Čekajući diktatora Trumpa - dio II
O Trumpovom rasizmu, Bidenovoj "uspješnoj" ekonomiji i NATO savezu
Prvi dio trilogije možete pronaći ovdje.
Kada razgovarate s, kako bismo ih nazvali, prosječnim ljudima - u smislu intenziteta i načina kojim prate politička zbivanja i formiraju mišljenja oko njih - Donald Trump najčešće će biti odbačen kao neprihvatljiva osoba na temelju njegova navodnog rasizma. Jednom prilikom slušao sam predavanje o korporativnom komuniciranju u društvu nekih poslovnih ljudi i predavač je izbor Donalda Trumpa 2016. ocijenio kao, između ostalog, posljedicu njegovog efikasnog načina komuniciranja s narodom. Na to je jedan visokoobrazovani čovjek iz klupe dobacio kako je to istina, ali u obzir moramo uzeti činjenicu da je puno glasova nedvojbeno dobio i zbog svoje otvorene mržnje prema crncima što, valjda, dobro prolazi kod tog istog naroda. Ova intervencija naišla je na odobravanje ostalih sudionika predavanja; po nekim parametrima, intelektualne i poslovne elite ovog društva.
Suočena s konkretnim brojkama, teorija o Trumpu rasistu - kao i sve teorije koje kroje sliku Trumpa kao ultimativnog negativca - nailazi na poteškoće. Međutim, iako Trump u očima moderne ljevice zauzima posebno mjesto na hijerarhiji desnih zlikovaca, teza o republikancima/desničarima rasistima je dugog vijeka, a u borbi protiv Trumpa samo je došla do svog vrhunca. Za objasniti ovaj fenomen potrebno se vratiti u šezdesete godine prošlog stoljeća, konkretno na predsjedničke izbore 1968. godine kojima je na vlast došao Richard Nixon. Da skratimo priču - prema lijevoj mitologiji, Nixon je prevagnuo u ovom političkom okršaju usvojivši tijekom izbora takozvanu Southern strategy, odnosno Južnjačku strategiju. O čemu se radilo? Na tim se izborima kao treći kandidat uz Nixona i Demokrata Herberta Humphreya natjecao i bivši guverner Alabame George Wallace, zagovarajući segregaciju i podčinjeni položaj crnaca na američkom jugu; Nixon je, shvativši da su mu ti glasovi potrebni za osvojiti vlast, usvojio retoriku dodvoravanja južnjačkim rasistima od kojih je zauzvrat dobio presudne glasove za konačnu izbornu pobjedu, preotevši te glasove Wallaceu. Od tada - ostajemo u okvirima ljevičarskih povijesnih projekcija - američka desnica ne preza po potrebi posegnuti za rasističkom retorikom kako bi ponovili uspjehe svojih prethodnika. Štoviše, toliko često to rade da je rasizam postao usađen u DNK Republikanske stranke. Neotesani Trump samo je najnovija i najotvorenija iteracija stare republikanske taktike eksploatacije najnižnih pučkih strasti za političku pobjedu.
