Razgovori: Davor Dijanović
S Davorom Dijanovićem razgovarali smo o transhumanizmu, kulturnom ratu, konzervativcima, ideološkim pozicijama SAD-a i Europe te ruskoj agresiji na Ukrajinu
Čitajući sportske vijesti neki dan, blago me šokirala informacija kako Luka Ivanušec ima tek 24 godine. Šok je proizašao iz činjenice da tog nogometaša pratim od njegovih ranih dana, pa mi se u njegovoj mlađahnoj 24. godini čini kako je na sceni već jako, jako dugo. Trajanje mog subjektivnog doživljaja njegove karijere ne podudara se s objektivno izuzetno mladom dobi u kojoj se nalazi. Slična je situacija s Davorom Dijanovićem - iako se radi o mladiću (doduše nešto starijem od Ivanušeca), već dugo djeluje i dobro je poznat na hrvatskoj konzervativnoj sceni: kroz njegov podcast Geopolitički objektiv, gostovanja u poznatim desnim emisijama te redovne kolumne na portalu Direktno.hr i portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Zbog svega toga, učinio nam se kvalitetnim sugovornikom oko gorućih pitanja aktualnog društveno-političkog trenutka. Naša očekivanja svojim odgovorima uvelike je opravdao, a vjerujemo kako će isti dojam dijeliti svi čitatelji ovog razgovora.
Uživajte.
1) Konzervativne transhumaniste teško je pronaći, međutim liberalnih je dosta. Što to u liberalnoj ideologiji otvara prostor rasplamsavanju transhumanističkih težnji, a što ih u autentičnoj konzervativnoj ideologiji suzbija?
Liberalna ideologija baštini ideju stalnoga progresa. U konkretnom slučaju to završava u tehnoprogresivističkom utopizmu. Konzervativizam, s druge strane, teži postupnijim promjenama, jer ističe da tradicija predstavlja akumuliranu mudrost prošlosti pa određene prakse koje je vrijeme testiralo treba očuvati. Osim toga, konzervativizam naglašava nesavršenu ljudsku prirodu pa se mnogo opreznije pristupa određenim eksperimentima.
Spomenuli smo tehnoprogresivistički utopizam. On u svojim kranjima oblicima završava u transhumanizmu, pa i posthumanizmu. U odnosu čovjeka i tehnike filozof Nikolaj Berdjajev još pred stotinjak godina uočio je ponavljanje prvotne pobune stvora protiv Stvoritelja. Prognozirajući posljedice uvođenja tehnike i stroja u život čovjeka, Berdjajev piše da mu se ponekad priviđa strašna utopija: „Nastat će doba, kada će postojati savršeni strojevi, kojima bi čovjek mogao upravljati svijetom, no čovjeka više ne će biti. Strojevi će sami raditi savršeno i postizavati najveće učinke“.
Je li Berdjajev bio u pravu? Savjetnik Svjetskoga ekonomskog foruma, planetarno poznati glasnogovornik tehnoprogresivističkog utopizma Yuval Noah Harari smatra da će ljudi u budućnosti proizvoditi ne samo životinje i biljke, nego i nove ljude prema svojim željama, pri čemu će kiborzi, kao spoj čovjeka i računala, postati nešto „novo normalno“. A „normalne“ će biti i sve veće nejednakosti, ranije ponajbolje opisane u antiutopijskoj prozi Georga Orwella. Oni kojima će biti dostupne tehnologije i izumi koji jamče poboljšanje tjelesnih i duhovnih sposobnosti bit će „jednakiji“ od onih koji ne će imati te mogućnosti.
Najavljuju se i manipulacije genetikom prije začeća. Znači li to da će roditelji boljeg financijskog statusa uskoro moći naručivati djecu po želji, a da će djeca s posebnim potrebama postati smetnja transhumanističkoj perfekciji? Transhumanizam je u mnogim svojim aspektima rebrendirana eugenika baš kao što su to i ideologije abortizma, zelenog fundamentalizma i genderizma. Uostalom, zar nije pojam „transhumanizam“ prvi upotrijebio eugeničar i darvinist Julian Huxley, brat poznatijeg Aldousa Huxleya?
