Čekajući diktatora Trumpa - dio I

U seriji tekstova napadamo laži o omiljenom predsjedniku SAD-a. Prvi dio posvećen je medijskom teroru protiv Trumpa i lažnoj desnoj opoziciji

Bauk Donalda Trumpa opet kruži svijetom globalne politike. Dok perjanice lijevo liberalnog establišmenta strahuju od mogućnosti njegova povratka na vlast - povratka koji se ne smije dopustiti - na desnici se jednakim emotivnim intenzitetom, naravno s odobravanjem, prate aktualni Republikanski izbori i ankete koje Trumpu daju prednost u vjerojatnom predstojećem srazu s Bidenom. Što su ankete za njega povoljnije, to antitrumpistička mašinerija više kuha i aktivnije radi, ali letimičan pogled na medijsko političke jurišnike sugerira kako nisu regrutirali nikog novog, već se radi o istim istrošenim licima s istim istrošenim manipulacijama. Cilj ovog teksta je adresirati glavne točke establišmentske kampanje protiv Donalda Trumpa i prikazati ih onime što zapravo jesu - perfidne konfabulacije bez uporišta u stvarnosti. 

U Hrvatskoj nekolicina “novinara” obavlja tu funkciju, a zapaženiji među njima je Đivo Đurović s Telegrama. Ovom vlasniku impresivnog CV-a (dnevni urednik na RTL Televiziji, urednik portala Jutarnji.hr, glavni urednik portala Net.hr, pomoćnik glavne urednice Hrvatske televizije te novinar i urednik na Radiju 101) i dobitniku raznih stipendija primarna zadaća je u domaću javnost, s pozicije eksperta za američku politiku, plasirati propagande uratke Demokratske stranke mehanički ih tipkajući na hrvatskom jeziku. U retrospektivi, većina njegovih tekstova su smiješno netočni i promašeni, ali samo iz perspektive istine i činjenica; s druge strane, gledajući iz perspektive ideološke pravovjernosti lijevo liberalnom globalističkom projektu, a to je danas jedino mjerilo uspješnosti raznih novinara, stipendista i konzultanata - isti uradci postaju svijetli primjeri dobro odrađenog posla.

Poticaj na bavljenje ovom temom je njegova kolumna iz 5. prosinca prošle godine kojom dominira nekoliko problematičnih teza vrijednih reakcije, ne toliko zbog nekakvog beskorisnog obračuna sa stipendistom i konzultantom Đurovićem, već zbog samih teza koje, koliko god bile netočne, uslijed učestalog i neoponiranog ponavljanja mogu postati neupitno opće mjesto u političkim raspravama o američkim prilikama. Adresirat ću neke od tih teza te pokušati pružiti drukčiju perspektivu, onu bliže istini.

Glavna teza teksta je tobožnja neutralnost medija - Đurović tu neutralnost ocjenjuje opasnom prijetnjom demokraciji - tijekom Trumpovog mandata i predsjedničke kampanje 2020. godine. U opreci s tim, mediji su se sada, malo prije narednih predsjedničkih izbora, konačno opametili, jasno pozicionirali protiv Trumpa, otvoreno stali uz Bidena, te krenuli u junački boj za demokraciju. Lijevo liberalni algoritam u Đurovićevoj glavi smatra to ispravnim gledajući na taj medijski gard kao nužnost u borbi protiv novog Hitlera, diktatora Trumpa. Međutim, svatko tko je imalo pratio američku politiku posljednjih godina ovaj stav vidi kao besramnu besmislicu, miljama udaljenu od istine.

