Prenapregnutost lijevoliberalnoga imperija – prilika za desničarska plemena s obje strane Rajne?
Vode li potezi oholog američkog establishmenta ka značajnim pukotinama unutar lijevoliberalnog imperija?
"Continuing our support for Ukraine is morally right, but it is not only that. It is also a direct investment in cold, hard, American interests" 1– napisao je američki republikanski senator Mitch Mconnell u prosincu prošle godine iznad fotografije na kojoj pozira s onim napornim patuljkom Zelenskim. "Cold, hard, American interests"! Pametnomu dosta! Kaj se tu jošće ima dodati? Američki imperij vodi proxy rat ili po naški rat preko (ukrajinskoga) posrednika, i to protiv višestruko slabijega ruskoga imperija koji je izvršio brutalnu agresiju na Ukrajinu. U ovom je kontekstu hrvatski predsjednik potpuno u pravu bez obzira na to što je apsolutno nepametno i škodljivo to javno iznositi u fuknciji predsjednika jedne globalno beznačajne države, makar samo citirao imperijalne dužnosnike i sluge koji i ne kriju da famozni "Zapad" (čitaj Amerika) vodi rat protiv Rusije. U pravu je i kada tvrdi da američki imperij ne bi trpio rusko ili kinesko (vojno) petljanje u Meksiku ili Kanadi, kao što Rusija ne trpi američko petljanje u Ukrajini. Naivci vole reći da je Ukrajina suverena država i kao takva ima pravo odlučivati o svojoj sudbini. Je, je. To je rekla i Dubrovačka Republika kad joj je Osmansko Carstvo pokucalo na vrata. Dajte molim vas! Ne postoji apsolutna suverenost, čak ni za Sjevernu Koreju, i svaka manja riba mora naučiti plivati s morskim psima ili kako bi rekli naši susjedi – s ajkulama!
Američki imperij i ruski imperij natječu se ili, kako se veli u Dalmaciji, karaju oko Ukrajine najkasnije od 2014. i sad već kultnih "spontanih" prosvjeda u Kijevu. Prevrat koji je uslijedio te godine u Kijevu bješe prekretnica. Naime, Amerika je tada preuzela uzde kozačkoga konja. To joj ranije nije pošlo za rukom u obojenim revolucijama (barem ne na dugi rok), no upornost se isplatila. Meka i tvrda moć Velikoga Brata bez premca je. Ruski medvjed mala je maca u usporedi s lijevoliberalnim orlom i preostalo mu je oteti ili povratiti Krim i poticati nekakvu rusku "Krajinu" na istoku Ukrajine.
Jasno je da se uoči napada na Ukrajinu prošle godine Putin preračunao i precijenio snagu svoje državine izvršivši agresiju na zemlju koja se je, zbog svoje veličine ali i hrabrosti njezinih branitelja, pokazala kao preveliki zalogaj. Oružje i sva druga pomoć vrlo je brzo potekla k Ukrajini iz Imperija i njegovih kolonija bez da se o tom puno pitalo građane tih zemalja. Ukrajina se sad dobro drži i svaka im čast. Ona je u dogledno vrijeme izgubljena zemlja za ruski imperij. Rusija će se, kako rekosmo, morati zadovoljiti Krimom i eventualno krajnjim istokom Ukrajine, a ostatak zemlje čvrsto je u rukama Velikoga Brata.
E sad, ono što nas ovdje najviše zanima jest – kulturni rat koji bjesni na Zapadu. Amerika je stožerna država lijevoliberalnoga, mogli bismo reći pederskoga, imperija koji u kršćanskim zemljama nesmiljeno nastoji ukorijeniti lijevoliberalnu hegemoniju i sveuopću dekadenciju koja iz nje proizlazi. No, iznutra, u srdcu imperija, običan američki puk protivi se nasrtajima ljevičara na sve ono što je normalno i sveto. Otpor je snažan i ne smije ga se podcijeniti. To što je oholi imperij izvjesio svoju najdražu zastavu, onu s duginim bojama, čak i u Vatikanu zgraža mnoge Amerikance koji se protive takvoj politici – unutarnjoj i vanjskoj. Isti ti Amerikanci nezadovoljni su jer ih vladajuća oligarhija ništa ne pita u vezi sa slanjem goleme količine novca i oružja Ukrajini. Osim onih koji imaju izravnu korist poput vojne industrije, u dodatnoj eskalaciji rusko-ukrajinskoga sukoba mnogi obični Amerikanci (i građani zemlja EU-a) ne primjećuju ispunjenje svojih "cold, hard" interesa.
Ljevičari i klasični liberali su oni koji čine i upravljaju dubokom državom/establišmentom u SAD-u, a desničari, iskreni konzervativci kršćanskoga tipa, su u svojevrsnoj vječnoj opoziciji. Upravo su mnogi desničarski intelektualci i aktivisti najglasniji u kritici američke intervencionističke vanjske politike. Oni se žestoko i neuspješno protive slanju basnoslovnih novčanih iznosa američkih poreznih obveznika, kako oni vole reći, korumpiranim ukrajinskim kompradorima. Upravo oni u Putinu često vide branu protiv lijevoliberalnoga imperijalizma i nekakva uzorita kršćanina, o čem ne treba trošiti riječi. No, ono što je mnogim američkim desnim ratnicima u kulturnom ratu prošlo ispod radara jest potencijal koji paradoksalno nudi nesmiljeno širanje i svojevrsna prenapregnutost lijevoliberalnoga imperija. Imperij se još nije učvrstio kod kuće i u kolonijama, a već se širi na nova ozemlja. Time pod njegovu šapu dolaze novi milijuni zdravorazumski i tradicionalno nastrojenih duša, poput desetaka milijuna Ukrajinaca. Te mlijune treba pridobiti, a ne ih prepustiti na milost i nemilost ljevičarske agende.
Poljska tu može biti solidan primjer. Ona je pouzdan saveznik SAD-a, ali se koliko-toliko uspješno opire nametanju ljevičarske protukršćanske agende iz SAD-a. Mađarska ima drukčiji pristup ovomu ratu, ali ni Poljsku ni Mađarsku, ni Ukrajinu i ostale srodne zemlje ne treba prepustiti pederskoj internacionali. Konzervativne snage koje ne žive u stožernoj državi lijevoliberalnoga imperija (SAD-u), već su razasute po periferijama, trebaju saveznike upravu u toj stožernoj državi i obratno: konzervativci na periferiji Zapada mogu, a često i jesu, saveznici istomišljenicima u stožernoj državi. Globaliste i ljevičarske internacionaliste teško se može poraziti isključivo nacionalističkim metodama. Treba ih, kao što su mnogi desničari i nacionalisti već shvatili i to nastoje provoditi, udarati (i) njihovim (internacionalističkim i "civilnoudrugarskim") oružjem. Prenapregnutost lijevoliberalnoga imperija u tom je svjetlu izazov, ali i prilika.
“Naša kontinuirana potpora Ukrajini nije samo moralno ispravna, ona je isto tako hladno i konkretno ulaganje u interese Sjedinjenih Država”