Antidemokratske tendencije liberalizma
Usprkos trenutnom deklarativnom skladu, liberalizam od početka gaji prijezir prema demokraciji - prijezir koji je posljednjih godina vidljivo eskalirao
Neki parovi čine se kao stvoreni jedno za drugo do te mjere da ih ne možemo promatrati kao odvojene jedinke, već kao jedinstven organizam s dvije polutke; čim pomislimo na jednu, sjetimo se i druge. Michael Jordan i Scottie Pippen, Dwight Yorke i Andy Cole, Ikar i Dedal, ljevičari i veganstvo, lezbijke i soja, lezbijke i dlake pod pazuhom, lezbijke i generalno ružnoća… uglavnom, shvatili ste. Površno gledajući, među ove zaista neodvojive ljude, pojmove i pojave, danas bi većina ubrojila liberalizam i demokraciju. Ovaj brak ovjekovječen je sintagmom liberalna demokracija, a njegov povijesni trijumf svijetu je prije nešto više od trideset godina objavio Francis Fukuyama govoreći o kraju povijesti. Dugo vremena taj brak nije se dovodio u pitanje - vrijednosna određenja liberalizma, prvenstveno njegov ljudskopravaški narativ i neupitna privrženost individualizmu, slobodnom tržištu te popratnoj globalizaciji smatrali su se komplementarnim dodatkom demokraciji čiji proceduralni mehanizmi omogućuju mišljenju većine da ispliva na površinu te da se, koliko je to maksimalno moguće, društvo približi konsenzusu, bez ugrožavanja individualnih prava. Međutim, takvo shvaćanje prethodnih nekoliko godina naišlo je na turbulencije.
Povod tim turbulencijama su neki nedavni politički događaji, kojima ćemo se vratiti u nastavku teksta, ali sami izvor tih suvremenih previranja nalazi se u začecima liberalizma kao ideologije. Apsolutno posvećen progresu i ideji napretka, liberalizam je sa sobom uvijek nosio vertikalnu tendenciju, to jest, kao svoju amblematsku sliku nudi individualca nesputanog granicama, običajima, tradicijom i ostatkom društva. Taj individualac izdvojen iz mase prosječnosti dio je snažno rastuće građanske klase koja je svojom poduzetnošću i željom za ovladavanjem svijeta oko sebe s povijesne pozornice na marginu gurnula dokonu i parazitsku aristokraciju. S druge strane, demokracija kroz svoj proceduralni filter izjednačava svakog pojedinca kroz glasanje i za razliku od liberalizma, daje čitavom društvu horizontalni aspekt. Ovaj nesklad između liberalizma i demokracije prepoznali su stari liberali te se pod njihovom teorijskom paskom liberalizam iz univerzalno emancipatorske ideologije (sjetimo se Francuske revolucije i prava apstraktnog čovjeka i građanina) pretvorio u partikularno obrambenu ideologiju građanske klase. U prijevodu, demokraciju je trebalo podvrgnuti liberalnim dogmama. Već spominjan na ovom substacku, John Stuart Mill u svom spisu O Slobodi tvrdio je kako “valja društvo onemogućiti da sputava razvitak i da, kad je god moguće, sprječava oblikovanje bilo kakve individualnosti koja nije u skladu s njegovim putovima, te da prisili sve ličnosti da se prilagode njegovu modelu”. Drugim riječima, vrhovna liberalna vrijednost je razvitak (danas se govori progres), a prepreke poput tradicije i običaja koje se očituju u kulturi te vrijednostima jednog društva, ne smiju stajati na putu ultimativnoj liberalnoj misiji razvoja. Sa svrhom osiguravanja nesputanog društvenog progresa, odnosno izlaska iz samoskrivljene nezrelosti kako je to poetski sročio Kant, nužnim se pokazalo ograničiti doseg demokratske procedure. Uz ograničavanje demokratskog sudjelovanja drugim društvenim klasama kroz imovinska pitanja (količina vlasništva, plaćanje poreza itd.) - prvenstveno bujajućoj radničkoj klasi - Mill je predlagao uskraćivanje prava glasa na temelju obrazovanja i širenje prava glasa za neke temeljem tobožnje intelektualne superiornosti. Dok je ovo prvo trebalo biti samo privremeno (širenjem obrazovanja kad tad će svi članovi društva biti pismeni i poznavati osnove aritmetike), Mill je smatrao kako svi trebaju imati pravo glasa, ali ne u potpunosti jednako; neki bi članovi društva, oni prosvijećeni i intelektualno superiorni, trebali uživati u višestrukom pravu glasa. Ideja iza ovoga je jasna - liberalna elita, prosvijećena i predana progresu, neprijateljski nastrojena prema sputavajućim tradicijskim strukturama i vrijednostima starog društva, trebala bi u svakom trenutku svojim povlaštenim demokratskim statusom krojiti društvo na svoju sliku. Mill se nije previše brinuo ako takav proces otpuše iz društva i ključni metafizički oslonac društvenom moralu - religiju. Religijskim idejama nije pridavao ništa veću težinu spram bilo kojeg drugog moralnog sustava, niti je vidio njihovu specifičnu vrijednost u postizanju društvene kohezije. Društvena povezanost trebala bi se stvoriti oko jedne ideje, a to je - sada već pogađate - opći progres kroz samorazvoj svakog pojedinca.