Kao i uvijek, realnost stvara pukotine u ljevičarskim povijesnim “mi dobri-oni loši” simplifikacijama. U knjizi The Year That Broke Politics, povjesničar Luke Nichter baca drugačije svjetlo na zbivanja prije i tijekom predsjedničkih izbora 1968. godine. George Wallace, spomenuti treći kandidat iz Alabame, bio je uvjereni Demokrat te štovatelj New Deala i njegovog autora, bivšeg predsjednika Franklina Roosevelta. Nakon što je na izborima za guvernera 1958. izgubio od segregacionista Johna Pattersona, pragmatično je usmjerio svoju retoriku u drugom smjeru, te mu je poznata krilatica “segregacija danas, segregacija sutra, segregacija zauvijek” donijela naknadni izborni uspjeh. Međutim, političari su uvelike i prodavači, a kao takvi se moraju prilagoditi tržištu te nuditi proizvode u potražnji. Vodeći se tom logikom, George Wallace se krajem šezdesetih vraća na staro - podržava takozvani Civil Rights Act iz 1964. (Zakon o građanskim pravima kojim su svi oblici rasne diskriminacije zabranjeni), te zagovara obilate socijalne programe, kao i politike kojima bi se pojačala industrijska proizvodnja na američkom tlu s ciljem stvaranja novih radnih mjesta srednjoj klasi. Rasizam uopće nije bio dominantna tema, a Wallace je, kao i nekolicina političara nakon njega - poput, vidjet ćemo, Nixona, kasnije Pata Buchanana, Rossa Perota i slavodobitno Donalda Trumpa - lansirao samog sebe u političku relevantnost zagovarajući ekonomski populizam, odnosno klasno usmjerene politike s ciljem industrijskog oživljavanja jednog zaboravljenog dijela Sjedinjenih Država, te takozvane politike zakona i reda. I tada su, kao i danas, liberali s elitnih fakulteta uživali disproporcionalno velik utjecaj na američku politiku, posebice Demokratsku stranku, stoga udovoljavanje takozvanoj tihoj većini nije bilo na radaru američkog establišmenta, već je Wallaceov uspjeh, kao i danas Trumpov, u tim krugovima intelektualno lijeno pripisan rasizmu, bez pokušaja dubljeg razumijevanja problema jedne značajne biračke grupe. Nakon što su shvatili tajnu Wallaceova uspjeha, i Nixon i njegov Demokratski protukandidat Herbert Humphrey krenuli su se dodvoravati tom šarolikom biračkom tijelu - socijalno konzervativnom, ali u velikoj mjeri vjernom Rooseveltovim nasljednicima u Demokratskoj stranci. Kao što znamo, Nixon je na kraju bio uspješniji.
Opisana crtica iz povijesti otkriva i danas relevantnu dinamiku - ljevica, uvelike inficirana prometejskim kompleksom i mesijanskim boravkom “na pravoj strani povijesti”, niti poštuje, niti pokušava razumjeti dio sunarodnjaka koji u svojim političkim, ekonomskim i estetskim stavovima odstupaju od lijevo - liberalnog kanona. Štoviše, takvi birači s njihove strane mogu očekivati samo otvoreni prijezir jer ne misle i ne osjećaju kao svoji liberalni sugrađani. Njihova najveća mana je što razmišljaju previše lokalno, nacionalno, ognjištarski i zaostalo, vesele ih lokalni običaji i njihov jednostavan način života, dok je odlika lijevo - liberalne elite kulturološka samoekstrakcija i uplovljavanje u bezbojne vode globalističke monokulture; za razliku od lokalno orijentiranog demosa, globalisti imaju, kako im samo ime kaže, globalne pretenzije, stoga na ognjištarske eksteritorijalne otoke mogu gledati isključivo kao na mrski cilj još uvijek nedovršene kolonizacije. Njihov “rasizam” treba istrijebiti, a političke predstavnike ocrniti, pa uz fabricirani moralni legitimitet - uništiti.
Šezdesete godine prošlog stoljeća mogu se provizorno uzeti kao godine značajnog svrstavanja američkih crnaca na stranu Demokratske stranke, ali vjerno glasanje za Demokrate nije im donijelo željeni prosperitet. Od vremena gigantskih socijalnih mjera Rooseveltova New Deala te kasnijih državnih intervencija sa svrhom poboljšanja života crne populacije, čini se kako je većina tih mjera postigla suprotan efekt; detaljnije o tome saznajemo čitajući knjigu The State Against Blacks pokojnog ekonomista Waltera Williamsa, ali i iz intelektualnog djelovanja nešto poznatijeg Thomasa Sowella: od početka tih mjera, među crncima se bilježi više razvoda, više kućanstava s jednim roditeljem, više pobačaja, više kriminala i drugih vrsta socijalno nepoželjnih fenomena. Upravo na tom tragu skovan je među desničarima popularan izraz Demokratska plantaža, sugerirajući nam kako su crnci i danas eksploatirani od strane Demokrata - nekada za rad, danas za glasove, uz politike koje puno obećavaju, a kontinuirano ih drže u podređenom položaju.
