Imaju li migranti svrhu?
Potaknuti nedavnim neredima u Francuskoj i tučnjavama u Zagrebu, odlučili smo se uhvatiti u koštac s ovim nezgodnim pitanjem.
Za pretpostaviti je kako je nedavna vijest o djelovanju migrantskih nevaljalaca na jugu Zagreba barem djelomično uznemirila dio stanovnika tog dijela grada. U videu koji se brzo proširio društvenim mrežama, a kasnije završio kao vijest na nekim domaćim portalima, vidimo skupinu - dobronamjerno, makar vjerojatno neprecizno, ne koristim riječ bandu - migranata kako u sukobu s drugom grupom izmjenjuje udarce, bacaju kojekakve predmete, trče, preskaču ograde, sudaraju se, te na kraju prkosno, kao da se razmeću svojom minulom opasnosti za neposrednu okolinu, odlaze dalje od mjesta sukoba. Jedan sudionik sukoba ostao je krvavog lica nakon, čini se, zadobivenog udarca letvom po glavi.
Jasno je, nisu svi susreti s migrantima ovog karaktera. Najčešće ih možemo vidjeti kako leže na gradskim livadama, primjerice na Trgu kralja Tomislava gdje su u grupiranom izležavanju po travi zamijenili punkere i alternativce. Vjerujem kako nisam jedini koji se, vidjevši ih, zapitao što točno oni ovdje rade? Ne bi li mjesta njihove dnevne sieste trebale biti urbane livade Lahorea, Dhake ili Bagdada? Odgovor za kojim možemo posegnuti, i koji često jest refleksno rezoniranje boravka državljana zemalja trećeg svijeta na Zapadu, je onaj o jeftinoj radnoj snazi. On je ispravan ako govorimo o dostavljačima Wolta, Bolta ili Glova, manualnim radnicima koje također srećemo na zagrebačkim ulicama, sve brojnijim radnicima u zagrebačkim restoranima, a situaciju na hrvatskoj obali suvišno je detaljnije opisivati. Kako smo pisali u jednom od naših prethodnih tekstova, ni njihov boravak nije dobar za društvo, ali ga se može sasvim logično obrazložiti, barem iz uske liberalno-ekonomske perspektive. Međutim, koristiti isto obrazloženje za sve migrante koji se trenutno nalaze u Hrvatskoj i Europi značilo bi upasti u zamku ekonomskog redukcionizma, otprilike istu onakvu u koju - neki namjerno, neki radi vlastitog sljepila - upadaju klasni teoretičari nedavnih nereda u Francuskoj govoreći kako su tamošnji trećesvjetski delikventi motivirani isključivo neimaštinom, praznim želucem ili manjkom posla.
Gomilanje migranata iz trećeg svijeta u Europi ne može se isključivo promatrati kao dovođenje jeftine radne snage. Tko je imao priliku boraviti u Dubaiju ili Rijadu, zna točno što je jeftina radna snaga. Vozeći se širokim i brzim dubaijskim prometnicama, u moru skupih i modernih automobila, u vidokrug će vam s vremena na vrijeme upasti i oronuli busevi puni mlađih muškaraca iz Bangladeša, Pakistana, Indije, Šri Lanke te ponekih afričkih država. Autobusi ih voze između dvije lokacije - mjesta boravka koje je najčešće negdje izvan grada, dalje od dubaijskog blještavila, i mjesta rada, često na jednom od brojnih gradilišta tog stalno rastućeg metropolisa. Svega dva sata zračne linije od njih, u slavnom (ili zloglasnom) rijadskom Ritz-Carlton hotelu, onom u kojem je 2017. godine Mohammed Bin Salman zatočio korumpirane članove vladajuće saudijske klase, ujedno i svoje šire rodbine, te tako ne pretjerano suptilno objavio dolazak novog gazde u grad, kuhinju i ostatak osoblja čine uglavnom Filipinci. Zaljevske zemlje uvoze radnike iz takvih zemalja i u zamjenu za naknadu koja je drastično niža od bilo koje koju bi morali platiti nekom zapadnjaku - o lokalcima da ne govorimo - dobivaju vrijedne radnike koji zbog dramatične razlike u standardu zemalja i s tim skromnim plaćama mogu olakšati život svojim obiteljima u matičnim zemljama u koje će se vjerojatno naposljetku i vratiti. Doseljenici u bogate zaljevske zemlje ekstremno rijetko krše zakon, a iskazivanje bilo kakvog nepoštovanja prema lokalnoj kulturi, običajima i religiji je apsolutno nezamislivo.