Kada govorimo o medijskom praćenju Trumpa kao političkog fenomena, mora se krenuti od priče s Rusijom, odnosno, od navodnog utjecaja Kremlja na Trumpov politički uspjeh. Nakon što je Trump u samim počecima svoje kampanje 2015. godine izrazio poštovanje prema Putinu kao “snažnom vođi” svog naroda - što Putin, što god neki mislili o njemu i tom narodu, svakako jest - te uzburkao vanjskopolitički establišment izjavama kako bi se s njim mogao dobro slagati, a iz nekog razloga je to nedopustivo, ubrzo su iz tabora Hillary Clinton krenule dezinformacije o Trumpu kao navodnom Putinovu kandidatu. Iako uvelike ignorirano od mainstream medija te ostavljeno u prašnjavim ladicama nekih zaboravljenih medijskih ciklusa, danas činjenično znamo kako je istraga Roberta Muellera (posebnog istražitelja zaduženog za otkrivanje koruptivnih veza Trumpa i Moskve) bila neutemeljena i pokvareno otegnuta duže nego što je bilo potrebno, sve kako bi se vršio medijski i politički pritisak na Trumpa i osujetile njegove politike. Jedna druga istraga, ona posebnog istražitelja Johna Durhama, utvrdila je kako nisu postojali dokazi dovoljni za pokretanje istrage protiv Trumpa; još gore, FBI je to znao, a svejedno ju je ekstenzivno provodio, dajući pritom ispod stola informacije svojim medijskim psima u New York Timesu, Washington Postu i sličnima. Durhamov izvještaj pun je citata samih istražitelja o “nepostojećim dokazima”, “tankim temeljima” i razočaranih razgovora o manjkavostima istrage. Takozvani Steelov dosje, uradak bivšeg agenta MI6 Christophera Steela, čiju je izradu preko posrednika naručila i platila kampanja Hillary Clinton, korišten je kao jedan od temelja nadolazeće istrage - što je uključivalo i ilegalno prisluškivanje Trumpove predsjedničke kampanje - usprkos tome što je vrvio nepouzdanim informacijama i neistinama što su, opet, istražitelji znali od samoga početka. Vjerojatno najbizarnija lažna tvrdnja iz dosjea je da ruske službe posjeduju snimku Trumpa u društvu ruskih prostituki u jednom moskovskom hotelu, a one, nepristojne i pogane kakve jesu, pišaju po krevetu na kojem je navodno za vrijeme svog prošlog posjeta spavao bračni par Obama. Ovaj lov na vještice, kako ga ispravno naziva Trump, kulminirao je - bolje rečeno, konačno je krahirao - nakon dvije godine travestnim Muellerovim svjedočenjem pred kongresnim obavještajnim odborom tijekom kojeg je Mueller, o kome su lijevo liberalni mediji dvije godine pisali kao o svemoćnom američkom superjunaku, ostavio dojam nemoćnog i zbunjenog starca, osramoćenog jer se pred svojim nalogodavcima mora u javnosti pojaviti praznih ruku, bez toliko priželjkivanog fatalnog udarca upućenog Donaldu Trumpu.

Mediji su tijekom cijele istrage, ali i prije i poslije nje, služili kao PR služba korumpiranom obavještajno sigurnosnom sustavu, Demokratskoj stranci i kampanji Hillary Clinton. Bob Woodward iz Washington Posta, miljenik svih protivnika Donalda Trumpa, poznat kao dio novinarskog dvojca iza rušenja Richarda Nixona i afere Watergate, početkom prošle godine izjavio je kako praćenje istrage o Rusiji “nije odrađeno dobro” te su gledatelji i čitatelji “prevareni”. Potom se slikovito izrazio kazavši kako bi brojna medijska uredništva trebala “koračati dugim i bolnim putem introspekcije”. Na našu žalost, taj put ostat će neutaban, no kad bi se njime krenulo, otkrili bi na stotine netočnih članaka - poput ovog i ovog - za koje, pogađate, nitko nije odgovarao, niti je ikad došlo do priznanja o njihovoj netočnosti, niti su ikad povučeni. Zašto i bi, kad je Times, kojeg Đurović optužuje za najveću nepristranost (!), dobio Pulitzera za takvo izvještavanje. U tom kontekstu treba promatrati znakovitu Trumpovu izjavu: “Od samog početka shvatio sam kako imam dva posla. Jedan je vođenje države, a drugi preživljavanje. Morao sam preživjeti. Priče su bile nevjerojatno lažne”.