Donald Trump, s druge strane, atipično je popularan među crnom populacijom za jednog Republikanca. Gledajući brojke, kroz godine njegova popularnost među njima raste. Nedavna anketa New York Timesa govori o 23% podrške koju uživa kontroverzni bivši predsjednik, dok Bidenova podrška pada. Razlog je jednostavan - nezaposlenost crnaca tijekom Trumpovog mandata bila je među najmanjima u povijesti, a sukladno tome, stopa siromaštva 2019. prvi put im je pala ispod 20%. Sve ovo potvrdio je u nedavnom prilogu na MSNBC-u jedan mladi crni glasač objasnivši jednostavnom terminologijom zašto dio njegovih prijatelja i poznanika podržavaju Trumpa - u njegovo vrijeme imali su para, sada nemaju. Prema tome, Trumpove karakteristično hiperbolične (i duhovite) izjave poput one da je, uz iznimku Abrahama Lincolna, za crnce napravio više od bilo kojeg američkog predsjednika u povijesti, imaju određeno uporište u stvarnosti.
Isti trendovi, ali u još značajnijoj mjeri, vidljivi su među latino glasačima. Po najnovijim anketama, Trumpa podržava oko 40% američkih latinosa. Ni ovdje se ne radi o monolitnoj skupini glasača; primjerice, američki Kubanci, zbog iskustava s komunizmom (ili boljševičkim sotonizmom, kako ga naziva general Glasnović) iz svoje domovine, sa skepsom gledaju na sve radikalnije lijeve politike Demokratske stranke, dok američki Meksikanci iz pograničnih područja poput južne Arizone ili Teksasa s negodovanjem prate dolazak ilegalnih migranata preko trenutno šuplje južne granice jer s njima često dolazi kriminal, droga i bande - upravo one stvari od kojih su bježali iz Meksika u Ameriku. Razlozi su, kao i kod crnaca, i ekonomske prirode, a o tome smo već pisali na našem substacku; naime, ilegalni pridošlice iz Meksika legalnim američkim Meksikancima često ruše cijenu rada i otežavaju pregovaračku poziciju u odnosu na moćne poslodavce. Ponovit ću citat sindikalne legende Cesara Chaveza iskorišten u tom tekstu o neuspjehu jednog štrajka:
“Dok god imamo siromašnu zemlju s druge strane kalifornijske granice, bit će jako teško pobijediti u štrajkovima. Sada imamo slučaj štrajka protiv Bute Gas & Oil Company: zatvorili smo ih, nisu mogli pridobiti štrajkolomce, ali su odjednom jučer ujutro doveli 220 wetbackova (pogrdni naziv za Meksikance u SAD-u op.a.), ilegalaca iz Meksika. Protiv takvog načina lomljena štrajka ne možete se obraniti.”
Stav je to koji su, ne tako davno, isticali i neki zapaženiji Demokrati poput Bernija Sandersa, međutim, izvjesne optužbe za rasizam ušutkale su gotove sve Demokrate koji dijele ili su dijelili Sandersov stav, uključujući i samog Sandersa.
Naravno, još je elemenata kojima Trump privlači takozvane manjinske glasače. Kako se najčešće radi o socijalno konzervativnoj populaciji, naročito među latinosima, Trumpovo mačističko ophođenje prema svijetu i često sirov izričaj nerijetko nailaze na odobravanje populacije u kojoj su takve osobine prisutne u svakom kućanstvu. Što se tiče crnaca, kao medijski eksponiran milijarder od svojih mlađih dana pa sve do danas, Trump je često u hip hop pjesmama spominjan kao ideal flambojantnog mogula i lovatora koji se svojim bogatstvom otvoreno hvali i razmeće.
