Desnica na ulicama, ljevica u institucijama - par misli o nedavnim događajima u Brazilu
Tko divlja po ulicama i sere (doslovno) po uredima, a tko iz tih ureda upravlja zemljom? Zašto Bolsonaro jede KFC na Floridi dok Lula ratuje s fašistima?
Proteklih sedam ili osam godina, tijekom onoga što bih nazvao svojim formativnim političko - ideološkim dijelom života, razvio sam svojevrsni refleks na koji se uvelike oslanjam u analizi političkih i društvenih događaja. Radi se o navigacijskom sistemu koji mi pomaže da ovo vrijeme informacijske prenatrpanosti savladam zdravog razuma i ostanem na časnom putu stopostotnog desničara. Onako kako svjetionik upozorava moreplovce kojeg smjera bi se trebali kloniti ne bi li izbjegli plitke vode i opasna područja, tako i ovaj svjetionik mene navodi dalje od ideološke plitkoće i netočnih informacija. Taj svjetionik, koji zapravo ne svijetli, nego je mračan, su mainstream mediji. Malo konkretnije - ako uočim unisono tumačenje nekog događaja na Guardianu, New York Timesu, CNN-u i Washington Postu, s priličnom sigurnošću mogu reći da je istina daleko od onoga što se nalazi u pisanim stupcima ili emisijama ovih medija. Ovo ne znači da ti mediji objavljuju samo laži, već da, čitajući ih, treba vrlo oprezno filtrirati konkretne podatke u poplavi ideološke i političke agende. Pretpostavljam da nisam jedini s ovim refleksom - zapravo mi je nejasno da još ima ljudi koji bez zadrške gutaju njihov sadržaj nakon sada već legendarnog oružja za masovno uništenje u Iraku, Trump - Rusija izmišljotine, laptopa Huntera Bidena i ostalih sramotnih epizoda.
Kada se na sceni pojavio nedavno poraženi bivši predsjednik Brazila Jair Bolsonaro, odmah mi je bio drag. Bio je sirov i brutalno direktan u istupima, vidjelo se da prezire ljevicu, vidjelo se da ljevica prezire njega i nije se štedilo ni trenutka ni tinte u navedenim medijima kako bi se čitateljstvu i gledateljstvu prenijela opasnost koja prijeti od eventualnog dolaska na vlast bivšeg vojnog kapetana. U suprotno ih nisu uvjerile ni njegove simpatične slike na kojima pozira sa svojim ručnim pištoljima.
Pojavom Bolsonara kao izglednog pobjednika na predsjedničkim izborima 2018., u prvi plan gurali su se članci poput ovog gdje su se popisivale njegove izjave o homoseksualcima, ženama, crncima i ostalim oruđima lijevo liberalnog poretka, neke izvađene iz konteksta, neke vjerno prenesene. Kao što je to često slučaj, oni koji se odbiju prikloniti dogmatskoj zajednici čija pravila diktiraju ranije spomenuti mediji, razno razne udruge i globalne institucije, oni koji odbiju bezglavno recitirati njihove mantre o jednakosti, inkluzivnosti i raznolikosti, takvi su podvrgnuti dehumanizirajućoj kampanji u kojima ih se kiti ultimativnim diskvalifikacijama - homofob, ženomrzac, rasist. Očigledno je, dakle, da nijedan odgovoran građanin ne bi trebao mirno gledati uspon takvog političara na najvišu državnu poziciju, stoga se među brojnim antibolsonarovskim prosvjedima izdvojio jedan posebno zabrinut brazilski građanin, Adélio Bispo de Oliveira, koji se klonio vike i dreke, crtanja plakata s domišljatim porukama, koračanja po ulici i ljutih hashtagova na Twitteru, te se odlučio na suptilniji i suzdržaniji oblik prosvjeda - zabio je nož u mrskog mu kandidata. U bolnicu je Bolsonaro doveden u polumrtvom stanju, no preživio je, oporavio se i u kampanji pobijedio protukandidata Fernarda Haddada iz Radničke stranke tada utamničenog Luiza Inacia Lule da Silve.
