Novinarstvo je možda mrtvo, ali Tucker živi vječno
Što odlazak Tuckera Carlsona s Foxa otkriva o stanju suvremenog novinarstva i situaciji u Republikanskoj stranci?
Novinari su ugrožena vrsta. To često možemo pročitati u novinama i na internetskim portalima u kojima, doduše, žrtvoslovno pišu upravo ti isti novinari - najčešće im prijete nekakvi desničari koji ih, jadne, nazivaju svakakvim imenima, govore o njima kao o neprijateljima naroda i ideološkim jurišnicima, pa oni, u nedostatku ikakvog izbora, praktički u životnoj opasnosti pred bijesnom ruljom koja im se približava s već pripremljenim omčama, zagrljaj i sponzorstvo traže u naručju političkog establišmenta, međunarodnih institucija, modernih korporacija ili obavještajnih službi. Kao glavni predstavnik te zaštitničke konglomeracije, američki predsjednik Joe Biden je na nedavnoj večeri dopisnika Bijele Kuće (White House Correspondents dinner) svima jasno poručio kako “novinarstvo nije zločin”. Oduševljena publika sačinjena od tragično nesmiješnih komičara i novinara čije lamatajuće noge jedva vire iz dupeta Demokratske stranke i obavještajnih službi ovu snažnu proklamaciju popratila je pljeskom i sveopćom podrškom. Ujedno je to bio vapaj da se njihov kolega Evan Gershkovich, novinar Wall Street Journala, pusti iz nepravednog zatočeništva u ruskom zatvoru. Hvale vrijedna inicijativa ako pitate nas, pridružujemo se pljesku i vjerojatno pokojoj suzi puštenoj za nesretnog Evana. Novinarstvo uistinu nije zločin.
Na slobodarskom Zapadu nezamislivo je, primjerice, da, evo bezveze govorim, kao novinar objavite informacije štetne po politički, vojni i obavještajni establišment pa zbog toga budete progonjeni diljem svijeta, zatrpani kojekakvim sumnjivim optužnicama ili čak - ovo se bojim i izgovoriti - zatočeni u zatvoru bez ikakve osude, bez šanse i realne nade o povratku svojoj obitelji, nekadašnjoj karijeri i, zapravo, vlastitom običnom životu. Na takve stvari naviknuti smo u Rusiji, Kini i zemljama gdje su istinoljubivi novinari samo mali dio generalno porobljene populacije. Svjetlo istine tamo je davno ugašeno i ostaje samo tiha nada kako će u budućnosti, u tim totalitarnim okolnostima, novinari moći raditi svoj posao i osvjetljavati mračne hodnike korumpiranih vlastodržaca.
Ako vjerujete u ovaj vrtićki idiotizam iz redaka iznad, vjerojatno niste čuli za Juliana Assangea. Prije par dana obilježeno je 4 godine otkako najpoznatiji novinar našeg doba bez presude trune u Belmarshu, zatvoru toliko ugodnom da nosi nadimak “britanski Guantanamo”. Progone ga upravo oni za koje novinarstvo navodno nije zločin, a ismijavaju ga i s prijezirom promatraju upravo oni koji plješću njegovim progoniteljima, takozvani kolege novinari. Assange u svojoj novinarskoj karijeri nije ukrao ili hakirao podatke, kako se često paušalno tvrdi, već je objavio njemu dostavljene podatke, radeći time ono što je, kako vjerojatno svi to vidimo, esencija novinarskog posla - dostavljanje općoj javnosti podataka koje bi trebali znati, o kojima im se laže, o stvarima koje se rade uz pomoć njihovih poreznih novaca, a nisu nimalo dobre. Assange je pozornost svjetske javnosti i bijes američkih vojno obavještajnih krugova privukao snimkama poput ove, gdje američki vojnici, u kontekstu prikladnijem kakvoj dehumaniziranoj video igrici, pucaju po civilima i djeci, otkrivajući sablasnu stranu američkih “demokratskih” intervencija. Međutim, lijevo liberalnu javnost i elitne američke kulturne krugove nije toliko bilo briga za pobijenu iračku dječicu i ratne zločine - na njihovu crnu listu Assange je dospio objavivši materijale štetne po kampanju Hillary Clinton 2016. godine, pomogavši time u njihovim očima ultimativnom zlu, Donaldu Trumpu. Bliskost mainstream medija s vojno-obavještajnim krugovima i njihovo svojevoljno instrumentaliziranje u službi Demokratske stranke uzrok su, blago rečeno, manjka prikazane kolegijalne solidarnosti sa zatvorenim i zlostavljanim Assangeom. Umjesto suosjećanja s kolegom, krenulo je natjecanje u javnom gađenju Assangea i pozivanje na njegov progon. Niže vidljiv naslov iz Voxa najbolji je primjer toga.