Zajednički nazivnik Trumpove podrške među crncima i latinosima, prema kojima je navodno rasist, su prvenstveno bolji ekonomski uvjeti života. Uživajući u blagodatima njegove ekonomije, te skupine intuitivno su zanemarile elitistička teorijska laprdanja o sistemskom rasizmu, navodnim bjelačkim privilegijama i ostale izmišljotine s lijevo - liberalnih katedri diljem zemlje. S druge strane, kada se u mainstream medijima govori o Bidenovim uspjesima, mnogi u prvi plan stavljaju njegove takozvane ekonomske uspjehe, stoga ih je potrebno detaljnije analizirati.
Gledajući površinski, takozvana Bidenomika postiže pohvalne rezultate - rast BDP-a, snažno tržište rada, niska nezaposlenost. No, kako često kažu sportski komentatori, statistika je kao bikini: otkriva puno, ali skriva ono najvažnije.
Krajem prošle godine Gallupova anketa otkrila je kako Bidenovu ekonomiju izvrsnom ili dobrom ocjenjuje svega 22% ispitanika. Brojke su se nešto popravile u posljednje vrijeme, ali i dalje su pretežito negativne. U čemu je problem? Ekonomsko raslojavanje bogatih i manje bogatih dovelo je koncentracije benefita površinski uspješne ekonomije u gornjim razinama društvene stratifikacije, odnosno, za imućne je dobra, ali za srednje slojeve ne toliko. Prosječne realne plaće po satu za vrijeme Bidena padale su na godišnjoj razini 0.4%, dok su za Trumpovog mandata rasle 1.4%. Postotak ljudi s poteškoćama pri plaćanju računa popeo se na 41% - 94 milijuna odraslih ispitanika - što je značajan porast u odnosu na Trumpove godine. Prije pandemije, postotak ljudi koji su mogli priuštiti svu potrebnu i željenu hranu bio je 72%, a sada se brojka kreće oko 50%; 57% ispitanih kaže kako “preživljavaju”, a samo 14% populacije kaže da im je bolje otkad je Biden zakoračio u Bijelu kuću.
Za ove porazne statistike zaslužna je inflacija, a ona najmanje pogađa najbogatije; štoviše, često im koristi, dok ispaštaju srednji slojevi. Razloga za inflaciju je mnogo: masovno tiskanje novca tijekom i nakon pandemije, geopolitičke napetosti poput rata u Ukrajini i napada Hutista u Adenskom zaljevu i Crvenom moru, sve agresivnije zelene politike koje poskupljuju cijenu energije itd. Dio tih razloga apsolutno se može i treba pripisati politikama Bidenove administracije.
Umjesto uzimanja ovih brojki kao povoda za promišljanje novih politika kojima bi šire mase mogle osjetiti dio prosperiteta “uspješne” Bidenomike, establišment se odlučio na drugu taktiku - govoriti ljudima kako su jednostavno u krivu. Njihovi odgovori temeljeni na svakodnevnom iskustvu kupovanja drastično skupljih namirnica i plaćanja skupljih računa netočni su, te bi trebali još jednom razmisliti i revidirati svoje odgovore sukladno brojkama serviranim od same administracije i režimskih novinara. Nobelovac Paul Krugman tako piše da su mnogi stavovi američkih građana oko ekonomije naprosto pogrešni te bi se trebali više informirati o stvarnom stanju ekonomije. Ovakav, u najmanju ruku bizaran stav, ima uporište u istom elitističkom držanju opisanom u prvom dijelu teksta - pokušati razumjeti stavove šire populacije i naći razlog za njih nije opcija u koju se upuštaju Krugman i ostali pijuni političkog establišmenta; njihova taktika je posramiti drugu stranu te ju uvjeriti da su pomno probrane brojke u službi Levijatana pouzdanija metrika od vlastitih očiju i praznih novčanika. Ne treba ni govoriti da Krugman u gore spomenutim nepovoljnim anketama često vidi svemoćnog Putina i dezinformacijske kampanje Kremlja. Kada bismo išli brojati sve društveno-političke fenomene posljednjih godina koji su navodno rezultat dijaboličnih poteza Vladimira Putina, na kraju ne bismo imali drugog izbora nego ruskog predsjednika smatrati nekom vrstom omnipotentnog antikrista, čiji prsti sežu u svaku poru realnosti svijeta u kojem živimo. Možda sam ja naivan pa i jest tako, no dopustit ću si suptilan podsmijeh pri susretu s tim tezama.