U razgovoru za medijsku grupaciju TED već spomenuti Harari prošle je godine izjavio da svijet „ne treba veliku većinu” sadašnjeg stanovništva zbog tehnološkog napretka. Za razliku od 20. stoljeća, kada su „veliki heroji” prevladavajućih narativa političkih sustava uvijek bili „obični ljudi”, sada u 21. stoljeću ljudi „više nisu dio priče o budućnosti“. Umjesto toga zamijenjeni su umjetnom inteligencijom i istisnuti ekonomijom visoke tehnologije.
Ova razmišljanja izravno proturječe kršćanskom pogledu na život. Prva zapovijed u Bibliji koju je čovjek dao ljudima je ta da se plode i množe. Ona je dijametralno suprotna neomaltuzijanskim pseudoteorijama čija je znanstvenost odavno opovrgnuta Ne postoje suvišni ljudi niti je itko od ljudi pozvan procjenjivati nečiju suvišnost. Svaki je čovjek bez iznimke stvorenje Božje, stvoreno na Njegovu sliku, tako da ne postoje suvišni ljudi koji bi bili nepotrebni. Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo. To je kršćanski pogled. S time se ne slažu neodarvinisti i mnogi transhumanisti. Harari i mnogi drugi transhumanisti tako najavljuju „zamjenu ljudi“ što upućuje na kraj ljudske civilizacije, tj. na kraj čovjeka.
Iz kršćanske perspektive mnogi aspekti transhumanističke i posthumanističke ideologije potpuno su pogrješni, protubožanski i protuljudski i jasno ukazuju na očitovanje sotonskog duha, tj. na rat protiv Boga i čovjeka. Kršćanstvo ističe dostojanstvo svake ljudske osobe, pa prema tome ne može postojati klasa super-ljudi i njihovih robova što mnogi transhumanisti sanjaju već desetljećima. Osim toga, kršćanstvo govori o smrtnosti čovjeka na ovome svijetu. To se kosi s transhumanističkom idejom da će čovjek pomoću znanosti i tehnike postići neku vrstu raja na zemlji ili, u radikalnijem izričaju, to se kosi s posthumanističkom idejom o tome da će čovjek postati bog. Naime, još od Knjige Postanka postoji staro čovjekovo iskušenje: „I vi ćete biti kao bogovi“. Oni koji danas zagovaraju „božanske sposobnosti stvaranja i razaranja“, ali i ideal materijalne besmrtnosti, zapravo, iz kršćanske vizure gledanja, zagovaraju pobunu protiv Božje zamisli. Dok su ranije ideologije zagovarale stvaranje „novoga čovjeka“ transhumanizam u konačnici ide prema njegovu prevladavanju, tj. prema posthumanizmu. Ako je čovjek stvoren na sliku Božju, onda se u pokušaju „prevladavanja“ čovjeka zapravo krije dijabolična mržnja prema Bogu Stvoritelju.
2) Je li za nadu o konzervativnoj, kršćanskoj i strateški autonomnoj Europi, ideološki i ekonomski, opasnija Rusija ili SAD?
Kršćanska Europa do kraja je Prvoga svjetskog rata predstavljala centar svijeta, a velike europske države najvažnije aktere međunarodne sigurnosti. Jasno je da kasnije, posebno nakon 1945., hegemonsku poziciju u međunarodnim odnosima preuzimaju Sjedinjene Američke Države. Europa od tada postaje svojevrsni pod-pol američkog centra moći, u (geo)političkom i sigurnosnom smislu. Istaknuti američki diplomat i geostrateg Zbigniew Brzezinski tako je Europsku uniju nazvao najvažnijim američkim mostobranom u Europi. Izjava je to koja mnogo toga govori o poslijeratnom položaju Europe u međunarodnim odnosima. Iznimka je donekle ekonomija, gdje je EU i dalje jedan od najvažnijih međunarodnih igrača i gdje vodi (vidimo to i dalje primjerice u odnosu na Kinu) samostalnu politiku.