Nije samo Trump morao preživjeti. Obični ljudi odlučni u pružanju podrške kontroverznom kandidatu, kasnije predsjedniku, više od četiri godine svakodnevno su trpili prijezir poznatih TV voditelja, komičara, istaknutih novinara, glumaca, sportaša. Ako su prije na mjesta njihovog djelovanja - televizijske emisije, filmove, serije, sportske dvorane - bježali od svakodnevnog političkog kaosa, sada ih je tamo čekala pomno pripremljena zasjeda agresivne ljevičarske indoktrinacije. Svaki trenutak Trumpovog mandata slušali su elitističko verbalno bičevanje zbog tobožnjeg rasizma, šovinizma, mizoginije ili kakvog drugog grijeha protiv lijevo liberalnog katekizma. Privatni životi i karijere stradali bi u tren oka zbog podrške legitimnom političkom kandidatu jer njegovi stavovi - ustvari njihovi stavovi, stavovi polovice američkih građana - nisu bili vrijedni političkog predstavljanja. Oni su bili ugroza sustavu, međutim, ne demokratskom sustavu i stoljetnim institucijama američke države, već njihovu okupatoru, beskrupuloznom Levijatanu pod čijim krilom životare i mediji i institucije i zabavna industrija i poslovni sektor i sigurnosno obavještajni aparat. Nakon dugo godina djelovanja u sjeni, politička avantura njujorškog milijardera razotkrila je koordinirani sustav s jednom jedinom istinskom misijom - potpuna kontrola javnog i političkog života. Izmišljotina o Rusiji bila je kao otrov na vrhu ljevičarskog koplja uperenog protiv Trumpove administracije i njegovih birača - samo koplje će vas ozlijediti, ali otrov dokrajčiti. Devet godina od trenutka pokretanja najvažnije političke kampanje 21. stoljeća, sa svim danas javno dostupnim otkrićima, suludo je ili ideološki pokvareno popratni medijski teror, obilježen sustavnim laganjem i namjernim manipulacijama, ocijeniti neutralnim, potom boljševički - teško mi je smisliti primjereniju kvalifikaciju - tobože u ime spašavanja demokracije, zazivati dodatnu radikalizaciju ionako radikalno pristrane medijske pozicije.

Međutim, tek je za izbore 2020. godine Levijatan stavio sve svoje snage u turbo pogon. Kao što je autorica Molly Ball ponosno istaknula u Timeu - da, postojala je urota: urota civilnog sektora (i njihovih političkih gospodara) i ljevičarskih aktivista, poslovnih titana, medija i drugih aktera, sve kako bi se spriječio Trumpov napad na demokraciju. Ta urota na snazi je bila i tijekom divljačkih prosvjeda nakon smrti (vjerojatno od predoziranja) kriminalca i narkomana Georgea Floyda - vođe tih prosvjeda, lokalni politički čelnici i članovi medija organizirali su tjedne pozive kako bi koordinali aktivnosti te odabrali politički efektan model medijske prezentacije. Sjetit će te se, bili su to mjeseci Covid lockdowna, no u politički oportunom trenutku, ljevica je momentalno zaboravila na virus kojim je zavela totalitarnu blokadu svakodnevnog života. Bilo je dozvoljeno skupljat se na tisuće, paliti policijske postaje, divljati, pljačkati, okupirati dio grada i uspostaviti paralelnu vlast kao što je napravljeno u Seattleu. Mnogi na desnici, rekao bih oni naivniji, kasnije su s čuđenjem promatrali kako nasilni ljevičarski prosvjednici mirno nastavljaju svoje živote, bez straha od suočavanja sa zakonom. Međutim, dovoljno se zapitati - kada su to politički nalogodavci progonili vlastite ulične batinaše?

