Sloboda na horizontu
Inauguracija Donalda Trumpa i sjećanje na slavni dan hrvatske povijesti
Brojne su reakcije na inauguraciju Donalda Trumpa i njegove prve poteze, ali svi su ujedinjeni u jednom zaključku - stvari više neće biti iste.
S jedne strane, osjećaji na ljevici kreću se između pasivne demoraliziranosti do bijesa nalik na razmaženo dijete kojemu otac oduzme joystick ili Action Mana. Naš omiljeni analitičar američke političke stvarnosti, stipendist s Telegrama Đivo Đurović, kao da opet proživljava one trenutke iz djetinjstva kada mu je uskraćeno igranje s barbikama, pa je sav svoj bijes ispalio u prekjučerašnjem tekstu. Đurović teško podnosi Trumpov prestanak borbe protiv klimatskih promjena, deportaciju ilegalnih migranata, a posebno drskim ocjenjuje posjet Bidenu u Bijeloj kući jer Trump njemu, nakon najočitije izborne prevare u povijesti, nije priredio istu čast prije 4 godine. U svojoj ljutnji Stipendist je spreman ići i ispod pojasa, pa osim što napada prekrasnu i gracioznu Melaniju Trump - ljevičari inače nju vole ismijavati, a uvjeravati nas kako su Brigitte Macron i Michelle Obama prvoklasne ljepotice - govori kako takozvani MAGA alfa mužjaci nisu održali inauguraciju vani ispred zgrade Kapitola, već u kapitolskoj rotundi, jer su se uplašili washingtonske hladnoće. Kakvi papci! Đurović bi na inauguraciju vjerojatno došao u kožnjaku i potkošulji, s kamatarkama na očima, pušeći kubanku i vozeći se na zadnjem kotaču Harleya-Davidsona! Svi neprijatelji liberalne demokracije klonuli bi pred naletom te neobuzdane oluje testosterona.
Đurovića bi netko trebao podsjetiti kako je predvodnik te skupine lažnih alfa mužjaka prošle godine prkosno ustao i zaurlao nakon što je dobio metak u glavu, stoga otužna podbadanja o manjku muževnosti ne padaju na plodno tlo. Nakon bliskog susreta sa smrti poslao je senilnog korumpiranog lutka Bidena u mirovinu i pregazio isforsiranu diversity alkoholičarku Kamalu. Njima dvoma, a i mnogima drugima iz tog antiljudskog tabora, Đurović i slični pisali su naručene i plitke hvalospjeve koji već s ovim kratkim vremenskim odmakom djeluju jednako kvalitetno kao i Bidenov katastrofalni mandat ili Kamalina travestija od kampanje.
Posebno je zanimljivo ovih dana pratiti upravo novinarsku kliku, prije svega njihovo iščuđavanje i zgražanje nad nekim Trumpovim potezima. Primjerice, deset puta smo u raznim analizama i emisijama mogli čuti pitanje: “Zar on stvarno misli deportirati ilegalne migrante?”. Kao da se radi o nekakvoj znanstveno-fantastičnoj nemogućnosti o kojoj samo šizofreni luđaci mogu razmišljati. Frapirani novinarski submediokriteti ne shvaćaju kako masovne deportacije stranih kriminalaca iz vlastite zemlje predstavljaju puno racionalniji smjer politike od, primjerice, stavljanja tampona u muške svlačionice ili kastriranja maloljetne djece u takozvanim “operacijama promjene spola”. Ne sjećam se kada sam čuo začuđena pitanja o ovom drugom.
