Izraelska ljevica ne da svoju demokraciju
Tko je jači - prekaljeni Netanyahu ili uigrana koalicija globalnih kvazidemokratskih dušebrižnika?
Demokracija je pojam kojem se uglavnom pripisuje status ultimativnog političkog dobra. Tko je protiv demokracije, nije vrijedan sudjelovanja u njoj, time ni u društvu općenito; države koje su protiv demokracije, riskiraju potencijalno izgnanstvo iz transnacionalnih i međunarodnih udruženja u kojima se nalaze, poput Europske unije; politički lideri neskloni demokraciji, osuđeni su na ekskomunikaciju iz poretka uljudbenih zemalja, diplomatsku getoizaciju gdje su osuđeni na druženje, udruživanje i prijateljstvo isključivo sa sebi sličnima, autoritarnima i odbačenima, daleko od foajea kojima odzvanja kuckanje čaša šampanjca omiljenih demokratskih lidera.
Jedan od onih koji svakako spada u te krugove je francuski predsjednik Emmanuel Macron. Ključni politički igrač Europske unije, po mnogima jedini adekvatan štit protiv dolaska na vlasti tobože antidemokratske - koja, valja primijetiti, konstantno sudjeluje u demokratskim izborima, mirno prihvaćajući za nju nepovoljne rezultate, zatomljujući nekako svoje antidemokratsko bjesnilo - Marine Le Pen. Ljubimac većine globalnih zaljubljenika u demokraciju i jedne stare bake na čiji četrdesetogodišnji šarm tada petnaestogodišnji Emmanuel svojedobno nije mogao ostati imun, ovih se dana našao na suprotnim stranama s ključnim sastojkom svake demokracije - narodom. Francuske ulice vidjele su solidnu količinu prosvjeda, paleža i nereda kroz svoju povijest, a ovi aktualni potaknuti su Macronovim podizanjem godina za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine. Znajući da će dvije godine dodatnog rada dokonim Francuzima teško pasti, Macron je odlučio pod svaku cijenu progurati ovu reformu ignorirajući, ne samo nerede na ulicama, već i francusku Narodnu skupštinu. Učinjeno je to radi neizbježne nužnosti, objašnjavao je neki dan Macron u televizijskom intervjuu, usred kojeg je, valjda u neuspješnom pokušaju demonstracije bliskosti s francuskim radništvom, sa ruke lukavo maknuo sat navodne vrijednosti od 80 tisuća eura.
Možda ste primijetili, ali Macronov unilateralni manevar izbjegavanja direktno izabranog zakonodavnog tijela nije popraćen vapajima za spas demokracije, negdje su se izgubila obraćanja eurokratskih aparatčika čiji strah za francusku demokraciju je vidljiv na njihovim zabrinutim licima, a globalni NGO moralni batinaši neobično su tihi. Ili se sve to događa, ali mediji nam iz nekog razloga ne prenose.
Ipak, daleko od Francuske, bije se boj za demokraciju. Potaknuti najavom velike reforme sudstva, tisuće Izraelaca izašli su na ulice kako bi prosvjedovali protiv najdugovječnijeg izraelskog premijera Benjamina “Bibija” Netanyahua, njegove navodno radikalno desne nove vlasti i neskrivenih autoritarnih pretenzija. Medijska popraćenost ovih prosvjeda prilično je crno - bijela: na jednoj strani imamo moderne, sekularno - progresivne Izraelce u borbi za očuvanje onog najvrijednijeg što židovski narod ima, što zapravo svi narodi svijeta mogu imati, a to je demokracija, dok s druge strane stoje reakcionarno - desne snage s namjerom slamanja te demokracije. Po toj logici, Bibi Netanyahu uklapa se u globalno prepoznatu, gotovo generičku figuru desnog lidera na liniji Orbana ili Trumpa koji, čini se, nekako pronalaze način dolaska na vlast kroz slobodne demokratske izbore, da bi samim dolaskom na vlast u nekoj čudnoj metamorfozi postali prijetnja toj istoj demokraciji, u čiju obranu onda mora priskočiti razjarena masa očito sklonija izbornim gubitnicima. U takvom raspletu, manifestacija demokracije nisu više izborni listići i anonimno glasanje, već izlazak na ulicu, nekad i palež, neredi i štošta drugo.