---

---

Cijelo to vrijeme mediji su prosvjede koji su prouzročili preko 2 milijarde dolara štete nazivali “uglavnom mirnim prosvjedima”, a u slučaju Trumpove pobjede na izborima diljem Sjedinjenih Država ti isti prosvjednici bili su spremni na znak svojih nalogodavaca opet početi sijati kaos po američkim ulicama, kao što su to radili nakon izbora 2016. godine. Ovo nije špekulacija, već činjenica. Đurović i njemu slični spominju Trumpa kao osobu koja nije prihvatila rezultate izbora, kao potencijalnog provoditelja izvansudskih likvidacija (?) i osvjedočenog protivnika demokracije, ali znajući sve ovo, uzimajući u obzir niz izjava čelnika Demokratske stranke kako Trump nikad nije bio legitiman predsjednik te ga treba rušiti svim raspoloživim sredstvima, razumno se upitati koja strana uistinu predstavlja prijetnju demokraciji?

Kao što smo rekli, istaknutu ulogu u transparentnoj uroti o kojoj govori Molly Ball imali su mediji i moćne korporacije; konkretno, društvene mreže. Cenzura vijesti pogubnih za kampanju Joea Bidena bila je toliko agresivna i sveobuhvatna da sam uvjeren kako većina ljudi ni danas ne zna priču takozvanog laptopa iz pakla, odnosno laptopa Bidenovog narkomanskog sina Huntera Bidena na kojem su, osim slika i snimki njegovog uživanja u teškim opijatima i lakim ženama, prisutne i kompromitirajuće informacije o Joe Bidenu i njegovoj ilegalnoj involviranosti u mutne poslove svoga problematičnog sina. Kada je New York Post, najstarija američka novina, izašao s tom pričom prije izbora, Facebook i Twitter brzo su zaključali njihove profile i onemogućili daljnje širenje priče. Tome se pridružila i obavještajna zajednica na način već opisan u jednom od naših tekstova:

Tijekom nedavnog svjedočenja pred kongresnim odborom, bivši ravnatelj CIA-e Mike Morell otkrio je kako mu se tijekom medijskog šaputanja o inkriminirajućem sadržaju Hunterovog laptopa obratio netko iz Bidenove kampanje i sugerirao kako bi bilo dobro okupiti svoje obavještajne pajdaše - među ostalima medijskog miljenika, gorljivog antitrumpista i dokazanog lažova pred Senatom Johna Brennana - i javnosti uputiti potpisano pismo s jednom porukom, potpuno lažnom, ali u tom trenutku politički nužnom: priča o laptopu Bidena mlađeg je još jedna ruska podvala! Osoba iz Bidenove kampanje bio je sadašnji državni tajnik Blinken, a Morell je rekao kako prije razgovora s Blinkenom nije imao namjeru poduzeti išta po tom pitanju. Na pitanje zašto je to napravio, odgovor je bio jednostavan - htio je pomoći Bidenu pobijediti Trumpa. 

Naravno, nije se radilo ni o kakvoj ruskoj podvali, već autentičnim informacijama, ali priča je uspješno ugušena i puno svjetlo dana ugledala je tek nakon izbora, a nedugo nakon toga dobili smo i javna priznanja pogreške od Marka Zuckerberga, vlasnika Facebooka, i tadašnjeg direktora Twittera Jacka Dorseya. Dajući dodatnu težinu tvrdnji o režimskoj koordinaciji, Zuckerberg je na podcastu Joea Rogana rekao kako su to učinili na mig iz FBI-ja. Bi li Eric Trump ili Donald Trump Jr. imali isti tretman da je priča bila obrnuta? Naravno da ne bi.