Zašto je popularni Lula, Bolsonarov glavni rival i čovjek koji je od 2003. dominirao političkim životom Brazila, bio u zatvoru?
Lula je bio jedan od glavnih aktera goleme korupcijske afere koja je bila predmet istrage nazvane Lava Jato (Autopraonica) - radilo se o masovnoj operaciji gdje je centralno mjesto zauzimao brazilski naftni gigant Petrobras - određene građevinske firme prenaplaćivale su radove i usluge Petrobrasu, viškovi su išli u crne fondove, a ti crni fondovi korišteni su, između ostalog, za financiranje raznih političkih kampanja čiji cilj je bio opstanak prijateljski nastrojenog establishmenta na vlasti. Jedan od glavnih dokaza protiv Lule bio je 270 tisuća dolara vrijedan namještaj kojeg je navodno dobio za renovaciju stana u Guaruji. Lula je osuđen, nije se mogao natjecati na izborima protiv Bolsonara 2018. i proveo je ukupno 580 dana u zatvoru.
Njegov kasniji izlazak iz zatvora ne može se pripisati neupitnim dokazivanjem nevinosti, već činjenici da je mladi sudac Sergio Moro, najistaknutija osoba operacije Lava Jato, kasnije ministar pravosuđa u Bolsonarovoj vladi, bio u konstantnoj komunikaciji s tužiteljima, protuzakonito koordinirajući njihov zajednički rad kako bi došlo do osuđujuće presude protiv Lule. Presuda je pala na pitanju procedure, odnosno činjenice da je jedan od glavnih sudaca pokazao, smatralo se, političku pristranost u svom djelovanju.
Okršaj polarno suprotnog dvojca 2022. dočekan je u stanju visoke napetosti. Bolsonaro, zaostajući u svim anketama, u strahu od glatkog poraza koji se, činilo se, neminovno bliži, govorio je kako u njegovoj budućnosti postoje samo tri opcije: smrt, zatvor ili pobjeda. Iako je njegova stranka ostvarila vrhunske rezultate na razini saveznih država, osvojivši primjerice guvernersko mjesto u Sao Paulu, pobjeda mu je za dlaku izmakla. Najave o eventualnom Bolsonarovom divljanju uslijed poraza, o poticanju na nerede, o dizanju raznoraznih pobuna, ustupile su mjesto tišini i pasivnosti. Izuzev izjedanja pržene piletine u jednom od floridskih KFC restorana, od Bolsonara se nakon izbora moglo malo čuti i vidjeti, a jedan od njegovih glavnih političkih saveznika, sin Eduardo Bolsonaro, viđen je u odličnom raspoloženju na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Dio Bolsonarovih glasača bio je razočaran jer je iz ovog bilo očito da se njihov kandidat ne namjerava, bilo institucionalno ili vaninstitucionalno, boriti protiv dolaska korumpiranog kriminalca Lule na vlast. U takvom iznenađujuće mirnijem duhu prošla je i Lulina inauguracija prvog dana nove godine u Braziliji.
