Hoće li kršćanstvo u Europi spasiti kršćanski doseljenici iz Afrike?
Treba li se europski kontinent - i njegov kršćanski identitet - revitalizirati demografskim politikama ili kulturološki prikladnom imigracijom?
Bijeli kršćani Europe koji imaju sreću upoznati svoju (crnu) braću u Kristu iz Afrike, vrlo brzo stječu dojam da s njima u onim osnovnim civilizacijsko-vrijednosnim pogledima – koji se tiču spola/roda, braka, obitelji, tradicije i vjere – dijele daleko više nego s onima koji su iste rase a čija je srdašca zarobio Sotona putem liberalizma. U onom ključnom smislu, smislu vrijednosti po kojima živimo i podučavamo druge kako živjeti, osebujni bijeli katolički svećenik i egzorcist Daniel Reehil, kojega obraćenje ne bi – kako i sam veli – bilo zamislivo bez Gospe Međugorske, ima daleko više zajedničkoga s gromadom od kardinala Robertom Sarahom, crncem iz Afrike, nego s lažnim katolikom na čelu SAD-a. Hrvat desničar iz Zagreba poput našega Johnnyja Pistacija (riječ je naturaliziranom Hrvatu) često u pogledu spomentih vrijednosti ima više s desničarom iz Slovenije ili Srbije, nego s primjerice pederolikim zagrebačkim liberalom pod imenom Gordan Bosanac ili podivljalim (nek' mu se Bog smiluje!) sodomistom Gordanom Duhačekom!
O izumiranju Hrvata govori se još od mojega djetinjstva. O tom problemu definitivno treba pričati, ali u nas se to – u nedostatku sluha vladajuće klike – prečesto svodi na žalopojke od kojih se, bojim se, nikomu ne može dignuti ona stvar. Kako nas uči dokumentarni film Birthgap, to je problem cijeloga materijalno razvijenoga svijeta, osobito najstarijega kontinenta – Europe.
Čto delat'? – pitao je drug Lenjin.
Kako manje-više sve europske zemlje odumiru, odnosno žene u tim zemljama ne rađaju dovoljno djece (natalitet ispod 2.1), mnogi se pitaju isto pitanje u vezi s demografijom.
Mađarska je dala neke odgovore na to pitanje, a ti odgovori suprotni su onima koje nudi liberalizam. Liberalizam, naime, nudi samo teoretsku slobodu izbora ženama (i muškarcima). Kada se pitaju žele li biti sluškinje kapitala i tržišta, poput mnogih feminstica, ili udati se i imati više djece, žene na Zapadu su često primorane podčiniti se neoliberalnoj ekonomiji.
O tome je, prije dva desetljaća, pisao dobri stari Patrick Buchanan u svojoj kultnoj knjizi Smrt Zapada. U Americi su kapitalisti, a u nas komunisti, žene masovno potjerali iz obiteljskih domova u tvornice (u Hrvatskoj su često tako sustavno uništavana nebrojna sela koja se još nisu oporavila). Bilo kako bilo, obiteljska plaća uskoro je poslana u ropotarnicu povijesti, a natalitet je počeo padati. Danas smo tu gdje jesmo.
Mađarska država mađarskim ženama nudi doista slobodan izbor jer je taj izbor, između karijerizma i obitelji, nerijetko binaran. Ne možemo imati sve. Možda neke žene mogu, ali mnoge, ako ne i većina, ne mogu imati troje, četvero ili petero djece i karijeru ili čak običan posao. Nije da opravdavamo svoje neuspjehe, ali ne mogu ni svi muškarci biti poslodavci i biznismeni da preharane tako velike (nuklearne) obitelji. Prosječan čovjek ima prosječnu plaću i ona često nije dostatna. Doći do toga zaključka ne zahtijeva višu matematiku, kako je priznala mađarska ministrica za obiteljske politike. Mladi parovi koji žele djecu mogu dobiti beskamatni kredit u iznosu od 30 tisuća američkih dolara (preko 200 tisuća kuna). Ako taj par dobije treće dijete, više ne mora otplaćivati kredit. Parovi koji imaju troje djece oslobođeni su plaćanja studentskih kredita. Žene koje rode četvrto dijete oslobođene su plaćanja poreza na dohodak. Država subvencionira kupnju doma i većega auta. Ove politike koje, kako kaže Rod Dreher, krše slobodnotržine dogme polučile su uspjeh u vidu porasta nataliteta ili barem usporavanja pada nataliteta. To priznaje i klasični liberal Jordan Peterson čije je fetišiziranje "suverena pojedinca" jedan, ako ne i glavni, od (vrijednosnih) uzroka manjega nataliteta. Nadoći će čika Peterson, dat ćemo mu još (malo) vremena.
Mnoge zapadne pa tako i europske zemlje, u kojima postoji savez između ljevičara i kapitalista, na uštrb radnika, promoviraju masovnu imigraciju iz zemalja takozvanoga Trećega svijeta, i to bez obzira na kulturološku pozadinu imigranata. Njima se jednostavno fućka za tradicionalnu kulturu, a najmanje za stari i sad već skoro usahli kršćanski korijen europskoga stabla. Kultura je bitna. Autor ovih redaka bi radije volio naseljavanje tisuće afričkih kršćana, po mogućnosti katolika, nego muslimana iz primjerice Pakistana. A radije bi, i to tisuću puta radije, vidio useljavanje muslimana nego bezbožnih pederoljevičara.
Problem je, kako nam pokazuje Birthgap, da imigracija i iz zemalja s visokom stopom prirodnoga priroštaja nije dugoročno rješenje, jer su i te zemlje bazeni koji će isušiti, pogotovo ako se iz njih nastavi crpiti mlado stanovništvo. To mlado stanovništvo, kako tvrdi kardinal Sarah, potrebno je svojim domovinama. Iako bi, dakle, useljavanje kršćanske braće iz primjerice Ugande – kojoj čestitamo na odupiranju lijevoliberalnom imperijalizmu – moglo usporiti odumiranje europskih kršćanskih zajednica, to nije dugoročno rješenje. Kršćanstvo u Europi, pa tako i Europu kao takvu, ne mogu spasiti kršćanski doseljenici iz Afrike. To mogu učiniti samo Europljani, a toga je savršeno svjestan kardinal Sarah, kojega priželjkujem kao novoga papu. Toga je, Bogu hvala, svjestan i najveći državnik srednje Europe, Viktor Orban. Iako, dakle, Europu ne mogu spasiti kršćanski doseljenici iz Afrike, možemo se barem tješiti da kršćanstvom prožeto zakonodavstvo, koje podipire demos, spašava pojedine afričke zemlje.