O ovakvom aranžmanu teško možemo govoriti kada je u pitanju, primjerice, jakuševečka skupina s početka teksta ili velik dio sijača nereda po francuskim ulicama. Ovu temu kvalitetno je obradio i podacima potkrijepio često iritantni klasični liberal i muževni gay Douglas Murray u svojoj sjajnoj knjizi Čudna Smrt Europe. Baveći se korištenim isprikama za masovnu imigraciju, Murray se dotakao i spomenutog financijskog aspekta, odnosno tobožnje financijske koristi koju zemlja domaćin ima od migrantskih pridošlica:
“(...) istraživanje Londonskog sveučilišnog kolegija u stvari je pokazalo da su doseljenici iz uslužnog sektora zemlje izvukli oko 95 milijardi funti više nego što su uplatili poreza, što znači da uzmemo li razdoblje od 1995. do 2011. i sve doseljenike (ne samo prikladan bogati uzorak), prema vlastitim rezultatima Londonskog sveučilišnog kolegija doseljenici u Veliku Britaniju uzeli su od države mnogo više nego što su u nju uložili. Drugim riječima, masovna migracija je u promatranome razdoblju jako osiromašila zemlju.
Suočen s nešto kritika na račun metodologije, načina iznošenja i skrivanja ključnih podataka, Londonski sveučilišni kolegij iduće je godine objavio završno izvješće. No tada su, uzimajući u obzir samo podatke istraživanja, rezultati bili još ozbiljniji. Potpuno je izvješće pokazalo da je prije spomenuta svota od 95 milijardi uvelike podcijenila trošak imigracije u Veliku Britaniju. Zapravo su doseljenici u Veliku Britaniju u razdoblju između 1995. i 2011. državu stajali oko 114 milijardi funta, a konačna se svota mogla podignuti na čak 159 milijarda funti.”
Da bi jeftina radna snaga zaista bila jeftina radna snaga mora zadovoljiti neke očigledne kriterije; prvenstveno, mora biti jeftina, mora raditi te mora posjedovati određenu snagu za efikasno izvršenje tog rada. Vodeći se informacijama koje je Murray precizno izložio i vlastitim zdravim očima, evidentno je kako migranti nisu jeftini, rijetki rade, a snagu - koju svakako posjeduju jer radi se najčešće o mladim muškarcima - često koriste u destruktivne svrhe. To je točka u kojoj se suočavamo s pogubnom istinom: Europljani, kojima je život toliko skup da osnivanje obitelji i pronalazak krova nad glavom za tu obitelj sve više postaje nedosanjani san, stružu se kao ovce te svojim radom financiraju boravak skupe neradničke snage u svom društvu. Kako im ona uzvraća za to gostoprimstvo, vidjeli smo u Parizu i na jugu Zagreba, a da je prigovor o “izoliranim incidentima” smiješan, zna svatko tko je bio u stanju čitati vijesti posljednjih nekoliko godina.