Vraćajući se na malo manje davne događaje, treba se prisjetiti reakcije medija i društveno - političke elite na Brexit i Trumpovu izbornu pobjedu. U moru konsterniranog jaukanja oko nepoželjnih rezultata, provlačila se jedna jasna tema. Oba ova izborna rezultata navodno su bila rezultat neinformiranih i izmanipuliranih građana niskog obrazovanja i zaostalog morala. To su bili ljudi vezani uz propadajuće industrije, privrženi slikama Amerike i Ujedinjenog Kraljevstva kao velikim nacijama koje moraju očuvati svoj već debelo erodirani identitet u vihoru nekontrolirane globalizacije. U svom dezorijentiranom neznanju, napravili su poguban izbor opasan po čitavo društvo. Američke obalne elite prezrivo su gledale na svoje krivovjerne sunarodnjake i ponavljali mantru o “ugrožavanju američke demokracije”, dok su se s druge strane Atlantika slični neinformirani ognjištari ujedinili kako bi, govorilo se često, uskratili mladim Britancima studiranje u inozemstvu i upoznavanje novih kultura. Trumpisti i Brexitovci naprosto nisu prepoznali smjer progresa, tako očit intelektualno superiornijoj eliti, i smjestili su čitavo društvo na tračnice propadanja.
Iako predstavljeni kao vapaji za spas društva od totalitarne ugroze, ovo su bili znakovi povratka liberalizma u svoju partikularno obrambenu pozu. Kada liberalne elite govore o prijetnjama demokraciji, govore o prijetnji liberalnoj hegemoniji; kada govore o prijetnji društvu, govore o prijetnji po njih same. Kako smo nedavno naglasili u tekstu o zbivanjima u Izraelu, liberalna ljevica (i njihovi kvazikonzervativni pandani, desni liberali) etiketom populizma kiti svaki rezultat demokratske procedure koji nije u skladu s njihovom ideologijom. Populistička prijetnja demokraciji u tom je slučaju i Viktor Orban s dvotrećinskom podrškom na demokratskim izborima. Pozivanje na demokratsku podršku pruženu neliberalnom pobjedničkom kandidatu najčešće je suočeno s argumentom o manjku slobode: slobode medija i takozvanih civilnih udruga, ustvari plaćenih ideoloških reketara, koji su bili onemogućeni u svojoj misiji uzimanja pučanstva za njihove neinteligentne ručice i dobrohotnog vođenja ka ispravnom demokratskom rezultatu. Samo da im je netko uspio objasniti, već bi oni odbacili tradiciju, obitelj i ekonomski nacionalizam, a birali homoseksualne brakove, transrodna kasapljenja djece i globalističko ekonomsko pustošenje. U obrani od takvih prijetnji, liberalizam je opet prionuo ograničavanju demokracije, ovaj put kroz cenzuru opozicijskih glasova i medijsko gušenje nezgodnih predizbornih otkrića. Problematičan i u nekom drugom kontekstu izborno poguban sadržaj laptopa Huntera Bidena koordiniranom akcijom (bolje rečeno, urotom) jedne političke stranke, obavještajnih službi, medija i društvenih mreža držan je podalje od američke javnosti, a primjer platforme Hamilton 68 pružio je dodatan uvid u podmuklu konsolidaciju moći lijevo - liberalnog globalističkog Levijatana na štetu američke i svjetske javnosti. Hamilton 68 bila je platforma koju je inicirao bivši specijalni agent FBI-ja Clint Watts u suradnji s neoliberalnim think tankom komičnog naziva Alliance for Securing Democracy (Savez za osiguranje demokracije) čija je velika vještina bilo prepoznavanje perfidnog obavještajnog ruskog utjecaja na američki narod preko društvenih mreža, prvenstveno Twittera. Platforma se etablirala kao pouzdan izvor u očima obavještajne zajednice i njihovih papagaja u mainstream