Uglavnom se radi o vrsti novinara poput onih za čijim bismo poslovima ovih dana trebali plakati. Predvodnik naricanja nad sudbinom Ilije Jandrića i ostalih je kao i uvijek Maja Sever - inače predsjednica nečeg europskog i novinarskog, dakle izmišljene organizacije koja vjerojatno cijedi novac od nekakvih donatora ili poreznih obveznika, a ne predstavlja apsolutno ništa, osim što predsjednici omogućava povremena putovanja u Srbiju gdje ide podržavati kolege iz regiona - a u svojim objavama posebno je zabrinuta za novinarske slobode, kao da se slobodan može biti samo s vrhunskim plaćama na televizijama s nacionalnom koncesijom. Svima njima očito je promakla digitalna revolucija posljednjih godina, pa žive svoj život nesvjesni kako za 20 minuta mogu otvoriti Youtube kanal, Substack ili čak OnlyFans, te za svoj briljantan sadržaj, toliko neophodan funkcioniranju demokracije i slobodnog društva, biti plaćeni direktno od svojih čitatelja i slušatelja. Kada je bio na vrhuncu svoje kolumnističke moći i popularnosti, uvjeren sam da je Nino Raspudić mogao odjebati Večernji list, pokrenuti blog i naći barem 1000 ljudi koji će mu davati 2 eura mjesečno za jednu kolumnu tjedno. To je zato jer su njegovi tekstovi vrijedili, a u suštoj suprotnosti tome, rad Maje Sever ili Ilije Jandrića ne vrijedi apsolutno ništa. Televizijske kanale na kojima ih gledamo, ako ih uopće gledamo, gledamo usprkos njima, ne zbog njih.
Na desnici, uglavnom zadovoljstvo i oduševljenje Trumpovim povratkom. Neki se u ovom trenutku zamaraju različitim, često i kvazintelektualnim geopolitičkim gatanjima - Europi će biti ovako, Hrvatskoj onako, zanemarujući da smo uvijek na kraju sami odgovorni za svoju sudbinu - ali sada treba slaviti, shvatiti i iskoristiti očitu promjenu globalne paradigme unutar koje se politički djeluje. Desnica je, dan dva nakon inauguracije, već sada slobodnija. Naši stavovi o migracijama, raznoraznim trans opačinama i globalizmu, odjednom su postali prihvatljiviji te se u centru globalne moći pretvaraju u konkretne politike Trumpovim potpisivanjem izvršnih naredbi. Gubitnički instinkt, dugo prisutan na desnici, najčešće manifestiran kroz konstantno ispričavanje i neučinkovita pravdanja zbog takvih politika, ovime mora biti iskorijenjen. Svi sudionici inauguracije javljaju kako je atmosfera u Washingtonu nevjerojatno pozitivna i domoljubna, puna zanosa, optimizma i ambicije. Nestvarno djeluje snimka Tuckera Carlsona u šetnji ulicama glavnog američkog grada, bez ikakvog osiguranja, dok ga ljudi zaustavljaju i pokušavaju se slikati s njim. Prije par godina to je bilo nemoguće jer bi ga potpuno sigurno napali nekakvi maskirani Antifa huligani, uz prešutno odobravanje gradskih vlasti.
Mate Mijić za RTL javlja kako atmosfera podsjeća na Hrvatsku nakon Oluje. S obzirom da smo moj desničarsko-krkanski kolega i prijatelj Dinarski katolik i ja mrvicu premladi za sjećati se te godine, u desničarskom razgovoru dotakli smo se uspomene na jedan drugi dan, 16. studenog 2012. godine - dan kada su oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač. U današnjoj Hrvatskoj, lišenoj ikakvog domoljubnog zanosa, sjećati se tog dana znači prepustiti se jednoj drugoj stvarnosti koja teško da ima sličnosti s ovom u kojoj živimo. Sjećam ga se živo, kao da se dogodio jučer - probudio sam se rano kako bih uživo pratio suđenje, ali fakultetske obveze bile su neumoljive, potpuno indiferentne spram događaja u Haagu, pa sam se uskoro morao zaputiti prema faksu, svjestan kako ću povijesnu presudu hrvatskom narodu dočekati ili u tramvaju ili u fakultetskoj klupi. Ušao sam