Međutim, mir nije dugo potrajao. Sedam dana kasnije dolazi do provale bijesa kod dijela Bolsonarovih birača, Brazilija je suočena s velikim uličnim neredima, a prosvjednici napadaju zgrade Kongresa, Vrhovnog suda i Planalto palaču gdje se nalazi ured predsjednika. Jedan od njihovih zahtjeva išao je prema vojsci od koje su tražili intervenciju kako bi se spriječila, po njima, nepoštena promjena vlasti. Iako je uništeno dosta imovine i neka vrijedna umjetnička djela koja su krasila zidove spomenutih zgrada, iako se broj uhićenih idući dan popeo na 1500 i nije na tome stao, teško je u ovim neredima uočiti nešto sofisticirano, strateški isplanirano i dugoročno opasno. Mahom se radilo o propalicama i beskućnicima u Neymarovim dresovima, no ljevica i sam Lula nisu propustili lansirati neprovjerene, ali predvidljive teze o pomno isplaniranom fašistoidnom državnom udaru u režiji lutkara Bolsonara, radeći tako svoj klasični manevar - od suparnika učini čudovište koje će legitimirati tvoju represiju, cenzuru i medijsku harangu. Ne sumnjam da će brazilska ljevica, ali i ona globalna, od ovog nepoželjnog, ali na duge staze ipak benignog događaja idućih godina napraviti kult kojem će se poštovanje iskazivati ritualnim osuđivanjem, ograđivanjem i zgražanjem, čime inicirani tradicionalno prisežu na vjernost vrijednostima lijevo liberalnog globalizma. Kad smo kod vjernosti ideologijama, treba reći da na tom planu Lula ne gubi vrijeme, te mu je jedan od prvih poteza bio povlačenje Brazila iz Ženevske deklaracije o promoviranju zdravlja žena i jačanja obitelji, čiji primarni cilj je borba protiv pobačaja i očuvanje ljudskog života.
Vraćajući se na prosvjede, zanimljivo je uočiti kontinuitet Bolsonara i njegovih pristaša u kritikama usmjerenim prema brazilskom Vrhovnom sudu. Godinu dana prije izbora, Bolsonaro je u vatrenom govoru održanom pred sto tisuća ljudi u Sao Paolu napao Vrhovni sud kao instituciju koja ugrožava demokratski poredak te zemlje i sprječava provođenje poštenih izbora. U nedavnim prosvjedima od Bolsonarovih pristaša moglo se čuti zazivanje vojske kako bi se spriječile totalitarne tendencije Vrhovnog suda, a sama zgrada Vrhovnog suda pretrpila je znatnu štetu tijekom tih istih prosvjeda.
Sudac Vrhovnog suda Alexandre de Moraes nadležan je za provođenje izbora u Brazilu, a upravo je on ključni izvor bijesa kod bolsonarista. Radi se o osobi kojoj su dodijeljene izrazito široke ovlasti u borbi protiv takozvanih lažnih vijesti koje navodno uništavaju brazilsku demokraciju. De Moraes ima ovlast proizvoljno micati s društvenih mreža bilo kakav sadržaj kojeg on smatra problematičnim, a društvene platforme imaju obvezu unutar dva sata eliminirati prokazani sadržaj ili snositi teške posljedice poput zabrane djelovanja u Brazilu. Jedna od “lažnih vijesti” koje de Moraes nije tolerirao je nazivanje Lule korumpiranim ili kriminalcem. Vraćajući se na način na koji je Lula došao do slobode - dakle ne oslobađajućom presudom, već poništenjem presude radi proceduralnog prekršaja u čemu je de Moraes odigrao zapaženu ulogu - jasno je zašto je izmještanje ove kvalifikacije van domene slobode govora problematično. Gledajući bilo koje izbore na globalnoj razini, od Indonezije do Skandinavije, teško je naći prominentnijeg politčara, ali i stranku, čije djelovanje svojedobno nije dobilo etiketu korupcije, naročito tijekom izbornih kampanja. S druge strane, Bolsonarovoj kampanji konstantno je prijetila novčana kazna ukoliko spomenu Lulu u kontekstu s korupcijom. Situacija je još apsurdnija i više zabrinjavajuća kada vidimo da je kroz cijeli taj period Lula nekažnjeno Bolsonara nazivao pedofilom, što je dakako puno malignija, teže dokaziva i promašenija kleveta nego sugerirati da je čovjek