Incidenti slični nabrojanima dovoljni su za 60 tekstova, no i iz ovog malog uzorka svakoj inteligentnoj osobi jasno je kako se ovdje nipošto nije radilo o normalnom predsjedničkom mandatu (ne Trumpovom krivicom), uobičajenom izbornom ciklusu i neutralnom medijskom tretmanu. Štoviše, svjedočili smo eksplicitnoj koordinaciji moćnih faktora jednog bahatog režima u sprječavanju dolaska na vlast njima nepodobne političke opcije.

Iz navedenog je također jasno koja strana preferira nasilje kao sredstvo političke borbe. To nije desnica niti su to takozvani populisti, već globalistička ljevica čiji navodni ciljevi, vrijedni gađenja sami po sebi, služe isključivo kao izlika za njihov istinski cilj - potpunu destrukciju društva i eliminaciju političkog procesa.

Još je nekoliko podvala u Đurovićevom tekstu koje zahtijevaju reakciju. Nakon budalaštine o neutralnosti medija, posebno bode u oči priča o takozvanim renomiranim Republikancima suprotstavljenima Trumpu. Spominje se nekoliko imena - Liz Cheney, Jeffrey Goldberg, David Frum - stoga je vrijedno kratko proći njihove životopise i stavove, te ispitati njihov desničarski kredibilitet. Oni su desnica obljubljena od američke i globalne ljevice, a prateći politiku odavno sam osmislio jedan jednostavan, ali nepogrešiv poučak. Naime, ljevičar tolerira desničara samo u ove tri varijante: A) desničar stalno gubi izbore i skrušeno priznaje poraz B) desničar je mrtav C) desničar zapravo nije desničar. Troje navedenih ispunjava kriterij pod slovom C.

Jeffrey Goldberg glavni je urednik magazina The Atlantic. On i njegovi novinari trenutno su zauzeti tekstovima koji neobrazovanom puku nastoje objasniti opasnosti od Trumpovog novog mandata - neće više biti izbora, nastupit će politička hapšenja, diktatura, SAD će propasti. Goldberg svoj karijerni uspon uglavnom duguje laganju za potrebe establišmenta, pa je tako njegov svojevrsni magnum opus propagiranje laži o povezanosti Saddama Husseina i Al - Kaide kojom se legitimirala katastrofalna američka intervencija u Iraku. Liz Cheney je kćer bivšeg američkog potpredsjednika Dicka Cheneya, 2022. u potpunosti pokošena na izborima, sada u ulozi stalnog gosta ljevičarskih emisija gdje kao fiktivna Republikanka zabrinuta lica govori o mogućem kraju demokracije u slučaju Trumpovog povratka. Neovisno o uspješnosti njenog trenutnog pothvata, Liz Cheney očekuje lagodan ostatak života zbog basnoslovnog bogatstva što ga je njeg otac zgrnuo zagovarajući rat u Iraku - naime, tvrtka Halliburton kojoj je on bio direktor između 1995. i 2000. kasnije je dobila lukrativne ugovore s državom vezane uz održavanje vojnih baza, građevinske poslove i vađenje nafte, što je Cheneyu i nakon prestanka obnašanja direktorske funkcije, dok je bio potpredsjednik SAD-a, osiguralo bogatu novčanu kompenzaciju. Kako je Cheney došao do direktorske pozicije u Halliburtonu? Tako što je kao ministar obrane u mandatu Busha starijeg dodjeljivao poslove istoj tvrtki. U tom nezapamćenom krvavom kriminalnom pothvatu, uloga Davida Fruma, danas kolumnista u Goldbergovom Atlanticu, bila je pisanje govora Georgu Bushu mlađem i plašenje javnosti nepostojećim oružjem za masovno uništenje. Ti ljudi nemaju stranku niti ideologiju - njihov jedini cilj je moć, a glavno oružje laž.

