoj od njegovih iskenjanih kolumni koje, prilično sam siguran, sada već piše polualkoholiziranim automatizmom dok sluša jedan od televizijskih dnevnika i puši stotu cigaretu. Nadam se da je tako, jer ako su onakvi tekstovi rezultat nekakvog “truda”, onda je bolje objesiti kopačke o klin i uživati u staroj slavi te sinekurama omražene fašističke države. Srećom, Ivančić je, iako iritantan, uglavnom irelevantan; s druge strane, Ressler i ostali androidi proizvedeni u briselskim laboratorijima svojim politikama i stavovima krojit će budućnost ovog kontinenta.
U emisiji smo mogli vidjeti da tih stavova zapravo nema. Na svako pitanje programirani Ressler posegnuo je za jednom od floskula iz repozitorija briselskog novogovora ne bi li se prezentirao kao odgovoran političar kojeg ne zanimaju zapaljivi argumenti - ovo je globalni problem, treba pričati odgovorno, nema mjesta skupljanju jeftinih političkih problema itd. Resslerova retorika neodoljivo je podsjećala na slavodobitni usklik američkog establišmenta nakon što su uspjeli srušiti Trumpa i instalirati Bidena u Bijelu kuću - odrasli su opet preuzeli uzde naše zemlje, govorili su. Vjerujem da će i površni promatrač globalnih zbivanja primijetiti kako su pod budnim okom “odraslih” buknula dva rata s opakim posljedicama po naš kontinent, stoga Resslerova abdikacija od konkretnih stavova upakirana u loše hinjenu zrelost ne ulijeva povjerenje. U svojoj intelektualnoj impotenciji je i nezamislivo iritantan jer ona nije ništa drugo već sljepilo - namjerno ili nenamjerno, teško je reći s obzirom na sasvim moguća kognitivna ograničenja - pred potencijalno pogubnim problemom sadašnjosti i budućnosti. Posebno iritira sablažnjavanje nad famoznom idejom vojske na granici, što uvijek kulminira pomalo nadmenim upitom: “Ostavimo se populizma i idemo biti sasvim iskreni - što bi točno vojska radila na granici?”
Kako bi to objasnili, upustimo se u malu misaonu vježbu. Recimo da ste uhvaćeni u tramvaju bez karte. Kondukter vas zapiše te vam ZET, ako govorimo o Zagrebu, na kućnu adresu pošalje kaznu koju je potrebno platiti. Odbijete platiti tu kaznu i odlučite ju ignorirati. Nakon nekog vremena dug postaje sve veći, a kako ga i dalje odbijate platiti, dolazi vam sudski poziv. Ignorirate i sudski poziv. Sljedeći korak je dolazak policije na vrata s namjerom ispraćanja na sud; ispratiti u ovom slučaju znači pobrinuti se da ste prisutni na sudu. U slučaju vašeg odbijanja poslušnosti, oni će to učiniti silom.
Većina ljudi kartu kupuje prije ulaska u tramvaj, a razlog je jednostavan - žele izbjeći neugodan susret s kondukterom, žele izbjeći kaznu, sudski poziv, dolazak policije i prisilan odlazak na sud. Neke možda nije briga za neugodan susret s kondukterom, međutim svjesni su kako je krajnja konsekvenca nepoštivanja konduktera susret s policijom i silom kojom ona po zakonu, kao predstavnica države, raspolaže. Krajnja posljedica svakog nepoštivanja zakona je izlaganje sili i to je jedan od najvažnijih razloga zašto se zakoni poštuju - zbog latentne prisutnosti sile u njima. Suprotnu situaciju opisao je Walter Benjamin u svom eseju Prilog kritici sile: “Ako nestane svijesti o latentnom prisustvu sile u nekoj pravnoj instituciji, ta institucija propada.” Ako se kršenje zakona ne kažnjava - a samo sila je ultimativna kazna koju svi nastoje izbjeći - i svi znaju da je tako, zakon de facto ne postoji. Ako možete nekažnjeno ilegalno preći granicu, granica ne postoji; ako granica ne postoji, postoji li država?