Emisije Tuckera Carlsona bile su nešto drugo. Za razliku od praktički svih novinara na najutjecajnijim američkim TV kućama i medijima, Tucker je više svojih emisija posvetio kampanji za oslobađanje Assangea. U tim emisijama nije štedio nikoga od njegovih progonitelja, neovisno o stranačkoj pripadnosti, stoga su mete kritika bili svi, od Bidena do Mikea Pompea, Trumpovog državnog tajnika. Tuckerove emisije bile su primjer novinarskog integriteta i ideološko političke konzistentnosti. Kada je trebalo kritizirati gigantske korporacije i financijske pijavice neoliberalnog pandemonijuma, radio je to usprkos njihovoj bliskosti s vlasnicima svoje TV kuće Fox; kada je Trump naišao na hvalospjeve svojih zakletih medijskih neprijatelje zbog raketiranja Sirije, Tucker je postavljao pitanja o manjku podudarnosti takvih poteza s Trumpovim predizbornim obećanjima; kada je već svima postala jasna korupcija farmaceutske industrije tijekom posljednjih godina, a većini novinara usta o tome bila začepljena lukrativnim zakupima reklamnog prostora na njihovim televizijama, Tucker je o tome govorio. Njegov antiratni stav doveo je do jednog od najlegendarnijih trenutaka karijere, ali mu je kasnije, među ostalim stvarima, vjerojatno priskrbio otkaz. Kao vjeran gledatelj njegove emisije, Trump je tijekom najviših napetosti s Iranom poslušao Tuckerov savjet i odlučio je ne eskalirati situaciju osvećujući se Irancima za njihov raketni udar nakon američke likvidacije generala Kasima Sulejmanija. U tom tonu Tucker je nastavio i tijekom rata u Ukrajini; u moru unisonog medijsko političkog navijanja za još jače udaranje Rusije, riskirajući pritom poguban rat s nuklearnom silom na drugom kraju svijeta, Tucker se opet izdvojio zagovarajući smirivanje situacije, pregovore i prestanak rata. U njegovoj emisiji postavljala su se pitanja kome zapravo odgovara rat u Ukrajini, zašto je Amerika toliko ekonomski, vojno i ideološki investirana u taj tisućama kilometara dalek sukob i, možda najvažnije, zašto ne čujemo više opozicijskih glasova u američkom političkom životu o toj temi. Ovaj put u Bijeloj kući nisu slušali njegovu emisiju, a ti stavovi nisu dobro sjeli vlasniku Fox Newsa Rupertu Murdochu koji je njegovao odnose sa Zelenskim i držao establišmentsku liniju po pitanju tog sukoba. Nakon Tuckerovog otkaza, u javnost je došla informacija kako su Rupert i njegov sin Lachlan, nedavno održali pozive s ukrajinskim predsjednikom, s kojim su, poznato je, dijelili nezadovoljstvo Tuckerovim stavom oko rata u toj zemlji.