Liberalno-intervencionistički krugovi u SAD-u i dalje na Europu gledaju kao na ekspozituru američkih interesa. No postoji i ne tako slaba republikansko-izolacionistička struja koja zagovara preorijentaciju političkih, vojnih i sigurnosnih resursa iz Europe prema azijsko-pacifičkoj regiji u koju se sve više seli težište svjetske moći i koja će sutra predstavljati glavnu teritorijalnu točku sukoba SAD-a i Kine. Europa je, kako god, nakon napada Rusije na Ukrajinu ponovno u sigurnosnom smislu usisana u američki sigurnosni kišobran, a što će donijeti budućnost velikim dijelom ovisi o tome tko će nakon studenoga iduće godine obnašati vlast u Bijeloj kući.
Amerika je velikim dijelom uz Bruxelles pokrovitelj protuprirodnih ideoloških agendi. Mnoge institucije koje nameću agende tipa genderizam svoje središte imaju u SAD-u. No treba biti pošten pa spomenuti da u SAD-u imamo čitav niz istaknutih grupacija i pojedinaca koji se protive ovim agendama, a daju potporu i srodnim organizacijama u Europi. Svaka akcija izaziva reakciju. U knjizi „Demon u demokraciji“ poljski filozof i političar Ryszard Legutko primjećuje da se šezdesetosmaška revolucija pokazala uspješnom jer je mnogo onoga o čemu su govorili revolucionari naišlo na razumijevanje širokih masa i utjecajnih krugova. Cijeli Zapad već dulje vrijeme ima izrazite ljevičarske sklonosti. Do slična je skretanja došlo i u Sjedinjenim Američkim Državama, no - kao što ispravno ocjenjuje Legutko - zbog američke posebnosti zbivanja idu složenijim tijekom, a ljevica stalno nailazi na ozbiljan protunapad. Zato u Americi već nekoliko desetljeća traje tzv. kulturni rat, još uvijek neodlučen, no lijeve su snage uvjerljivo nadmoćne u odnosu na desne. Dojma sam da je kontra-odgovor u Europi mnogo slabiji, posebno u zemljama (sjevero)zapadne Europe gdje je dekadencija možda i gora nego u samoj Americi.
Što se tiče Ruske Federacije, nema nikakve dvojbe da Moskva ima agresivne i imperijalne težnje. Dovoljno je pogledati etape širenja Rusije od 16. stoljeća do danas da se izvuče jasan zaključak o „miroljubivosti“ ruske politike. Rusija je div u teritorijalnom i geopolitičkom smislu, ali i zemlja u kojoj i dalje postoje postimperijalni recidivi Sovjetskog Saveza i Carske Rusije. Fjodor Mihajlovič Dostojevski, veliki psiholog ljudskih duša, osobno mi je najdraži strani pisac, no tko ga je čitao zna da je i on imao mesijanske ideje o Rusima kao „bogonosilačkom narodu“. Nije uopće pitanje bi li se Rusija voljela proširiti i na druge zemlje osim Ukrajine (primjerice na Moldaviju, Poljsku i baltičke zemlje), nego je pitanje trenutne vojne moći i odnosa snaga. Isto vrijedi i za mnoge druge europske države. U Europi postoji čitav niz tinjajućih iredentističkih točaka, a njih ograničava članstvo u euroatlantskim integracijama.
Charles de Gaulle zagovarao je autonomniju stratešku poziciju Europe koju je vidio „od Atlantika do Urala“. Nisam, međutim, siguran da je s jedne i s druge strane postojala iskrena želja da se Rusiju u potpunosti uključi u europske procese. U Rusiji već stoljećima postoji jaka protuzapadna intelektualna elita o kojoj je pisao i spomenuti Dostojevski.
Ruski filozof Vladimir Solovjev, najistaknutiji zagovornik sjedinjenja pravoslavlja i katolicizma, zapisao je sljedeće: „Obnoviti na zemlji tu vjernu sliku božanskog Trojstva, evo ruske ideje. I ukoliko ova ideja nema ničeg ekskluzivnog i osobitog, ako ona nije doli aspekt kršćanske ideje po sebi, ako za izvršenje ove nacionalne misije ne trebamo djelovati protiv drugih nacija, nego s njima i za njih, - to je veliki dokaz da je ta ideja prava. Jer Istina nije doli forma Dobra, a Dobro ne poznaje zavisti”.