Granicu je prije svega potrebno zaštiti najučinkovitijim sredstvom: fizičkom preprekom, žicom ili zidom. U toj situaciji vojska na granici, vjerujem, ne bi bila ni potrebna, bar ne u masovnoj mjeri; međutim, ako je već tamo, svaki vojnik na granici mora imati ovlasti poduzeti sve raspoložive mjere pri zaštiti i opetovanoj uspostavi državnog poretka Republike Hrvatske - jer to je ono što bi eventualnim korištenjem sile ustvari činio - bez da nakon toga bude izložen gnjevu aktivističkih gerilaca čiji cilj nije pomoć migrantima (oni su samo topovsko meso lijevoliberalnog globalizma), već eliminacija granica i nacionalnih država. Odgovor na pitanje što bi vojska radila na granici je daleko od mističnog kakvim ga predstavlja Ressler i njemu slični: uz primjerene ovlasti u borbi protiv opetovanih kršitelja zakona, održavala bi pravni poredak države i brinula o njenoj sigurnosti njenih građana. U nekim slučajevima - dao Bog da ih je što manje - to znači i sprašiti nekome metak u čelo. Donekle paradoksalno, ali sasvim logično, odlučna zaštita granice ovakvog tipa vjerojatno bi smanjila količinu nasilja koja bi se morala provoditi pri zaštiti hrvatske granice. Glas o njenoj neprobojnosti brzo bi se proširio aktivističko - krijumčarskim mrežama pa bi velika većina potencijalnih migrantskih prijestupnika brzo odustala od tog opasnog pothvata.
Rasprava o ilegalnim migrantima uskoro se preselila u hrvatski Sabor, stoga je vrijedno osvrnuti se na neke od ponuđenih argumenata. Nakon što je Marijan Pavliček sugerirao upotrebu ograde prema Srbiji i BiH, HDZ-ovac Nevenko Barbarić istaknuo je “da bi žica na granici s BiH, definitivno poremetila odnose i trajno narušila položaj Hrvata u toj državi. Uostalom, neka netko kaže koliko to košta, za koliko bi se godina postavilo, rekao je Barbarić.” Štedljivi Barbarić postavljanje jednostavne fizičke prepreke na granici s BiH predstavlja kao gradnju Kineskog zida, a njeno nepostavljanje kao odgovoran bijeg od sigurnog bankrota. Međutim, to mu je čak i snažniji dio argumentacije, koliko god uvredljiv za inteligenciju bio. Žica bi, kaže nam Barbarić, poremetila odnose i trajno narušila položaj Hrvata u toj državi. Ipak, sjetit ćemo se da je jedan puno veći infrastrukturni projekt, onaj čiji dovršetak je s pravom slavodobitno dočekan diljem Hrvatske i ponosom obasjao lice svakog HDZ-ovca, siguran sam i Barbarića, bio popraćen žestokim negodovanjem vrha bošnjačke politike, ali na to se - opet s punim pravom - Barbarić nije previše obazirao. To jest, famozni odnosi nisu ni njemu, ni ostatku njegove stranke, tada predstavljali prevelik problem. Radi se o Pelješkom mostu, projektu radi čije izgradnje su, koliko čujem, džihadisti iz Donje Maoče i dalje duboko povrijeđeni. Što se tiče trajnog narušavanja položaja Hrvata u BiH, ne znam kako dodatno narušiti politički položaj nekome tko na demokratskim izborima ne može izabrati svoje političke predstavnike. Korištenje ovakvih argumenata je bijedno trgovanje Hrvatima u BiH radi provođenja pogubnih globalističkih naloga iz briselske centrale.
Domagoj Hajduković, svojedobno žrtva brutalnog “obiteljskog” nasilja što ga je, pretpostavljam, odvelo na put pacifizma, poput Resslera upitao se “Što će vojska raditi na granici, pucati po ljudima?” Ukratko, da, pucat će, kao što se znalo pucati na našu granicu.
Daliji Orešković problem nisu migranti, već činjenica što Hrvatska nije država u kojoj oni žele ostati. Pitam se što Dalija Orešković misli, hoće li se Pakistanac kojem je cilj doći u Njemačku ili Švedsku, nakon što shvati da su mu te zemlje možda nedostupne, vratiti u Karachi ili Islamabad, ili će odabrati iz njegove perspektive samo neznatno lošiju opciju na Zapadu, primjerice Hrvatsku? To bi bilo kao da ste izrazito gladni pa nakon što shvatite da je restoran s Michelinovom zvjezdicom u potpunosti rezerviran, odustanete od svih drugih varijanti prehrane te naprosto odlučite umrijeti od gladi. Jasno, to nećete napraviti, već ćete odabrati manje dobru opciju, kao što će ilegalni migrant odabrati sisati proračun neke manje bogate države.