Ne utvaram si da sam ekspert za izraelski pravni sustav, no ovo mi se čini kao suština sukobljenih tumačenja ove pravno - političke bitke:
Pristalice trenutne vlade i premijera Netanyahua u Vrhovnom sudu, glavnom tijelu sudske vlasti, vide odmetnutu ljevičarsku silu s dramatično prevelikim ovlastima. Po trenutnom uređenju stvari, to tijelo ima mogućnost poništiti odluke izvršne vlasti i zakonodavne vlasti - to pravo često i koristi, predstavljajući svojevrsnu opoziciju demokratski izabranoj većini. Za razliku od većine drugih demokracija gdje vladajuća većina na ovaj ili onaj način sudjeluje u imenovanju sudaca, suci Vrhovnog suda u Izraelu sami biraju svoje članove, ali i imenuju suce nižih sudova. Kritičari smatraju kako ovo dovodi do nezdrave ideološke homogenizacije pri čemu ne postoji šansa uključivanja konzervativnijih pravnika u izraelsko sudstvo. Lijevo usmjerenje Vrhovnog suda ogleda se na još jedan način - 14 od ukupno 15 sudaca su askenaški Židovi (Židovi podrijetlom iz Europe) čije vrijednosti su uglavnom sekularno - progresivne, a samo jedan sudac je Mizrahi Židov (podrijetlo s Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike) čije vrijednosti su konzervativne i nacionalne. Aškenazi čine otprilike polovicu izraelskog stanovništva, stoga je očito kako su ovakvom raspodjelom u tijelu bez direktnog demokratskog legitimiteta izrazito prezastupljeni. Zbog svega ovoga, Netanyahu predlaže reformu sudstva kojom bi se pojačala moć zakonodavnog tijela u odnosu na sudstvo, to jest, legislativa bi bila značajnije uključena u biranje i predlaganje novih sudaca s ciljem uspostavljanja kakve takve ideološke ravnoteže, približavajući se time, primjerice, sustavu kakav je prisutan, ne u Sjevernoj Koreji, već u Sjedinjenim Državama.
S druge strane, opozicija naravno ne dijeli to mišljenje. Izrael nema klasični pisani Ustav, stoga Bibijevi protivnici u Vrhovnom sudu vide jedinu branu konzervativnom preuzimanju zemlje i žele zadržati status quo. U ovom srazu sebe ne vide samo kao branitelje demokracije, već i konstruktivne dijelove društva: za razliku od ultra - ortodoksnih Židova, oni su ti koji služe vojsku, oni su ti koji pokreću izraelsko gospodarstvo i oni su ti koji su konstantni neto gubitnici dugovječne konzervativne vlasti.
Neću ulaziti u to tko je u pravu, a tko nije. Iako sam se u poslovnoj karijeri susretao s pravnicima, uglavnom američkim i hrvatskim, o pravu, naročito izraelskom, znam između ništa i apsolutno ništa. Međutim, s političke strane, kako je i vidljivo na prvi pogled, Bibijeva inicijativa ne odaje dojam fatalnog udarca demokraciji u Izraelu, ni blizu, niti je jasno zašto bi protestirajuća opozicija imala veći demokratski legitimitet od legitimno izabrane vladajuće većine.
Zanimljiv je drugi aspekt priče. Iako su navedene društvene podjele u Izraelu autentične, teško se oteti dojmu da su djelomice i potencirane izvana. Prosvjedi protiv snažnog desnog lidera Netanyahua imaju prepoznatljiv rukopis - dovodi se u pitanje njegova mentalna stabilnost, moral i legitimitet, na prosvjedima vidimo standardne isklišeizirane motive poput feminističkih crvenih ogrtača iz Sluškinjine priče, vidimo i gay zastave, prosvjedi se odvijaju u urbanim sredinama, zapadni mainstream mediji su odlučni u prikazivanju Bibija kao diktatora i ne dovode u pitanje nasilne ispade dijela prosvjednika. Na djelu je i nevjerojatna koordinacija između nekoliko faktora društva - sveučilišta, dijela vojske, takozvanih civilnih udruga i dijela političke scene. Sve ovo jako podsjeća na “spontane” prosvjede protiv Trumpa i Orbana, stoga ne čudi aktivacija aktera bliskih američkom državnom establishmentu.
