LGBTIQ pitanje u nedavnoj polemici hrvatskih konzervativaca
U osvrtu na "Tucker Carlson - Vučić" raspravu o kojoj je bilo riječ zadnjih dana, naša gošća Utikejt odgovara na važna pitanja - je li LGBTIQ samo banalan supkulturni pokret i odakle točno dolazi?
Polemika o tome je li Tucker Carlson u Hrvatsku dobrodošao ili je on u Hrvatskoj persona non grata rasplamsala se krajem kolovoza među konzervativcima na X-u (Twitter), a proširila se i na stranice „Večernjeg lista“, na portale Bitno i Poskok te na platforme Facebook i Substack (na Substacku konkretno na tri teksta, dva naša - ovaj i ovaj - te upis Gorana Andrijanića) . Presjek te polemike, s posebnim naglaskom na LGBTIQ pitanje, na svom Twitter profilu dala je i Utikejt, a za naše čitatelje svoje tvitove preuredila je u zanimljiv članak koji je pred vama.
Naravno, pozivamo sve da Utikejt prate na Twitteru, a detaljniji uvid u njene stavove i pogled na LGBTIQ pokret možete dobiti kroz sjajan intervju koji je svojedobno dala Matiji Štahanu za portal Bitno.net.
Prepuštamo riječ našoj uvaženoj gošći.
Meritum polemike
Polemika među konzervativcima, koju je na tviteru razbuktalo pitanje smije li novinar Tucker Carlson doći u Hrvatsku, dobila je nastavak u vidu rasprave na Facebooku između Matije Štahana i Mate Mijića. Slijedi osvrt, poglavito na prijepor oko LGBTIQ-a.
Štahan, po obrazovanju komparatist, javnosti poznat kao komentator u Petom danu i kao autor na portalu Bitno, osvrćući se u svojemu članku na Mijićevu kolumnu u „Večernjem listu“, uložio je velik trud da raspravu bar malo nijansira i podigne na višu razinu. Komunikacijski menadžer i konzultant Mijić reagirao je promptno na Facebooku, a njihova se rasprava nastavila i u komentarima.
Ceremonijalni dijalog s dvorjaninom
U čitavoj polemici Mijić se postavlja, a dijelom i percipira i uvažava, kao moderator rasprave, menadžer diskursa, upravitelj narativa i gatekeeper obzora hrvatske konzervativne scene.
Na vrhuncu polemike, rasprava između Štahana i dvorjanina Mijića, nakićena obostranim iskazima uvažavanja, s puno „hvala ti“, „hvala tebi“, „hvala i tebi“, a koju Mijić na Facebooku pokreće ne zato da bi ju potaknuo nego zato da bi ju okončao, oduševila je javnost visokom razinom civiliziranosti dijaloga, to jest ceremonijalnošću, i iznjedrila je banalan konsenzus, da su Amerika i Europa u stanovitoj mjeri „spojene posude“. I to je bilo to.
Prijepor oko LGBTIQ-a kao supkulture
Diskvalificirajući nešto ranije dio sudionika u polemici na tviteru a priori zbog njihove anonimnosti, Mijić je podsjetio na svoj tekst objavljen u svibanjskom broju lista „Glasnik Srca Isusova i Marijina“, u kojemu kaže da je LGBTIQ supkultura buntovnih tinejdžera i istodobno institucionalizirana seksualna politika i istodobno pop-kulturni fenomen. Moj se prigovor sastojao u tome da ništa ne može biti supkulturno i zakonodavno istodobno, te da LGBTIQ nije supkulturni fenomen samim time što je uvelike postao zakonom. Drugim riječima: institucionalizirana supkultura jest drveno željezo.
