Virtualni ratni incidenti i njihove stvarne posljedice
Poziv na skepsu i par primjera opasnih ratnih manipulacija
Scena iz filma Apokalipsa danas u kojoj se zbunjeni Martin Sheen iskrcava na obalu dok mu redatelj Francis Ford Coppola, u kratkoj ulozi ratnog reportera, govori kako samo treba proći pored kamere - kao da se bori, apsurdno mu napominje zanemarujući stvarnost rata sadržane u nepomičnim truplima oko njih - najavila je intimnu povezanost medijskog spektakla i modernog ratovanja. Dok je u vrijeme kaotičnog snimanja Apokalipse danas na vrućim i sparnim Filipinima ta veza bila tek u povojima, danas je doživjela puni zamah. Onoliko koliko se ratuje na terenu, puškama, noževima, dronovima i tenkovima, toliko, ako ne i više, ratuje se kroz plasiranje grotesknog medijskog spektakla u javnost, zapaljujući time strasti puka i pružajući legitimitet daljnjim političkim i vojnim koracima. Sukob Izraela i Hamasa, o kojem smo već pisali u zadnjem tekstu, nije ništa drukčiji, stoga je za približno pravilnu prosudbu stanja na terenu - onoliko koliko je to moguće - potrebna skepsa prema dominantnim narativima te pokoja povijesna lekcija.
Dva incidenta aktualnog rata posebno privlače pažnju - navodno odsijecanje glava izraelskim bebama u Kfar Azi te granatiranje Al-Ahli bolnice u Gazi.
Dok je svijet još bio šokiran barbarskim napadom Hamasovih terorista, u iščekivanju legitimnog odgovora izraelske vojske posredstvom medija i društvenih mreža bili smo izloženi nesretnim sudbinama židovskih žrtava, čitajući o njihovom tragičnom kraju i gledajući slike njihovih unakaženih tijela. Cinično govoreći, medijski se gradio slučaj za protuudar izraelskih snaga; što je gledatelj i čitatelj više bio šokiran, to će prag njegove tolerancije prema izraelskoj brutalnosti biti viši. Tu se, nimalo slučajno, svjetskoj javnosti plasira priča o dekapitiranim židovskim bebama u Kfar Aza kibucu blizu Gaze. Priča se poput plamena proširila društvenim mrežama, a navijački raspoloženi djelitelji nisu se previše obazirali na autentičnost te tvrdnje. Do službene potvrde i autentifikacije nije nikad došlo, a slučaj se danas, svega nekoliko tjedana nakon što se navodno dogodio, spominje tek uzgred, ostavši zaboravljen u nekom davnom medijskom ciklusu. Da razjasnimo, ovdje nije riječ o relativizaciji krvavog terorističkog napada na civile, uključujući i djecu, već perfidnom korištenju jedne jako specifične slike upitne autentičnosti s ciljem rasplamsavanja ratnih strasti - malo toga intenzivnije mobilizira naše osjećaje od nasilja nad djecom, svjesni su toga oni koji se nisu previše potrudili zauzdati ovu priču dok je osvajala naslovnice medija diljem svijeta.
Granata koja je pala na Al-Ahli bolnicu izazvala je jednaku količinu konsternacije, osuda i mrežnih dijeljenja. Prije nego što su krenule analize i rasprave čija raketa je zaista pala na bolnicu, je li uopće pala na bolnicu i koliko je stradalih, većina mainstream medija i takozvanih palestinskih zagovornika odlučili su svim kanalima dijeliti informaciju o 500 stradalih - djeca su, naravno, opet gurnuta u prvi plan - i pretjeranoj okrutnosti izraelske osvete. Jasno je kako u razmatranju ovakvih izvještaja prvo treba stati na loptu, barem ako to želimo raditi odgovorno, a naročito to treba učiniti ako je izvor informacija ne odveć pouzdano Palestinsko Ministarstvo zdravstva u Gazi: njihovi vrijedni statističari okupili su svoje abakuse i u roku od 45 sekundi nakon udara došli do brojke od 500 žrtava, dovoljno za zapaliti brojne prosvjede diljem Zapada čija nas je drskost samo podsjetila na pogubnost masovnih migracija u Europu. Kada se klupko istine odmotalo, vidjeli smo da je granata pala na parkiralište pored bolnice te je njen pad na civilni objekt vjerojatno posljedica neuspješnog Hamasovog lansiranja.
Obje priče, iako neprovjerene, izazvale su sasvim konkretne posljedice u realnom svijetu i poslužile kao poticaj daljnjim ratnim aktivnostima demonizirajući obje strane u ratu, dajući i jednima i drugima dozvolu za ubojstvo.