Na žalost, ruska ideja često je bila ekskluzivna, mesijanska i djelovala je protiv drugih nacija. Toga je bio svjestan i Solovjev. Nakon izbijanja rata u Ukrajini Rusija - koju možemo promatrati kao posebnu civilizaciju, koja ne pripada ni Zapadu ni Istoku - trajno se odmiče od Europe i općenito Zapada i svoj će pogled sve više usmjeravati prema Kini i općenito Istoku.
No vratimo se na stratešku autonomiju. Europa treba stratešku samostalnost, no danas taj koncept prije svega promiče euro-federalistička osovina Berlin-Pariz koja u ideji stvaranja „europske superdržave“ vidi koristi za svoje nacionalne interese. Današnji koncept europske strateške autonomije nije u interesu manjih naroda. To ne znači da autonomiji ne treba težiti, no ona se mora graditi na potpuno drugačijim temeljima od onih koje danas zagovaraju Francuska, Njemačka i bruxelleski birokrati. Za takvo što potrebno je imati istinske državnike i lidere koje Europa danas, na žalost, nema. Temelj ujedinjavanja ne može biti isključivo ekonomizam ili neka „anti pozicija“, nego prvenstveno zajedničko kršćansko kulturno naslijeđe.
Racionalno promišljanje vodi nas na zaključak da je ruska prijetnja danas veća na fizičkom planu, jer ova država želi raskomadati susjednu suverenu državu, a time bi njezini apetiti dodatno narasli. Na ideološkom planu, dok su na vlasti administracije kao što je ona Bidenova, veća prijetnja dugoročno dolazi iz Amerike. „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti”. (Mt, 10, 24-33). Pogubnih, međutim, ideoloških trendova nije lišena ni Rusija gdje je stopa abortusa jedna od najviših u Europi, neovisno o tome što Vladimir Putin pokušava Rusiju prikazati kao kršćansku oazu nasuprot „trulom Zapadu”. Teško je danas pronaći dio svijeta koji nije impregniran protuzdravorazumskim i protukršćanskim ideologijama. Abortus je ovdje najbolji primjer. Ubijanje nerođene djece nije uzelo samo maha u Europi, SAD-u i Rusiji, nego i u azijskim zemljama. Zbog masovnog ubijanja nerođene djece danas u zemljama poput Kine i Indije nedostaju desetine milijuna ženske djece (o tome šute navodne skrbnice za prava žena!) jer su roditelji davali prednost rođenju muške djece. Ovo je najveći globalni zločin i znak da cijeli današnji svijet srlja prema provaliji.
U hrvatskom javnom prostoru teško je konstruktivno raspravljati o svim ovim temama. Čim netko počne kritizirati dekadenciju na Zapadu, proglašava ga se agentom Putina i Kremlja. Kao da Zapad nije i ono što je bio i što bi mogao biti, a ne samo današnje utjelovljenje dekadencije i protuprirodnog bluda. Slično se ranije kritičare komunističkih zločina nazivalo simpatizerima fašizma. S druge pak strane pak imamo one koji opravdavaju rusku agresiju zbog toga što je Zelenski nekada ranije svirao klavir penisom. Nisam siguran da bi ti isti opravdavali svojedobno najavljenu srpsku „denacifikaciju Balkana“, gdje se trpa i Hrvatsku zbog toga što su kojekakve političke kreature od 2000. do danas vodile Hrvatsku. Ukrajina je sklopila svojevrsni faustovski ugovor sa zapadnim elitama (pa je tako usred rata ključno to da Kijev prihvati Istanbulsku konvenciju!), no nisam čuo racionalan odgovor što je drugo mogla? Predati oružje i pristati na okupaciju svog teritorija? Kršćanstvo nas uči da racionalno i mudro postupamo i da prepoznajemo prioritete. Ponekad se taktički moraju sklapati savezi i s onima koji nam nisu najsretnije rješenje.
3) Čitajući medijske naslove, ruski napad na Ukrajinu neizazvano je kriminalno djelo megalomanskoga luđaka odlučnoga da pokori Europu. Koliko je to istina i je li istina? Ima li u takvoj situaciji ikakvoga potencijala za mir, osim u slučaju konačnoga sloma Rusije i svrgavanja Putina?