U prvom dijelu ove serije tekstova o Trumpu objašnjeno je koliko su besmislene, netočne i perfidne optužbe o zakulisnoj suradnji Trumpa i Kremlja tijekom njegova pohoda na Bijelu kuću. Zagovornici tog narativa uporište za svoje stavove često pronalaze u Trumpovoj retorici o NATO savezu. Naime, on već godinama dovodi u pitanje trenutno funkcioniranje tog vojno-političkog pakta, ako ga uopće možemo tako nazvati s obzirom na nedvojbenu ispravnost Trumpovih ocjena: države članice NATO saveza nisu ravnopravni partneri, već su de facto mlađi partneri u pogodbi kojom dio svoje suverenosti daju Sjedinjenim Državama u zamjenu za sigurnosne garancije. To nije savez, nego sveobuhvatni protektorat pod upravljanjem jedne, najmoćnije članice. Trump smatra kako Amerika ne dobiva dovoljno u tom odnosu te potiče ostale članice na snažnije ulaganje u vlastite vojne i sigurnosne kapacitete, što je legitimna pozicija iz američke perspektive, ali može biti itekako korisna i za Europu. Premda raznorazni sigurnosni eksperti takav stav olako karakteriziraju kao svirepi udar na NATO, mogao bi se promatrati i na drugačiji način - kao koristan poticaj za jačanje svih članica što će rezultirati većom snagom europskih država, a konačno i cijelog saveza. Svaki savez je jak onoliko koliko i njegova najslabija karika, a ako svaka karika u lancu zna (ili se barem nada) da će im u presudnom trenutku eventualne borbe za opstojnost u pomoć priskočiti Sjedinjene Države, zapustit će vlastite snage i prepustiti ih stanju atrofije. Neiskorišteni i zanemareni mišić na tijelu nužno slabi, isto vrijedi i za vojske članica NATO pakta. Dovoljno je usmjeriti pogled u nedavnu povijest, konkretno na intervenciju u Libiji 2011. godine, kada je Obamina ideja “vođenja iz pozadine” (leading from behind) u prvi plan gurnula europske saveznice; njihova slabost i nesposobnost uskoro je postala vidljiva cijelom svijetu, a intervencija je uspjela tek nakon naknadne snažnije vojne involviranosti SAD-a. Potaknut razvojem događaja, tadašnji američki ministar obrane Robert Gates izjavio je kako je neprihvatljivo da samo 11 tjedana nakon početka intervencije europski partneri ostaju bez municije i primorani su od Amerikanaca tražiti nove bombe i rakete. Kao ključan uzrok ovakvog stanja vidio je tadašnji stav Europe - koji je i danas itekako aktualan - da će, po potrebi, Amerikanci uvijek za njih odraditi “prljavi posao”. Prema tome, Trumpove ideje nisu propaganda ubačenog ruskog agenta, već odavno prisutni stavovi sa snažnim uporištem u povijesnim zbivanjima. Ne iznenađuje, stoga, što je NATO, nažalost ili na sreću, već preživio jedan Trumpov mandat.