Povijest pronalaženja opravdanja za ratovanje ili zaoštravanje ratovanja u lažima, izmišljenim događajima i fabrikacijama dugačka je, no procvat nesumnjivo nastaje u suvremenom medijskom društvu kada svaki ispaljeni metak svoje uporište mora naći u trenutnoj općedruštvenoj pripovijesti - članci na portalima, rečenice takozvanih stručnjaka te snimke u dnevnicima određuju jesu li ti meci zločinački ili pravednički; iz tog razloga, vrijedi se prisjetiti nekoliko manje i više poznatih slučajeva iz novije povijesti.
Prvi također uključuje djecu, konkretno, nekoliko stotina kuvajtske novorođenčadi koju su bešćutni irački vojnici, Saddamovi krvnici, navodno izvadili iz inkubatora Al-Adan bolnice u Kuvajtu te ostavili nezbrinute na podu, prepuštajući ih okrutnoj i sporoj smrti. Priču je bespogovorno prihvatio i Amnesty International, a upravo je njihova validacija dovela do presudnih glasova u američkom Senatu tijekom rasprave o autorizaciji američke intervencije protiv iračkih snaga u Prvom zaljevskom ratu. Američka javnost dodatno je senzibilizirana u smjeru odobravanja intervencije dirljivim svjedočenjem sirote petnaestogodišnje kuvajtske djevojke pod imenom Nayirah, čiji puni identitet nije obznanjen pred američkom i svjetskom javnosti kako bi se, tako je rečeno, zaštitila njena obitelj u Kuvajtu. Nesretna djevojka posvjedočila je kako je svojim očima vidjela petnaestero novorođenčadi ostavljenih da u suzama na hladnom bolničkom podu dočekaju smrt. Tek nakon što su američke čizme stupile na užareno bliskoistočno tlo, uz privolu američkog Senata i sveopće javnosti, otkriveno je kako se ovdje radilo o besprizornom performansu za javnost. Sirota, uplakana kuvajtska djevojčica Nayirah, istraumatizirana potresnim scenama u čiju autentičnost nije sumnjao ni ugledni Amnesty International, nije vječno mogla skrivati svoj identitet - radilo se o kćeri kuvajtskog ambasadora u Sjedinjenim Državama Saud Nasira al-Sabaha. Mlada dama vjerojatno je bila na drugom kraju svijeta dok se događao izmišljeni zločin o kojem je lažno svjedočila pred kongresnim odborom. Cijelu smicalicu organizirala je PR tvrtka Hill and Knowlton financirana od strane kuvajtskih lobista s ciljem poticanja američke intervencije u sukob.
O američkoj intervenciji u Iraku i katastrofalnim posljedicama tog generacijskog događaja napisane su nebrojene analize, a kako godine odmiču, sve je teže naći one s dovoljno drskosti za pravdanje tog vanjskopolitičkog izleta. Može se reći kako je taj fijasko jedan od ključnih dijelova slagalice koja je iznjedrila predsjednički mandat Donalda Trumpa. Upravo on je, na debati tijekom republikanskih predizbora 2016. godine izrekao famoznu rečenicu: “Nije bilo oružja za masovno uništenje! Znali su da ga nema i lagali su!”. Dok su mnogi prije njega kritizirali nesposobnost vojno - obavještajnog establišmenta, opisujući tu pogrešku kao debakl potkapacitiranih administrativaca, Trump nije spominjao nesposobnost, već namjeru. Znali su da Irak nema oružje za masovno uništenje, a svejedno su to tvrdili, gurnuvši time Sjedinjene Države u još jedan rat. Međutim, izmišljeno oružje za masovno uništenje i navodna iračka uključenost u napad 11.9.2001. nisu bili jedini povodi za invaziju na Irak.
Sada uvelike zaboravljeni napadi antraksom iskorišteni su kako bi se Saddama Husseina dodatno hitleriziralo - kao što se radi sa svakim neprijateljem danas, tako da novih Hitlera imamo napretek - te izazvalo dodatnu paniku u traumatiziranoj američkoj javnosti nakon napada 11. rujna, ostavljajući pritom samo jednu adekvatnu mogućnost na stolu - vojni napad i svrgavanje s vlasti kao primjeren odgovor. Svega nekoliko dana nakon vjerojatno najgoreg napada na američki teritorij u povijesti, 18.9.2001. godine, nekoliko je javnih osoba napadnuto antraksom, točnije, poštom su dobili pošiljke bakterije koja nosi tu pogubnu bolest. Novinar Tom Brokaw bio je jedan od dobitnika tog pisma; u njemu se impliciralo kako su ti napadi nastavak islamističkog terora koji je par dana prije toga šokirao svijet i zavio SAD u crno.