Iz ranije navedenoga jasno je da nemam nikakvih dvojbi oko toga da je Ruska Federacija izvršila agresiju na Ukrajinu. Iako je tek pred koju godinu postala formalno službenom doktrinom ruske vanjske politike, ideja ruskoga svijeta - kao područja privilegiranih ruskih interesa - prisutna je već desteljećima. Agresija na Ukrajinu, koja je nakon 2014. godine izišla iz ruske sfere utjecaja, direktna je posljedica geopolitičke ideje ruskoga svijeta. Nekoliko mjeseci prije agresije Putin - koji je raspad SSSR-a nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća - napisao je esej u kojemu je Ukrajince proglasio Rusima što predstavlja vrlo jasan čin negiranja njihova nacionalnog identiteta.
Putinov potez možda se ispočetka činio kao iracionalan. Nije bilo, naime, teško predvidjeti da će se Ruska Federacija suočiti sa snažnim sankcijama, a pojedini od nas autori predviđali su da bi u slučaju rata postojao jak ukrajinski otpor. No Putin je, stojim pri toj tvrdnji još od početka rata, dobio krive obavještajne podatke o raspoloženju u Ukrajini. Nisu jednom službe vladarima davale podatke koje ovi želi čuti, a u slučaju Ukrajine radilo se i o zamračivanju novca koje je trebao biti uložen od 2014. do 2022. u stvaranje proruskog raspoloženja u toj zemlji. Predviđalo se da je većina Ukrajinaca, posebno na istoku države, proruski raspoložena i da će rusku vojsku dočekati cvijeće, a ne protutenkovsko naoružanje.
Bila je to strateška pogrješka Putina koji je u nekoliko dana s relativno malim brojem vojnika (kod napadnih operacija omjer mora biti barem 4:1) namjeravao zauzeti Ukrajinu čije su vladajuće strukture u njegovoj percepciji vodile proturusku i rusofobnu politiku. Kao casus belli navodilo se širenje NATO- na istok. Zanimljivo je da se i George Kennan, tvorac neohladnoratovske strategije obuzdavanja Sovjetskog Saveza, 1998. u „New York Timesu“ usprotivio politici širenja NATO-a na istok i upozorio kako je to početak novoga hladnog rata. Njegovi argumenti nisu potpuno bez temelja, no napadom na Ukrajinu Rusija je zapravo dala vrlo jak argument u korist postojanja NATO-a i poništila svoje argumente.
Rat u Ukrajini primarno je rat Ukrajine i Rusije, ruska agresija, no on se pretvorio i u rat Ruske Federacije i Zapada koji Ukrajini daje vojnu, financijsku, obavještajnu i logističku pomoć. Bojim se da su rat u Ukrajini željele i Rusija i dio zapadnih struktura i da je tu Ukrajina najveća žrtva. Ovo danas nije popularna teza i lako zbog nje možete dobiti koju od diskreditirajućih etiketa, no mislim da stanje stvari na terenu pokazuje da se Ukrajina pretvorila u poligon obračuna Rusije i Zapada. Rat obje strane vide kao priliku za međusobni obračun. Treba pozdraviti zapadnu pomoć Ukrajini, no dvojim o njezinim motivima. Bojim se da ukrajinski životi ne znače mnogo ni Rusima niti dijelu zapadnih elita. Da je Ukrajina, u nekom imaginariju, napadnuta od neke zemlje koja nije Rusija, sumnjam da bi dobivala ovakvu pomoć. Sjećamo se dobro hrvatskog slučaja.
Iako svakodnevno u medijima čitamo o ofenzivama i kontraofenzivama, mišljenja sam da se rat u Ukrajini pretvorio u rat iscrpljivanja i jednu veliku klaonicu u kojoj gine ogroman broj ljudi s obje strane (sjetimo se u tom kontekstu dva velika rata u Europi i povežimo to s onime što se danas naziva velika zamjena stanovništva) gdje teško možemo očekivati da će bilo koja strana ostvariti svoje strateške ciljeve. I jedna i druga strana, čini se, vjeruju u svoju ratnu pobjedu, no bilo kakvi značajni uspjesi teško se mogu postići bez ogromnih žrtva i vrlo visoke cijene.