Iako sam očitog mišljenja da je Trump bio uspješan predsjednik, barem puno uspješniji nego što mu se inače priznaje, ironijski mu se može zamjeriti neuspjeh na nekoliko područja: neuspješan je rasist jer je crncima i latinostima popravio život u Americi, neuspješan je protivnik NATO-a jer ga želi učiniti jačim, te je neuspješan ruski agent budući da je svojedobno odobrio slanje ubojitog oružja Ukrajini u borbi protiv ruskih separatista. Napuštajući ironiju, ovo posljednje smatram veoma zanimljivim iz perspektive analize funkcioniranja Levijatana i usmjeravanja nacionalne vanjske politike na željeni mlin. Kako smo već pisali u jednom tekstu, jedna od Trumpovih važnijih poruka tijekom kampanje za izbore 2016. godine bila je normalizacija odnosa s Rusijom. Ovo je bio znak za opću uzbunu vojno-industrijskog kompleksa te se upravo iz tog razloga krenulo s “Rusija Rusija Rusija” prevarom. Opoziv Trumpa i njegovo uklanjanje iz Ovalnog ureda bio je glavni cilj te kampanje, no u slučaju neuspjeha prihvatljiva opcija bila je promjena Trumpove najavljene politike prema Rusiji. Suočen s medijsko - političkom opsadom o svojim navodnim vezama s Kremljom, vjerujem da je Trump krenuo u zaoštravanje odnosa s Rusijom kako bi i konkretnim politikama dokazao da su optužbe bespredmetne. To je bila pogreška, kao i uvijek kada se prema političkim protivnicima zauzima defanzivan stav. Kada već nije mogao biti uklonjen i opozvan, postignuta je njegova pravovjernost ciljevima duboke države, u potpunoj suprotnosti s onim što je Trump najavljivao u kampanji. Usprkos tome, do eskalacije rata kakvoj svjedočimo danas nije došlo, a nije bilo ni incidenata - barem ne ovakvih kakve imamo danas - na Bliskom istoku. Protivno ugledu kakav Trump ima u gotovo svim medijsko - političkim krugovima, kao razulareni manijak kojemu je ludost povjeriti američki nuklearni arsenal, svijet je bio puno sigurnije mjesto dok je on obnašao dužnost predsjednika SAD-a. Uz spomenute ratove, Bidenov mandat obilježio je i debakl povlačenja iz Afganistana, pri čemu nije bila sporna odluka o povlačenju - upravo suprotno, bila je poželjna - nego način na koji je povlačenje provedeno. Pred očima cijelog svijeta, Amerika je iz Afganistana pobjegla glavom bez obzira, ostavivši iza sebe mrtve američke vojnike, modernu vojnu opremu vrijednu milijarde dolara, korumpiranu vlast Ashrafa Ghanija koji je uz pozamašne količine novca pobjegao i utočište pronašao u Dubaiju, prepustivši mjesto Talibanima. Rijetko kada su Sjedinjene Države izgledale nemoćnije u očima ostatka svijeta.
U završnom dijelu trilogije detaljno ću pisati o izborima 2020. godine i neredima kod Kapitola 6.1.2021. To će ujedno biti i najvažniji nastavak jer su teme izrazito kontroverzne - manipulacije prije i tijekom izbora, uloga FBI-ja u kapitolskim neredima, analiza dominantnih medijskih narativa koji i do danas ne slabe, te otvoreni progon političkih protivnika koji je nakon toga uslijedio.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Europa je pretrpila težak udarac, koji dalo bi se raspravljat, je i podmetnut iz SAD-a, 2008. prepolovljavanjem bankarskog sustava i seljenjem moći u SAd, što je većini ljudi, a posbno ovih koji kakti prate globalna zbivanja prošlo ispod radara. To je u rangu kao da vam ispod radara prođe da vam netko odnese namještaj i sve uređaje iz kuhinje :). Zakucavanje se nastavilo skidanjem Sarkozy-a 2011. i Berlusconia 2012., a tome je prethodilo dovođenje Merkel 2000. To je bio početak kraja EU, koja je sad američka kolonija. Sve drugo je iluzija, a Trump je tu igrao više manje neutralno, što je začuđujuće zapravo. Macron je kao i Obama, oboje vole muškarce. To je dio Epstein ekipe, Bill Gates ekipe. Ako netko misli da su to vođe stvarno je naivan. Trump se ekipi koja ovo sve vodi neće moći, a možda niti neće htjeti suprotstaviti, jer izbore je izgubio zato što ih nije "prokužio" i to da su mu namjestili lab virus da ga se riješe.....umjesto da je krenuo đonom na njih dok je mogao, tako da nije uopće jasno što on sad želi? jer neće ništa uspjeti, kad ništa nije naučio...