Svi ovi akteri danas su istaknuti zagovornici klaonice zvane rat u Ukrajini, što sugerira da im je, usprkos povremenim promjenama radnih mjesta i opisa posla, životni poziv ostao nepromijenjen - širiti propagandu duboke države, crpeći pritom za sebe golemu materijalnu korist, ne mareći što negdje daleko, u krajevima svijeta koji ne bi trebali imati veze s vitalnim američkim interesima, ginu nečiji očevi, braća i sinovi. Treba napomenuti kako svi oni ne vide problem u neograničenim ilegalnim migracijama, a ne brinu ih ni suvremene homoglobalističke opačine protiv kojih se autentična suvremena desnica treba boriti svim sredstvima. Njihov neslužbeni lider Bill Kristol, zagovornik apsolutno svih pogubnih ratnih intervencija posljednjih nekoliko desetljeća, nedavno je raskrinkao svoje društvo kazavši kako se trenutno osjećaju ugodno uz Demokratsku stranku i predsjednika Bidena.

Trump je transformacijska figura jer je suštinski promijenio ne samo Republikansku stranku, već i cjelokupnu američku, pa i globalnu, politiku. Suvremena desnica nije ista prije i nakon Trumpa. Manijački je zahtijevao odgovore na neka neodgovorena pitanja, predstavljao dugo zaboravljene ljude i interese, bijesno izgovarao dugo prešućivane istine. Njegov prvi mandat nije bio toliko učinkovit koliko smo se svi mi nadali - o tome smo pisali ovdje - ali njegova pojava i popratne ideje zauvijek su promijenile izgled američke političke stvarnosti i viđenje establišmenta koji nad njom bdije. Zato Kristol, Cheney, Goldberg i Frum više nemaju veze s desnicom, ako su uopće ikad imali. Oni su čuvari Levijatana, svojedobno raspoređeni na tobože desne pozicije, predstavljajući tako samo jednu od dvije lažne strane irelevantne političke polemike iza koje se na sigurnoj udaljenosti skrivaju isti interesi, donedavno nedostupni široj javnosti. Zbog te činjenice, tog neponištivog rascjepa, Tucker Carlson više nije na Fox Newsu, a Nikki Haley i Ron DeSantis djeluju kao prozirni manekeni moći lutkara iz sjene. Ako je ikako moguće, autentična konzervativna desnica taj sustav mora srušiti jer tek na njegovim ruševinama mogu prodisati zarobljene institucije i ugnjetavane konzervativne vrijednosti. S istim protivnikom suočavamo se i s ove strane Atlantika, u vidu briselske birokracije i njoj odanih (kvazi)nacionalnih krakova, stoga je drugi mandat Donalda Trumpa, radikalniji i osvetnički nastrojen, u stožernim Sjedinjenim Državama nužan korak u pravcu slobode.

Plašenje američke i svjetske javnosti mogućim Trumpovim totalitarizmom ima jednu očitu manu. Trump je već bio predsjednik; SAD i svijet su preživjeli, ne samo preživjeli, već i prosperirali. Kada je na vlast s novim predsjednikom došla, kako Đurović kaže, osovina odraslih - ona koja je kroz djelovanje neizabranih administrativaca podrivala politiku demokratski izabranog američkog predsjednika, slavodobitno pišući o tome u NYT-u - svijet je dobio više ratova, više nekontroliranih migracija, više kriminala i drastično skuplji život.

Tema je široka, stoga sam ju pišući ovaj tekst u realnom vremenu odlučio podijeliti na tri dijela - u iduća dva nastavka pozabavit ću se “uspješnom” Bidenovom ekonomijom, tvrdnjom da je Trump kandidat opadajuće rasističke bijele populacije, navodnom radikalizacijom politike od strane američke desnice devedestih godina prošlog stoljeća, Trumpovim odnosom prema NATO paktu i Rusiji, te za kraj, po meni najvažnijom temom - događajima 6. siječnja 2021. godine i ispravnosti izbora koji su im prethodili.

---

Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.