Mjesec ili dva nakon početka rata bio je već gotovo finaliziran mirovni sporazum, no prema svjedočenju bivšeg izraelskog premijera Naftalija Bennetta stopirao ga je bivši britanski premijer Boris Johnson. Danas, kad obje strane vjeruju u pobjedu i kad je u potpunosti izgubljeno međusobno povjerenje, do pregovora i bilo kakvoga direktnog strateškog dijaloga teško može doći. Ukrajina prirodno brani svoj teritorij, a Rusija dijelove Ukrajine smatra i prema Ustavu dijelom Ruske Federacije. Tu teško može doći do kompromisa.
Svrgavanje Putina nije opcija. U Rusiji ne postoji spomena vrijedna oporbena scena; njega mogu smijeniti jedino krugovi u njegovoj blizini. Međutim, nakon toga Zapad bi teško dobio boljeg sugovornika. Nije isključeno da bi se radilo o još težem pregovaraču.
Svaki rat na kraju završava za pregovaračkim stolom kad jedna od strana ostvari pobjedu ili dođe do pat pozicije u kojoj više nema novca za financiranje ratnih djelovanja. Alternativno, možemo dobiti ono što se naziva zamrznutim konfliktom kao u slučaju Koreje. Bojim se da će prije bilo koje od ovih opcija izginuti još velik broj ljudi.
4) Institucije i kultura klize sve više ulijevo. Postoji li u današnjoj kršćanskoj desnici dovoljno snage i testosterona za svojevrsnu kontrarevoluciju i desni marš kroz institucije? Ovo pitanje potaknuto je time što na desnici često dominiraju takozvani uškopljeni desničari, odnosno ljudi koji su spremni apstraktno govoriti o nekim problemima društva, ali se onda istovremeno na mig od ljevice kalkulantski ograđuju od efikasnih i pobjedničkih političara poput Orbana jer ga homoglobalistički establišment smatra neprijateljem ili od novinara kao što je Tucker Carlson. Postoji li dovoljna doza pozitivnoga bezobrazluka na suvremenoj kršćanskoj desnici da se, prvo, upusti u frontalni sukob s neprijateljem i drugo, odnese konačnu pobjedu?
Ne samo politički diskurs, nego i općenito duh vremena danas je impregniran lijevim ideologijama do te mjere da kad ponekad zastupamo neke ideje kao tobože konzervativne ne znamo da i one imaju malo poveznica s tradicionalnim konzervativizmom. To je posljedica konstantnog širenja tzv. Overtonovog prozora. Do pred nekoliko desetljeća bilo je nezamislivo da bi neki političar ili novinar konzervativne provenijencije branio homoseksualne orijentacije. Danas već i neki navodni konzervativci za to imaju razumijevanja, ali su, eto, protiv transrodnih perverzija ili pedofilije. Sutra će njihovo razumijevanje postati još inkluzivnije.
Ovo je posljedica reaktivnog i defenzivnog stava konzervativnog pokreta koji nakon 1945., a posebno nakon šezdesetosmaške revolucije, kleči na kuruzi političke korektnosti. Često pritom nedostaje zajedničkog djelovanja, a pojedince permanentna kulturna revolucija lako navuče na brisani prostor i utamani maljem kulture otkazivanja. Kultura otkazivanja već desetljećima stvara psihološko ozračje samocenzure gdje se pojedinci boje izreći vlastito mišljenje kako ne bi bili izvrgnuti medijskom linču ili u gorem slučaju pravnim postupcima što njima i obiteljima može ugroziti egzistenciju.
U takvoj zatrovanoj i nezdravoj atmosferi i pojedini konzervativci imaju potrebu šutjeti ili se ograđivati od pojedinaca kao što su Orbán i Carlson kako ih tzv. mainstream ne bi uzeo na zub. Ne osuđujem te ljude, svi smo mi ponekad spremni ići širim putem, ali istodobno smatram da svi skupa trebamo postati hrabriji i proaktivniji. I manje mariti za već izlizane etikete. Jedna od odlika današnjeg zapadnog svijeta je kriza muškosti. Muškarci su sve manje spremni na žrtvu, borbu i preuzimanje odgovornosti. Ne čudi stoga što su i na političkom planu spremni na kojekakve kompromise i ustupke.