Kada se sve ovo zbroji, Tucker je jednostavno bio preopasan. Heterodoksne poruke koje je na dnevnoj bazi slao, nije slušala samo baza republikanskih glasača, već je njegova emisija bila najgledaniji segment i među demokratskim glasačima starim između 25 i 54 godine. Biti transgresivan glas dopušteno je ako ste marginalni; ako ste, s druge strane, izrazito utjecajni, mora vas se utišati. Tuckerov odlazak otkriva i nadolazeću kulminaciju sukoba u Republikanskoj stranci koji je, čini nam se, samo fragment većeg sukoba o kojem smo pisali u prošlom tekstu. S obzirom da je privremeni savez Foxa i Trumpa bio izrazito pragmatičnog karaktera (nisu ga uspjeli pobijediti pa su ga kooptirali, a on je time dobio utjecajnu TV kuću na svoju stranu), čini se kako će Fox u republikanskom srazu Trumpa i Rona DeSantisa sve karte staviti na floridskog guvernera. Iako dio nekih pohvalnih konzervativnih inicijativa (spominjali smo njegovo oponiranje Disneyu), autor ovih redaka dojma je kako je DeSantis Bush/Cheney/Romney establišmentska kreacija s anti-woke glazurom. Njegova autentična popularnost i uspješni guvernerski mandat iskoristit će se kao zgodno oruđe u sprječavanju Trumpovog povratka i rješavanja nekih otvorenih računa iz prošlog mandata. U tom smislu, DeSantis je nova i bolja verzija otužnog beta papka Jeba Busha kojeg je Trump ponizio 2016. godine - za razliku od Busha, ima povoljan omjer testosterona i estrogena, zasad je politički pobjednik, karizmatičan je i u mnogim aspektima zadovoljava republikansku bazu. Iako sada drastično kaska za Trumpom u anketama, njegova zvijezda najjače je zasjala na posljednjim izborima 2020. godine u kojima je uvjerljivo pobijedio na Floridi i potaknuo razgovore o sebi kao novom licu Republikanske stranke. Čak je i spomenuti vlasnik Foxa Rupert Murdoch nakon toga indirektno poručio kako Trumpa treba ostaviti u prošlosti. U toj viziji DeSantis je prihvatljiv jer se čini da bi njegov mandat, nakon trumpističke pobune, ponovno uspostavio kontinuitet dugogodišnje neoliberalne vladavine, ovaj put u svojoj desnoj inačici, bacajući usput pokoju ideološku mrvicu gladnoj, propadajućoj i nestajućoj konzervativnoj radničko-republikanskoj bazi.
Usprkos povremenim međusobnim trzavicama, Tuckerovi politički stavovi u mnogočemu se podudaraju s Trumpovim pokretom. I zato je nedopustiv; posao novinara u ovom trenutku nije propitivanje politika, već njihovo provođenje. Oni su glumci u igrokazu američkog carstva, a primjeri poput ovog zorno to prikazuju - na jednoj nedavnoj press konferenciji, Biden je u bilješkama imao unaprijed spremno pitanje Courtney Subramanian iz Los Angeles Timesa. I to malo press konferencija koje Bidenovo polumrtvo truplo održava, namješteno je i isplanirano jer, ponavljamo, cilj nije informirati javnost i dovesti moćnike u neugodnu poziciju, već pomoći u provođenju njihovih politika. Međutim, vrijednost današnjeg doba je dostupnost alternativnih izvora informacija pa je gotovo nemoguće (govorim gotovo jer slučaj Assange pokazuje da je moguće) u potpunosti ušutkati opozicijske glasove. Samo treba znati gdje tražiti, odnosno gdje ne tražiti: valjalo bi izbjegavati unisonu močvaru najpoznatijih medija, a pratiti gdje gravitiraju Tucker Carlson i slični. Konačne destinacije osoba s profesionalnim integritetom mogle bi nas dovesti u obećanu zemlju. Dragi naš Tucker, vidimo se i slušamo na nekoj drugoj, slobodnijoj platformi.