Netanyahuov sin Yair optužio je State Department za financijsku potporu jednog od NGO-va koji vodi ove prosvjede, Movement of Quality Governmenta; State Department priznao je davanje novca, međutim, demantirali su direktno financianje prosvjeda. Nebitna, nesposobna i povijesno nepopularna potpredsjednica Kamala Harris izjavila je kako pozorno prati događaje u Izraelu, iskazujući svoju zabrinutost zbog petljanja desne vlasti u rad sudstva. Dajući tu izjavu, Kamala je očito smetnula s uma svoju donedavnu podršku takozvanom natrpavanju suda (packing the court), odnosno dodavanju novih sudaca na američki vrhovni sud kako bi se poništila trenutna prevlast konzervativnih sudaca. U Izraelu se u prvi plan, diplomatski neuobičajeno i poprilično besramno, naravno ne samoinicijativno, prometnuo američki veleposlanik Tom Nides. Nides se direktno uključio u interna pitanja države Izrael savjetujući Netanyahuu da malo “prikoči” s reformom. Ovakvi “savjeti” podsjećaju na Scorceseov film Casino u kojem stariji mafijaš objašnjava Samu Rothsteinu sljedeće: kada seniorniji mafijaši kažu kako bi možda bilo dobro s nečim prestati, to mora prestati istog trenutka. Ministar dijaspore Amichai Chikli odbrusio je Nidesu da “gleda svoja posla”, na što mu je bahati Nides poručio kako većina Izraelaca zapravo ne želi pasivne i nezainteresirane Sjedinjene Države u ovoj situaciji. Nides si je ovime, osim demonstracije elementarnog bezobrazluka, prisvojio ulogu ultimativnog tumača želja izraelskog naroda i uzeo sebi ovlasti imperijalnog namjesnika čije diktate udaljena kolonija mora bespogovorno slijediti. Takav stav doveo je do odgovora na službenom Twitter profilu ureda izraelskog premijera:
“Izrael je suverena država koja donosi odluke sukladno volji vlastitog naroda, neovisno o pritiscima izvana, čak i od najboljih prijatelja”
Nesklonost američkih Demokratskih administracija prema Netanyahuu nije novost i djelomično oslikava skretanje američkih Židova - izrazito privrženih Demokratima - drastično ulijevo u posljednjih nekoliko desetljeća, a ima veze i sa antiizraelskim sentimentom mračnih sponzora iz sjene. Čitajući literaturu fokusiranu na patnju palestinskog naroda, poput “Žutog vjetra” Davida Grossmana i posvećen postizanju sporazuma s Iranom (u čemu je Izrael vođen Bibijem bio velika prepreka) Barack Obama često je pokazivao nesklonost Netanyahuovom nacionalističkom pristupu pitanjima Bliskog istoka te su u tom razdoblju američko - izraelski odnosi bili značajno ohlađeni. Slikoviti prikaz odnosa Bibi - Obama dao je mini skandal na G20 skupu 2011. u Francuskoj kada je, ne shvaćajući da su im mikrofoni ostali upaljeni, na Sarkozyjevu opasku kako ne voli lažljivog Netanyahua, Obama odgovorio: “Tebi je dosadio, ali ja se moram baviti njime svaki dan”.
Američki establishment ne mari previše za demokraciju. Ona je samo sredstvo, retorička poštapalica kojom priskrbljuju legitimitet za domaće i strane intervencije protiv političkih protivnika - ukoliko pozivanje na nju može biti kvalitetan alat u ostvarivanju ideoloških i geopolitičkih ciljeva Imperija, recimo micanja s vlasti nepoćudnih državnika poput Bibija i Orbana, utoliko će tipovima poput Nidesa biti puna usta demokracije. Ako su rezultati demokracije nezgodni i ne sviđaju se Imperiju, aktivira se koalicija indoktriniranih diplomata, domaće opozicije, medijskih konglomerata i takozvanih civilnih udruga s ciljem gaženja tih rezultata. Kada suvremena ljevica govori o demokraciji, treba biti svjestan o čemu točno govori: ne radi se o glasačima i izbornim listićima, ne radi se vladavini većine uz određenu zaštitu manjine, ne radi se o slobodi govora ili suverenoj vlasti jednog naroda unutar svojih granica; radi se o vladavini kaste odane lijevo liberalnim vrijednostima i interesima Imperija. U tom smislu, kvalifikacije kao što su “populizam” ili “antidemokratski” samo su etikete nalijepljene demokratskim ishodima neprihvatljivim lijevom neoliberalnom poretku. Zato u ljevičarskom vokabularu referendum poput Brexita može biti “prijetnja demokraciji”, više puta izabrane mađarske i poljske kršćanske vlasti su antidemokratske i moraju biti predmet EU sankcija, a u borbi protiv Trumpa dozvoljeno je i demokratski spaliti pola zemlje te zaobići svaku pravnu proceduru na ovom svijetu (više o tome u jednom od idućih tekstova) kako bi mu se stalo na kraj. Iz istog razloga takav globalni poredak Macrona ne smatra antidemokratom dok odlučno, da ne kažem nasilno, onkraj zakonodavnog tijela, gura duboko nepopularnu reformu, inzistirajući na njoj u jeku dramatičnih uličnih nereda. S druge strane svijeta, brazilski predsjednik Lula može uz pomoć svojih pravnih batinaša nesmetano provoditi nezapamćenu cenzuru javnog govora, uz odobravanje globalnih kvazidemokratskih dušebrižnika. Sve ovo dovodi nas do jednog zaključka - konzervativni Izrael dobio je svoju Obojenu revoluciju. Hoće li biti uspješna ili ostati u pokušaju, ostaje nam vidjeti.