Vrijeme u kojemu živimo nije nimalo naklonjeno konzervativnim i desnim idejama, a bojim se da će stanje u budućnosti biti sve gore. Otkrivenje nam ne govori o tome da će graditelji „Države Božje“ biti privilegirana i dominantna društvena skupina. Upravo suprotno: bit će progonjeni. Kao katolik sveukupnu situaciju gledam u široj eshatološkoj perspektivi, a na život samo kao na prolaznu postaju. To, naravno, nije opravdanje za nerad. Kada smo na ovome svijetu, trebamo se boriti, svaki u skladu sa svojim mogućnostima, i nadati se pobjedi.
Iako sam rođen i odrastao u gradskoj sredini, svoju budućnost vidim na selu i već sam učinio određene korake u tom pravcu. Današnji gradovi doslovce melju ljude u svakom smislu. Smatram da je budućnost djelovanja konzervativnog pokreta u velikim i jakim obiteljima i u povezivanju ljudi sličnih stavova. Protiv tzv. kulture smrti najdjelotvornije se možemo boriti upravo na način da odgajamo zdrave obitelji i dobre ljude. Današnji duh vremena na Zapadu najviše od svega prezire život i žrtvu. To je ono što nam treba, a svi drugi dobri plodovi doći će od toga.
5) Praktični si katolik i otac četvero djece. Nema toga alibija kojim bi se mogli opravdati zašto i mi – desničarski pastusi – nismo poput tebe. ("Ali" koje slijedi ne poništavao ono što smo prije njega napisali). Ali prosječnim mladima danas doista nije lako – u materijalnom smislu – srediti stambeno pitanje, osnovati obitelji i imati više djece (barem troje). To nas dovodi do pitanja koje smo ovdje postavili Robinu Harrisu, a koji tvrdi da se opće dobro najbolje "postiže dopuštajući tržištu slobodno djelovanje". Na drugom mjestu u razgovoru Harris se pozvao na djelo Christophera Rufa u kojem ovaj autor opisuje kako je "radikalna ljevica osvojila sve" u SAD-u. Ondje gdje Harris i mnogi drugi vide neomarksiste, mnogi drugi konzervativci vide liberale i Woke korporacije. Isti taj Rufo napisao je sjajan tekst ("Što konzervativci vide u Mađarskoj") u kojem je opisao kako desnica u Mađarskoj rabi "progresivna sredstva" (državu) za "ostvarivanje konzervativnih ciljeva", pa tako i pronatalitetnu politiku. Vidimo da se lijevo-liberalna hegemonija na Zapadu provodi i putem države (dugine zastave u američkoj vojsci, po zgradama institucija i veleposlanstava Imperija diljem svijeta, osim u savezničkim islamističkim zemljama) i putem mega-korporacija. U isto vrijeme neki "konzervativci" (zapravo klasični liberali) tvrde da "naša strana" treba biti dosljedna i principijelno držati da se država ne bi smjela miješati u vrijednosti društva jer se time daje zeleno svjetlo drugoj strani. U isto to vrijeme drugu (lijevo-liberalnu i siledžijsku) stranu nije briga ni za kakve principe. Ona, kako smo rekli, svoju progresivističku religiju i novogovor nameće i putem države i putem tržišta. Kako to sve komentiraš?
Mnoge marksističke i liberalne ideje danas su se stopile u različitim progresivnim i woke agendama kojima je zajednička poveznica rat protiv obitelji, ali i rat protiv „nacionalizma“ jer je jasno da i marksistički proleter i trgovac ne vole nacije i granice. Točno je da ove protuživotne snage koriste i državu (tamo gdje su vladajuća kasta, a to je u većini zapadnih zemalja), ali ideologiju slobodnog tržišta kako bi nametnuli svoje agende. Pritom države često služe kao servisi međunarodnih organizacija i transnacionalnih korporacija.