Nekoliko ljudi smrtno je stradalo u tim napadima i došlo je do masovne panike. Kako dobru paniku nikada ne valja potratiti, stručnjaci sigurnosnog establišmenta bacili su se na posao. Njihove analize pokazale su kako sve pošiljke sadrže natrijev bentonit, a prisutnost tog nimalo rijetkog kemijskog spoja po njima je jasno ukazala na počinitelja - Saddama Husseina i Irak. Zgodno za sve neokonzervativne jastrebove i liberalne intervencioniste koji su godinama priželjkivali svrgavanje Saddama, puno prije jedanaestog rujna, među kojima je istaknutu ulogu igrao sadašnji predsjednik Joe Biden. Nedugo nakon toga George Bush mlađi je tijekom govora o stanju nacije govorio o opasnostima iračkog vojno-kemijskog programa kojim okrutni diktator navodno nasrće i na vlastito stanovništvo. Propustio je, međutim, spomenuti kako su desetak godina prije tog dramatičnog govora SAD svojim toleriranjem poticale irački razvoj i upotrebu kemijskog oružja tijekom iračko - iranskog sukoba. Istraga o napadima antraksom trajala je nekoliko godina; dok je uspomena na presudnu ulogu tih napada po pitanju rata u Iraku blijedila, iz same istrage - i neslužbenih istraživačkih analiza te istrage - isplivale su neke činjenice. Prvo, prisutnost natrijeva bentonita - koji je zbog svoje učestale upotrebe već bio slab, gotovo nikakav, temelj za upiranje prsta u Saddama Husseina - u pošiljkama antraksa bila je izmišljena. Irak nije imao veze s tim napadima, ali jedna druga zemlja je imala - SAD. S tom opasnom sortom antraksa radilo se u američkim vojnim laboratorijima na američkom tlu, stoga se krivca počelo tražiti među domaćim stručnjacima. Nakon što su prvoosumnjičenom Stevenu Hatfillu morali isplatiti skoro 6 milijuna dolara odštete zbog narušavanja javnog ugleda i karijere, FBI je slavodobitno obznanio kako su konačno došli do pravog krivca: bio je to Bruce Ivins, američki mikrobiolog iz Vojno - medicinskog istraživačkog centra za zarazne bolesti u Fort Detricku, Maryland. Međutim, zbog jedne okolnosti FBI nikad nije morao svoje dokaze predočiti na sudu; osim što je bio cijenjen stručnjak, Ivins je očito patio od nedostatka osjećaja za dobar timing, pa je par dana prije svog nesuđenog hapšenja počinio samoubojstvo. Istraga je nakon toga zaključena na klimavim temeljima, a svoje nezadovoljstvo time iskazao je i znanstveni časopis Nature objavom uredničkog članka znakovitog naslova: Slučaj nije zaključen.
Danas će rijetki tvrditi kako je vojna intervencija u Libiji i svrgavanje Muamara Gaddafija bila pametan potez - Libija de facto ne postoji kao funkcionalna država, a već godinama služi kao odskočna daska brojnim afričkim i azijskim migrantima u njihovim ilegalnim dolascima u Europu. Cilj libijske intervencije bila je tobožnja zaštita civila koji su se mirno pobunili protiv Gaddafijeve diktature, a bez intervencije - tvrdio je Dennis Ross, jedan od savjetnika Bijele kuće za Bliski istok - samo u Bengaziju, gradu od nešto više od 600 tisuća stanovnika, moglo bi umrijeti i do 100 tisuća ljudi. Iako su ovakve “procjene” zagospodarile medijskim analizama, situacija na terenu bila je drukčija - prosvjednici nisu bili toliko miroljubivi, a broj žrtava nije ni izbliza dosegnuo brojke eskperata. Do koje mjere se išlo u lažima najbolje svjedoči bizarna tvrdnja tadašnje američke ambasadorice pri UN-u Susan Rice kako je Gaddafi sustavno dijelio Viagru svojim vojnicima ne bi li bili što uspješniji u provođenju masovnih silovanja.
Establišmentski konglomerat medija, politike, takozvanog civilnog društva i vojno-sigurnosnog aparata na ovom substacku oslovljavali smo imenom Levijatan. Kada Levijatan treba razlog za svoj idući korak, velike su šanse da će ga pronaći; ako ga nema, izmislit će ga, upakirati u efektnu medijsku priču te neumornim ponavljanjem od lobotomiziranog stanovništva učiniti fanatične navijače.
Ovaj tekst ima jednu jednostavnu poruku - ne navijajmo za one koji nam godinama lažu u lice.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.
Postavlja se pitanje za koga onda možete navijati na globalnoj sceni jer svaka sila u sebi sadrži nekakve laži. Bilo da je rič o SADu, Rusiji, EUu ili Kini. Nećeš bit sila ako nisi spreman prići granicu morala, pogotovo kad su laži u pitanju.