Prikazujući LGBTIQ kao supkulturu, bogobojaznu publiku nabožnoga lista – nesumnjivo obdarenu dobrim obrambenim refleksima no neupućenu u razmjere sotonske podmuklosti LGBTIQ-a – Mijić uljuljkava u iluziji da je LGBTIQ prolazni mladenački hir. Tja čujte, kao što su nekoć punkeri nosili irokeze a metalci kožne jakne s nitnama, tako si sad klinke farbaju kosu u roza i nose steznike, a klinci lakiraju nokte u crno i nose suknje, a šta ćete, mladost-ludost! Jasno, na istom mjestu Mijić je upozorio na opasnost institucionalizacije i popkulturizacije LGBTIQ-a, no tek će naknadno, na drugom mjestu i drugoj publici, reći što je po pitanju LGBTIQ-a činiti: kome LGBTIQ nije po volji, taj neka se žali upravi vodovoda!
Prvi nepokretni pokretač LGBTIQ-a
Podupirući Mijićevu tezu o LGBTIQ-u kao supkulturi, Štahan piše: „određenu ideju isprva [se] počne promicati u pop-kulturi i supkulturama, koje u svojoj međuigri preobražavaju društvo, da bi sadržaj te indoktrinacije naposljetku bio utkan i u zakonodavstvo“.
Iz toga slijedi da pop-kultura i supkulture same jesu ne pokretači stanovitih „ideja“ ili njihovo mjesto rođenja, nego mjesto gdje i odakle započinje promicanje tih stanovitih ideja, pri čemu poticaj da se te ideje počnu u njima promicati one primaju odnekud izvana. Odakle, od koga ili od čega taj poticaj dolazi? Štahan na to pitanje ne nudi odgovor, nego se drži uvriježenih objašnjenja LGBTIQ-a kao društvenog fenomena u vremenima intenzivne medijatizacije. Takav je pristup problematičan, jer kao spasonosna rješenja vidi nešto što su tek kozmetičke intervencije ili kupovina vremena.
Prvi nepokretni pokretač LGBTIQ-a i dalje je bezimen i skriven.
Probijanje Mijićeva obzora
Mijiću, koji braneći slabašnu tezu o LGBTIQ-u kao supkulturi buntovnih tinejdžera na tviteru nevješto sociologizira i psihologizira, Štahan spašava obraz dajući mu za pravo i naknadno nakalemljujući značenje i sadržaj njegovim dvojbenim iskazima. Iznenađuje pritom ako Štahan – dajući za pravo Mijiću – ne samo da supotpisuje tezu o LGBTIQ-u kao supkulturi, nego prijetnju LGBTIQ-a – poput Mijića – vidi u tome da se hormoni suprotnog spola i operacije „promjene spola“ nude „malodobnim osobama“ „bez znanja ili odobrenja“ roditelja. Iz toga naime slijedi da je LGBTIQ opasan samo onda kad se radi o „malodobnim osobama“, dok je onda kad se radi o punoljetnim osobama sve u najboljem redu. To bi bilo neočekivano, jer koncept konsenta i načelo moje tijelo, moja pravila odlikuju prije liberalnu nego konzervativnu poziciju.
Štahan još ponavlja i ključna opća mjesta hrvatskih konzervativaca – podrška Ukrajini i moralna je i korisna (svatko ponaosob znat će što mu je važnije), a Poljska, koja uspješno balansira između Istoka i Zapada, Hrvatskoj treba biti uzor – sve kako bi za milimetar smio iskoračiti iz obzora što ga je u polemici ogradio Mijić.
Štahan probija Mijićev obzor kazavši da bi pobjeda Trumpa nad Bidenom na predstojećim američkim izborima značila popuštanje pritisaka da se u zonama američkog utjecaja provodi LGBTIQ-politika, da bismo se i mi u Hrvatskoj mogli pozabaviti američkim kulturnim ratom i temama kojima se bavi Tucker Carlson, te da eventualni dolazak Tuckera Carlsona u Hrvatsku ne bi značio da Hrvatska podržava ruski imperijalizam niti da Hrvatska prestaje biti američkim saveznikom, što je bio i meritum čitave polemike.