Postoje i druge izlike za nametanje obveze prihvata migranata u ovom dijelu svijeta. Jedna od njih su i klimatske promjene, što posebno odzvanja nakon dva tjedna medijske lobotomije o olujama koje se nikad prije nisu dogodile (iako jesu), ljetnim požarima koji nikada prije nisu gorili (iako jesu), i ljetima koja nikada prije nisu bila vruća (iako također jesu); o ozbiljnosti situacije mogli smo čitati u objavama renomiranih klimatskih stručnjaka poput Maje Sever. Otprilike na istoj intelektualnoj razini nalazi se i Gaia Vince, britanska novinarka čija je knjiga Nomad Century: How to Survive the Climate Upheaval (Nomadsko stoljeće: Kako preživjeti klimatski preokret), krasila stranicu literarnih preporuka Svjetskog ekonomskog foruma, što tom bizarnom uratku daje opasnu notu. Naime, Gaia Vince upozorava, kao i mnogi iz klimatskog kulta, da će zbog klimatskih promjena dobar dio našeg planeta postati nenastanjiv: pogađate, radi se o globalnom jugu, odnosno zemljama južne Azije, arapskog svijeta i Afrike. Predviđenim podizanjem globalne temperature za 4 stupnja, te ionako vruće zemlje doseći će takvu razinu klimatskog pakla da će jedino rješenje biti masovno preseljenje - opet pogađate gdje. U jednom zanimljivom detalju autorica s knjige i teze koju u knjizi zastupa vjerojatno nesvjesno skida lažni veo znanstvenosti i struke i obznanjuje svoju ideološku posvećenost davosovskom globalizmu; taj detalj je priznanje kako do navedenog zagrijavanja možda uopće ne dođe, no bez obzira na to, moramo preduhitriti najgori mogući scenarij i do 2050. godine preseliti najmanje milijardu i pol ljudi s globalnog juga na sjever. Za izvedivost ovog zdravom razumu evidentno suludog pothvata, nužan preduvjet je potpuna eliminacija nacionalnih identiteta i kulturnih posebnosti naroda domaćina, što se kao lajtmotiv prezentira kroz čitavu knjigu.
Iduću učestalu izliku za masovne migracije mogli bismo nazvati “moralna obveza zbog grijeha iz prošlosti”, a nedavno ju je na portalu The New Statesman ponovio bivši grčki ministar financija i česti sudionik ljevičarskih manifestacija u Hrvatskoj Yanis Varoufakis. Ukratko, zbog kolonijalnih grijeha i, kako kaže Varoufakis, slanja naoružanih migranata diljem svijeta u prošlosti, Europa jednostavno mora primiti sve migrante kako bi došla do historijskog iskupljenja. Do njega se naravno nikad ne može doći, ono nikad nije ni nadohvat ruke, čak ni kada se migranti ilegalno i u potpunosti nekontrolirano brodovima prevoze na naš kontinent - Varoufakisu i njegovoj grupici kavijarskih socijalista ni to nije dovoljno. Kolonijalna povijest nije crno-bijela priča: uz mnoge gadosti koje su se nedvojbeno dogodile i činjenicu da je imperijalna pretenzija vladanja čitavim svijetom i njegova krojenja po vlastitoj mjeri svojevrsna prethodnica današnjeg pogubnog kulturološkog globalizma, kolonijalne sile svojim su podanicima donijele i mnoge dobre stvari poput infrastrukture, kulturnih i obrazovnih institucija, ali i pismenu sistematizaciju i popularizaciju lokalnih kultura koje bi možda bile izgubljene kroz godine krhke usmene predaje. Međutim, čak i da to nije slučaj, čak i da su pomahnitali bijelci svijetom samo pustošili i klali sve tamnopute nesretnike na koje su naišli, političari koji trenutno obnašaju vlast u zemljama Europe nisu izabrani kao moralni utjerivači dugova sa zadatkom osiguranja pravedne naplate napaćenih vjerovnika globalnog juga; oni imaju, ili bi trebali imati, mandat za donošenje mira, reda i prosperiteta isključivo svojim državljanima, ovdje i sada. Varoufakisova teza, prema tome, bila bi vrijedna podsmijeha, kad se ne bi radilo o opasnoj i popularnoj ideji.
Koja je onda svrha migranata? U svojoj novoj knjizi Regime Change Patrick Deneen navodi jednu dodirnu točku globalnih elita i migranata - prijezir prema granicama. Kulturološki gledano, migranti su danas topovsko meso elitističkog globalizma u sukobu s nacionalnim identitetima i kulturnim posebnostima. Njihova erozija nužna je za uspostavu novog poretka temeljenog na ispraznim i anemičnim identitetima potrošačke kulture, održavanog konstantnim nadzorom i cenzurom, u savršenoj opreci s tradicijom i jasnim identitetskim odrednicama koje u današnjem svijetu još uvijek donekle opstaju, iako su na izmaku snaga. Pogubni demografski trendovi govore nam kako zapadni svijet ide prema neizbježnom porazu, s tek par svijetlih točaka poput Mađarske i Poljske - hoćemo li se svrstati uz liberalnog Golijata ili konzervativnog Davida, kranje je vrijeme za donijeti tu odluku.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.