svojedobno osuđen za korupciju - korumpiran. Ovo je tek dio de Moraesovih napada na slobodu govora, na koju je očito posebno osjetljiv ukoliko dolazi s desnice. U nemilost ovog križara protiv lažnih vijesti, kako su ga posprdno nazvali neki desni mediji, padali su aktivisti protiv pobačaja, poslovni ljudi, komičari, istaknuti desni novinari. Jednom od njih, komičaru Reyu Biannchiju policija je upala u obiteljski dom u 6 ujutro i pred ženom pretresla svaki kutak kuće. Teško je razumjeti što su policajci i njihov nalogodavac iz Vrhovnog suda htjeli postići nasilnim pretresom kuće komičara s Youtubea, a još se teže se oteti dojmu da se ovdje radi o veoma sirovoj metodi zastrašivanja. Deset članova Kongresa na de Moraesovo inzistiranje potpuno je izbrisano sa svih društvenih mreža, iako ih ni te društvene mreže, tradicionalno nesklone desnici, nisu vidjele kao prekršitelje njihovih odredbi korištenja. Ovaj problem adresirali su intelektualci i mediji na ljevici, od principijelnog lijevog novinara Glenna Greenwalda pa sve do ranije spomenutog establishmentsko lijevog New York Timesa koji se u dva navrata pitao ide li brazilska država, misleći primarno na Vrhovni sud, predaleko u tobožnjoj borbi protiv lažnih vijesti i neprijatelja demokracije. Što se Glenna Greenwalda tiče, radi se o čovjeku koji je objavio hakirane kompromitirajuće Telegram poruke između suca Sergia Mora i tužitelja u operaciji Lava Jato, postavši time jedan od najzaslužnijih za Lulin izlazak na slobodu. Iz tog razloga jedno je vrijeme morao imati policijsku zaštitu zbog konstantnih prijetnji koje je primao od dijela Bolsonarovih pristaša.
Gledajući enormne ovlasti koje si je priskrbio Alexandre de Moraes, gotovo travestnu notu cijeloj situaciji daje činjenica da svoju poziciju na Vrhovnom sudu duguje osobi koja nikad nije izabrana na izborima - za Vrhovni sud predložio ga je bivši predsjednik Michel Temer koji nikad nije stekao direktan demokratski legitimitet dobivši najviše glasova biračkog tijela, već je na toj poziciji naslijedio opozvanu i osramoćenu Dilmu Rousseff 2016. godine. De Moraesa sve to nije spriječilo da nakon nedavnih prosvjeda, uz Lulinu potporu, iskoristi svu silu represivne države kako bi se uhapsila svaka osoba koja je imala ikakav kontakt s akterima osmosiječanjskih događaja ili ulogu u njima, istovremeno se baveći čistkama policijskih i političkih djelatnika koji, po njemu, nisu na adekvatan način odgovorili prosvjednicima. Svoj žestok odgovor pravdao je s do granica groteske izraubanom paralelom o Nevillu Chamberlainu koji svojedobno popušta Hitleru, dokazujući tako da se dobro uklapa u ulogu modernog tehnokratsko - progresivnog administrativca s osjećajem moralne superiornosti i manjkom poznavanja ikakvih drugih povijesnih okolnosti. Sve to dovodi do uobičajenog misaonog procesa moderne ljevice: moji politički protivnici = Hitler.
Za kraj se nameće jedno pitanje i jedna lekcija. Pitanje je od čega prijeti veća opasnost za jednu gigantsku demokraciju poput Brazila - od dezorijentiranih lumpenproletera koji par dana u godinu divljaju ulicama, bacaju kamenje na zgrade i poseru se u ured jednog člana Vrhovnog suda (da, de Moraes je od prosvjednika dobio taj poklon, točnije više njih) ili je opasnije imati jednu osobu bez demokratskog legitimiteta koja si je priskrbila neograničene ovlasti upravljati svim osjetljivim aspektima javnog govora tijekom izbora presudnih za smjer jedne od najvećih nacija svijeta?
Lekcija je za modernu desnicu - iako je dobro i nužno s vremena na vrijeme skupiti masu ljudi na ulicama, još je važnije pobjeđivati na izborima, promarširati kroz institucije i s tih pozicija ideološki i politički djelovati.
Ljevica je tu lekciju odavno naučila.
Majstorska analiza 👏👏