Bauk Tuckera Carlsona i Bidenovih 40 trandži
Štahan na portalu Bitno kaže da je Hrvatska pod udarom dvaju imperijalizama, ruskog tvrdog, vojnog, i američkog mekog, kulturnog, u koji ulazi i LGBTIQ. Nijedan se od njih ne smije podcijeniti, a ako im se već ne može oduprijeti, treba minimizirati njihov utjecaj. „Očito, Mijić je svjestan razmjera i dubine prijetnje“ LGBTIQ-a, kaže Štahan za istog onog Matu Mijića koji je – braneći se od bauka Tuckera Carlsona koji kruži Europom – baš nekoliko dana ranije na Facebooku u pomoć bio zazivao „Bidena i 40 trandži“. U istom pasusu Štahan prenosi i dio Mijićeva i mojega prijepora oko LGBTIQ-a kao supkulture, a potom opet čini Mijiću ustupak nedvosmisleno dajući za pravo njemu.
U raspravi sa Štahanom, koji tvrdi da je epicentar LGBTIQ-a Amerika, Mijić tvrdi da LGBTIQ dolazi ne iz Amerike, koja je tu nevinašce, nego iz Europe. On to čini ne iz volje za istinom ili činjeničnom točnošću pa makar i pogriješio, nego zato da bi lakše objasnio zašto Hrvatska treba biti bespogovorno u službi Bidenove Amerike. Istodobno sa zalaganjem da se Hrvatska što čvršće veže uz Bidenovu Ameriku, Mijić nas želi uvjeriti da se kulturni rat koji bjesni u Americi nas ni najmanje ne tiče, i da svoju kavicu na suncu možemo nastaviti ispijati neopterećeno i opušteno. A onoga tko ipak zarogobori jer mu LGBTIQ-politika nije po volji, Mijić upućuje neka se izvoli obratiti nadležnim institucijama Europske Unije, Europskom sudu za ljudska prava, Europskoj komisiji, Europskom parlamentu, Vijeću Europe te vladi RH. Ili neka laje na Mjesec.
Podvala o LGBTIQ-u kao supkulturi
Naposljetku, dolazi li LGBTIQ iz Europe ili iz Amerike? I gdje mu je danas epicentar?
S prvim studijama o ljudskoj seksualnosti, u 19. stoljeću, neortodoksne seksualne prakse – od masturbacije na dalje – prestaju se smatrati grijehom i počinju se shvaćati kao bolesti i poremećaji psihe.
Magnus Hirschfeld, koji djeluje u weimarskom Berlinu, i sovjetski „seksolozi“ Lenjinova doba pioniri su „seksologije“ bez direktnih nasljednika. Prodromi „seksologije“ u Europi zatrti su usponom Hitlera, odnosno Staljina. Ni nacionalsocijalizam ni komunizam nisu naime bili kompatibilni sa „seksualnom revolucijom“ ili sa „seksualnom emancipacijom“. Završetkom II. svjetskog rata, odnosno padom Berlinskog zida, obje te ideologije odlaze u ropotarnicu povijesti, a kao predvodnica slobodnog svijeta sve se čvršće ustoličuje Amerika, čija liberalna ideologija do danas nije doživjela povijesni poraz.
Pobjednička Amerika sredinom je stoljeća iznjedrila Alfreda Kinseya, entomologa čiji su spisi o seksualnom ponašanju "ljudskog mužjaka" i "ljudske ženke" i danas referentni. Američki psihijatar i gej-aktivist John Fryer svojim nastupom – pod pseudonimom Dr. Henry Anonymous i pod maskom – na konferenciji Američkog psihijatrijskog društva (American Psychiatric Association, APA) 1972. g. daje presudan doprinos novoj promjeni paradigme. Godinu dana kasnije, homoseksualnost je uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM).
Padom grijeha u zastaru, u manje od 130 godina, najprije medikalizirane, neortodoksne seksualne prakse bivaju de-medikalizirane i nivelirane s normalnom seksualnošću, i naposljetku uzdignute na tron kreposti. Pohod LGBTIQ-a na institucije i, posredno, na pop-kulturu i supkulturu kanalizirali su američki pioniri LGBTIQ-a.
Niti dakle LGBTIQ dospijeva iz Europe u Ameriku, niti mu prvoborci dolaze iz supkulture i pop-kulture, niti mu je epicentar danas Europa.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.
 | A guest post by
|