Ni ostatku Europe nisu strani slični isprazni argumenti. Nedavno je u Jutarnjem listu objavljen članak o Švedskom putu od sigurne zemlje do zemlje u problemu. Tekst opisuje sukobe raznih bandi, nesigurnost na ulicama i dramatično smanjenu kvalitetu života lokalnog stanovništva. Međutim, svi vi koji ste ove probleme povezali s nekontroliranim migracijama ste u krivu; sugovornik Financial timesa, švedski pravnik Jens Lapidus rekao je kako “Ne bih rekao da je imigracija pošla po zlu. Prije se to dogodilo s integracijom.” Ovo podsjeća na citat iz filma Collateral u kojem Tom Cruise - gledajući truplo zaštićenog svjedoka kojeg je upravo ubio, nakon čega je nesretnik pao sa zgrade, dodatno razbivši svoje ranjeno tijelo na taksiju Jamiea Foxxa - kaže da nije ubio tog tipa; naprotiv, on ga je samo upucao, meci i pad su ga ubili. Šokantna je i jeziva razina ideološke ili stranačke programiranosti koja dovodi do ovakvih izjava i apsolutnog izbjegavanja adresiranja gorućeg problema, čak i po cijenu fizičke sigurnosti svojih sunarodnjaka.
Amblematska slika europskog problema s migrantima je ona talijanskog otoka Lampeduse. Otok s otprilike 6 tisuća stanovnika u jednom trenutku pregazilo je oko 10 tisuća ilegalnih migranata, a u pomoć je uskoro priskočila Ursula von der Leyen. Rješenje Europske unije je novi dogovor o migracijama koji, tobože kompromisno, nalaže strože kontrole na granicama, ali i razmještaj migranata diljem EU. Zemlje koje ih odbiju prihvatiti plaćat će naknadu od 20 tisuća eura po migrantu. U prijevodu, nakon što ilegalno uđete u stranu europsku zemlju, kršeći pritom zakon svojih novih domaćina, Europska unija nudi vam besplatne šoferske usluge u jednu od zemalja članica. Ovo nije odvraćanje migranata, već poziv na nastavak masovne invazije.
Slučaj bivšeg talijanskog Ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija obeshrabruje sve pokušaje istinskog rješavanja migrantskog problema. Za vrijeme svog mandata, Salvini je krenuo u okršaj s aktivističko-krijumčarskim prijevoznicima migranata preko Mediterana tako što je njihovim brodovima zabranio pristajanje uz talijansko kopno, ispravno smatrajući kako će na taj način usporiti i zauzdati dolazak novih migrantskih masa. Radi ovog pokušaja zaštite nacionalnih granica, na talijanskim sudovima Salviniju je krajnje bizarno suđeno zbog “otmice” migranata, čime je ostalim suverenističkim političarima diljem Europe poslano nedvosmisleno upozorenje što ih čeka ako se suprotstave politici briselskih androida.
Sve ovo posebno brine u kontekstu nedavnih političkih događaja u Bruxellesu. Na inicijativu vodećeg eurofederalističkog zlikovca i Soroševog prijatelja Guya Verhofstadta, EU parlament potvrdno je glasovao o prijedlogu daljnje federalizacije Europske unije, odnosno daljnje erozije nacionalnih suvereniteta, za ukidanje prava veta i obilnije prenošenje nacionalnih ovlasti na briselsku birokraciju, s posebnim naglaskom na nekoliko područja, među njima klimatske i imigracijske politike. Ideja o antidemokratskoj europskoj superdržavi još je daleko od provođenja u praksi, ali stav Europskog parlamenta jasno sugerira da nije daleko od briselskog mainstreama, štoviše, njegov je poželjan dio. Spomenuti Ressler glasovao je protiv prijedloga, ali onakav nastup u Otvorenom navodi na zaključak da je taj glas, iako na prvu pohvalan, tek kontrolirani dio kvazidemokratskog briselskog igrokaza - jer što vrijedi pravo nacionalnog veta ako se u praksi, jasnim stavom i djelima, nisi sposoban suprotstaviti Verhofstadtovim politikama?