Ideja slobodnog tržišta može zvučati lijepo. Slobodno bi tržište, idealno-normativno, značilo to da svi ekonomski subjekti sudjeluju u ravnopravnoj utakmici na tržištu i da nije država ta koja određuje pobjednika kao u klijentelističko-kronističkim sustavima. No slobodno tržište vam znači i to da vam sutra – pod krinkom slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala – u Hrvatsku mogu doći milijuni stranih radnika iz afroazijskih zemalja. Između ekonomije i očuvanja identiteta biram potonje, tim više što bez sigurnosti (a vidimo njezinu degradaciju u nizu useljeničkih zemalja) nema dugoročno ni jake ekonomije.
Kad pojedini konzervativci kažu da se država ne bi trebala miješati u vrijednosti društva, mislim da većina njih dobronamjerno taktizira. U vremenu kad je lijeva ideologija dominantna i kad su ljevičari u kulturnom ratu - kolokvijalno govoreći - jači od desničara jasno je da konzervativcima ne odgovara da država nameće vrijednosne obrasce jer bi to značilo da će prevladati oni lijevi. Isto vrijedi i za slobodu govora. Bolje sve dopustiti, nego ići na zabrane pa da ljevica začepi usta drugačijim stavovima. Pitanje je koliko su ta taktiziranja uspješna u situaciji dok ljevica beskrupulozno koristi sve poluge moći – od politike i medija do kulture i obrazovanja.
Dugoročno i strateški gledano, jasno je da bi pravi lideri i državnici koji imaju snažne poluge vlasti kao Viktor Orbán u Mađarskoj trebali težiti prema vrijednosnoj obnovi i preobrazbi društva, a gdje je nužno intervenirati i u ekonomske procese. Nisam slijepi Orbánov obožavatelj i svjestan sam, među ostalim i kao zagovaratelj realizma u međunarodnim odnosima, da određene strukture u Mađarskoj rado posežu za kojekakvim povijesnim kartama. No nitko od hrvatskih konzervativaca, koliko mi je poznato, ni ne govori da bi Orbán trebao upravljati Hrvatskom. Na Orbánu svoj „nacionalizam“ bildaju lijeve i liberalne strukture kojima ne smetaju karte u Srbiji (državi s kojom smo do ne tako davno bili u ratu), ali im smetaju one u Mađarskoj. Orbána se tek navodi kao uspješan model za Mađarsku. Riječ je o političaru koji se uspješno suprotstavlja (kao i vladajući PiS u Poljskoj) LGBT agendama, a ujedno financijski podupire životne ekonomske politike.
Tako se ženama mlađim od 40 godina nakon trećeg djeteta otpisuje zajam od 36,000 eura. Žene sa četvero i više djece ne plaćaju porez na dohodak do kraja života. Osim toga, brojne obitelji imaju subvencije prilikom kupnje automobila sa sedam sjedala. Mađarska ukupno troši oko pet posto BDP-a na obitelji. Rezultati? U posljednjih deset godina u Mađarskoj se broj brakova udvostručio, a broj pobačaja pao je za 41 posto.
Zašto Hrvatska ne donese takve mjere? Desetine milijardi kuna spržene su na brodogradilišta, a milijarde su doslovce pokradene. Nije, dakle, da nema novca, nego se slijede protuživotne politike i(li) nema sluha za ključno strateško pitanje hrvatske budućnosti. Roditelji s više djece, oni odgovorni, spremni su na veće žrtve, pa i više rade. Brojne obitelji su najveći izvori ljudskog kapitala. Brojne obitelji više troše na obvezno i fakultativno obrazovanje, više novca ulažu u kulturne i športske sadržaje svoje djece, ali i na stambeno zbrinjavanje. Brojnije obitelji kupuju više proizvoda i usluga što znači da novac kola i financijske mjere se kasnije vraćaju u proračun i lokalnu zajednicu. Pomoći brojnim obiteljima tako prestaju biti socijalna kategorija.
U odnosu prema brojnim obiteljima, u odnosu prema životu pokazuje se zdravlje jednoga društva i nacije. Uzaludno je graditi mostove, ceste i škole ako nema ljudi. Gdje nema novih života nastupa smrt. Vrlo jednostavna matematika.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.
Davor vrhunski ka i uvik. Pohvale Dinarcu i Johnnyu za odlična pitanja. Bravo dečki.