u tramvaj iščekujući vijest, nesposoban razmišljati i o čemu drugome. Nakon pet stanica osjetim vibraciju, vadim mobitel iz džepa i čitam tatinu kratku poruku - oslobođeni su. Nisam bio jedini kome je vijest javljena pa su u tramvaju ljudi počeli slavodobitno vikati i spontano međusobno slaviti, a dvije starije gospođe nisu mogle suspregnuti suze radosnice. Zvuči pretjerano, ali kada sam izašao iz tog tramvaja, osjećao sam kao da sam stupio u jednu novu Hrvatsku od one kakva je bila kad sam u tramvaj ušao - ponosnu, jaku i moćnu, nimalo posramljenu, entuzijastičnu. Raspoloženje mi nije pokvarila ni jedna cura koja je ispred ulaza u faks - a ne radi se o pretjerano domoljubnom faksu, blago rečeno - paćenički zapomagala: “Ali tko će sada odgovarati za žrtve zločina?”. Ne samo da mi nije pokvarila raspoloženje, već mi ga je popravila. Uživao sam u njenom hinjenom ideološkom signaliziranju. Jebi se i ti i tvoje lažno jecanje, pomislio sam, ovo je Hrvatska. Dok sam sjedio na tom besmislenom predavanju, među društvom su odmah krenuli dogovori gdje i kako dočekati generale; neki su predlagali aerodrom, ali smo se na kraju odlučili za Trg bana Jelačića gdje smo se našli nakon svega par sati. Bila je nevjerojatna gužva i dugo smo čekali stojeći na istom mjestu, ali smo se rijetko kada toliko smijali i veselili. Velika je životna vrijednost svjedočiti takvim događajima s pravim prijateljima. Oko nas je bilo more ljudi svakakvih profila - muške ekipe poput moje, šminkeri, mladi zaljubljeni parovi, metalci, Bad Blue Boysi, pa sve do brojnih umirovljenika poput onih gospođa koje su zaplakale u tramvaju. Svi smo čekali hrvatske osloboditelje.
Kada su konačno došli i stupili na Trg, netko s jako dobrim osjećajem za trenutak na razglasu je pustio Bojnu Čavoglave. Sto pedeset tisuća ljudi urlalo je iz sveg glasa, a oko nas je upaljeno i nekoliko baklji čiji plamen i dim su u potpunosti prekrili vidno polje. Krcati Trg pjeva o braći koja brane naše domove, tjeraju se srpski dobrovoljci i četnički banditi, a oko nas samo vatra i dim - našli smo se u usijanom nacionalističkom grotlu, u trenutku koji će zauvijek ostati jedan od najljepših u našim životima.
Pisali smo o tome kako Hrvatska prije svega pati od nacionalne anemije. Osobno mi se teško oteti pesimizmu kada vidim u kakvom smo stanju, a znam da nisam jedini. Ipak, ne treba zaboraviti gdje je Trump bio nakon svog prvog mandata. Napušten, prezren, izbrisan sa svih društvenih mreža i platformi. Četiri godine nakon toga prisegnuo je pred cijelim svijetom i još važnije - pred svojim neprijateljima.
To je suština ove pobjede. Ona dokazuje da se na dalekom horizontu političke i kulturološke budućnosti, ako si pametan, nepokolebljiv i ustrajan, ako znaš iskoristiti trendove, uvijek nazire trijumf i sloboda.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, lajkajte ih, komentirajte i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Uvijek me fascinira radnička ekipa koja navija za predstavnike druge klase, u ovom slučaju uobličene u liku Trumpa, jer su se našli u nekom dijelu njihove retorike. To što nemaš nikakve druge veze s njim, i što bi te isti prodao za veći komadić udjela u tržištu u tren oka, to očito nije bitno. Trump je, mada se predstavlja drugačije, lik establishmenta, to što nije liberal nego konzervativac, ne mijenja činjenicu da je kapitalist. Kapitalisti gledaju sve kroz profit, realno jebe mu se za woke ideologiju, to mu samo služi da se naivci uhvate na izbornu udicu. Biznis je taj koji njega rajca. Radnička klasa neće profitirati s njime, a o manjinama bolje da ne govorim.