Suočavamo se mrežom moćnih aktera prisutnih u svim sferama društvenog života - visokoj politici, medijima i takozvanom civilnom društvu. Već smo pisali o tome kako NGO krijumčari ilegalnim migrantima pomažu na putu do Europe - dijele im savjetodavne brošure, upućuju ih na uništenje osobnih dokumenata kako im se ne bi mogao utvrditi identitet, informiraju ih da je status izbjeglice najlakše dobiti ako se lažno predstave kao maloljetnici (zato ogroman broj ima 17 godina) iz Libije, makar ih većina dolazi iz drugih zemalja. Na drugom planu, kratkovidnost, neinteligenciju i ideološko sljepilo medijskih osoba u Hrvatskoj nitko ne utjelovljuje bolje od Mojmire Pastorčić - nakon hrvatskog glasa protiv UN-ove rezolucije o sukobu Izraela i Hamasa, Mojmira je ljuto zaključila kako nam je hrvatska vanjska politika svojim glasom “potencijalno nacrtala metu na leđima”. Ako je to istina, bilo bi dobro kad bi Mojmira samu sebe zapitala tko bi nas to zbog podrške Izraelu mogao držati na nišanu? Židovi, kršćani, Šveđani, Portugalci? Ili oni za čije bezuvjetno puštanje na europsko tlo se Mojmira godinama zalaže?
Uz sve navedeno, uzevši u obzir i pogubne demografske trendove, pomalo apokaliptični scenarij zamjene stanovništva čini se kao sve izglednija budućnost europskog kontinenta. Da se takvo što zaustavi, ne trebamo programirane androide, već istinske državnike. Jesmo li ih u stanju iznjedriti, prepoznati i izabrati, vidjet ćemo u skoroj budućnosti.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.
Kao u svakom ratu, topovska priprema je bitna i presudna prije napada pješadije.
U ovom slučaju topovska priprema je bila takva da se nema više tko suprostaviti azijsko-afričkoj pješadiji.
Topovska priprema za zamjenu stanovništa započela je, mnogi se s ovim ne će složiti, s industrijskom revolucijom u Europi i SAD (ali postoji i prethodni duhovni uzrok, želja Zapada sa stvori raj na Zemlji, to je istočni grijeh Zapada).
I tu je Marx bio u pravu, promjena proizvodnih procesa mjenja društvene odnose.
Industrijalizacija je uništila patrijahalizam koji je bio jedina brana onom što je uslijedilo, napuštanje sela, otuđenost od najbližih, pobuna protiv autoriteta-patrijarha, feminizam, seksualna revolucija, uništenje obitelji i demografije, morala, pretvaranje prosječnog Europljanina u samoljubnog hedonistu nespremnog za bilo kakve žrtve, uključujući i žrtvu u zaštiti svoje obitelji, roda, naroda.
Vidimo da se europski domoroci ne samo ne mogu, nego niti ne žele suprostaviti agresivnim došljacima kod kojih je još uvijek snažan osjećaj pripadnosti obitelji, rodu, religiji, narodu.
Međutim dugoročno, ako išta može biti više na dugi rok, isti proces dekadencije, autodestrukcije dogoditi će se i imgrantima ako se integriraju u trulo zapadno industrijsko i antipatrijahalno društvo.
Tako da, nema spasa niti domorocima niti osvajačima ako se ne odluče riješiti uzroka sveg, a to je industrijalizacija.
To se teško može dogoditi, jer industrijalizacija znači u konačnici vojnu tehnologiju bez koje se ne mogu dobiti suvremeni ratovi.
Kako autor napisa - na kraju je važno tko ima jaču silu.
Mi kršćani znamo da je to Svemogući te da vječni balaženi život dobijaju oni koji su u zemaljskom životu bili nepravedno proganjani, koji su okrenuli drugi obraz, koji su Njegovi svjedoci-mučenici.
Biti mučenikom znači biti nadčovječanski hrabar, nikako kukavica kojemu je tolerancija i nesuprostavljavanje zlu samo krinka za njegov nedostatak hrabrosti.
Odlična analogija (i poveznica) s omiljenom sf knjigom Philipa K.Dicka "Do Androids Dream of Electric Sheep?", po kojem je snimljen jedan od najboljih ZnanFan filmova svih vremena, "Blade Runner", preveden u nas kao "Istrebljivač".
Na žalost, ovi moderni, eu androidi zasad izgledaju nepobjedivo.