medijima, ispunjavajući pritom jednu jedinu svrhu - pružanje legitimiteta izmišljenim tezama o tobože robusnom i presudnom utjecaju Kremlja na politička zbivanja u Sjedinjenim Državama. Dolaskom Elona Muska na čelo Twittera i objavljivanjem Twitterove interne komunikacije, takozvanih Twitter Dosjea (čime je Musk apsolutno zadužio svjetsku javnost) s ciljem razotkrivanja opsega cenzure u kojoj je Twitter sudjelovao, javnosti je postalo jasno ono što su neki od početka slutili: Hamilton 68 nije bilo nikakvo sofisticirano obavještajno rješenje za detekciju stranog utjecaja, već najobičnije politikansko govno s ciljem zaštite establishmenta. Hamiltonovi “algoritmi” bilježili bi govor i objave na Twitteru koje su bile kritične prema Levijatanu, uključujući i najobičnije konzervativne stavove stvarnih Amerikanaca, etiketirali ih kao kreaciju takozvanih ruskih botova, a popise takvih objava FBI bi slao Twitteru i tražio blokadu. Usprkos protivljenju jednog člana Twitterovog višeg managementa (Head of Trust and Safety Yoel Roth u listopadu 2017. u jednom internom mailu napisao je da je Hamilton 68 “najobičnije sranje” te da se ne trebaju voditi tim listama), Twitter je na kraju pristao na paklenu suradnju. U sjajnom videu youtubera Matta Orfalee vidimo u kojoj besramnoj mjeri su se mediji i političari pozivali na Hamilton 68.
Demokracija u kojoj se cenzuriraju opozicijski glasovi i javnosti brani pristup ključnim informacijama nije demokracija. Ova rečenica kao da je izvučena iz liberalno - globalističkog NGO priručnika za svrgavanje konzervativnih i suverenističkih političara s vlasti. Međutim, kao što vidimo, lakše ju je primijeniti na sam poredak koji ju uglavnom izriče. Ako demokracija dovodi do rezultata poželjnih liberalnom poretku, on ju prigrli; ali ako dovodi do nepoželjnih rezultata on ju gazi dok se ne pretvori u prah, maskirajući se pritom bezobrazno u njenog najvećeg zaštitnika. Iz ovog razloga otužno je slušati takozvane desničare kako se često u obrambenoj pozi kunu u liberalnu demokraciju, potpuno promašeno smatrajući to minimumom nekakve političke civiliziranosti. Liberalna demokracija u suvremenom žargonu označava liberalni poredak koji, kako smo pisali, nije vrijednosno neutralan niti priželjkuje ideološku heterogenost u društvu, već je izrazito ideološki nabijen, gorljivo zastupan unutar jedne uske, izrazito moćne i bogate globalističke klase i njenih sluga, a njegov apsolutni i jedini prioritet je metastaziranje u svaku društvenu i ekonomsku poru. Po Millu i njegovim suvremenim (vjerojatno nesvjesnim) sljedbenicima ništa ne smije stati na put progresu, naročito ne privrženost tradiciji i domicilnoj kulturi koja se sve češće u posljednje vrijeme izražava na demokratskim izborima. U takvoj dinamici, liberalizam opet postaje obrambena ideologija. Odgovor na agresivni liberalni poredak ne može biti iluzorni povratak na umjereniji i zdravorazumski liberalizam iz jednostavnog razloga - on nikada nije postojao. Ono što neki danas promatraju kao dobri stari klasični liberalizam s kojem bi se konzervativci tobože mogli i trebali slagati, samo je davna kronološka točka na liberalnoj putanji prema suvremenom društvu izokrenutih vrijednosti. Stoga iz usta konzervativaca danas trebamo puno više slušati o postliberalnim konceptima kršćanske ili konzervativne demokracije; jer pobuna započinje glasnim prozivanjem neprijatelja, a pobjeda - izgradnjom snažne konzervativne alternative.