Da ili ne obveznomu glasovanju?
Obvezno glasovanje kao oružje protiv liberalne hegemonije
Parlamentarni izbori već su daleko iza nas. Većina radnoga naroda Hrvatske vjerojatno je dva-tri dana nakon izbora nemali dio svoje pozornosti usmjerene prema famoznomu "festivalu demokracije" skrenula, odnosno vratila svojoj svakodnevnici. Ipak, vrlo brzo – u lipnju – slijede nam novi izbori, oni za takozvani Europski parlament. Takozvani jer bi se ta institucija trebala zvati "Parlamentom Europske unije", a ne parlamentom cijeloga kontinenta. Uz "euroizbore" ove nam godine, na njezinu koncu, predstoje i predsjednički izbori. Svi ovi izbori navode nas na novo razmišljanje naglas. Kontemplirajmo i polemizirajmo sami sa sobom, a u komentarima nam navedite i argumentirajte što vi mislite: treba li glasovanje biti obvezno?
Moram priznati da sam dugo bio, a dijelom još jesam podijeljena mišljenja jer ovo pitanje nije uopće lako. Ili možda jest lako? Kako god, pokušat ću ovako pišući izgraditi čvrst stav spram ovoga pitanja.
Kao prvo, valja priznati da ovdje nije riječ o pukom dnevnopolitičkom pitanju. U tom surječju potpuno je nebitno što je, uslijed divljanja predsjednika Milanovića, visoka izlaznost na prethodnim izborima za Hrvatski državni sabor srušila mit prema kojemu visoka izlaznost nipošto ne odgovara "stožernoj stanici", tj. HDZ-u. Ovdje je, dakle, riječ o načelnom, svjetonazorskom i filozofskom pitanju. To se pak pitanje neminovno dotiče pitanja prava i sloboda s jedne, odnosno obveza i dužnosti s druge strane. A kad se dotaknemo tih pitanja, odmah i neizbježno ušetavamo na svjetonazorsko ili ideološko polje.
Ipak, dnevnopolitički trendovi i te kako odražavaju svjetonazorske bitke, čak i one koje se tiču opstanka nacionalnih država, nacionalnih identiteta i civilizacijsko-kulturnoga okvira što ga nazivamo Zapadom. U to ime, valja priznati kako je nakon pada Berlinskoga zida i Fukuyamina famozna "kraja povijesti", liberalizam s pravom proglasio pobjedu. Iako se poput ulovljene ribe Horvatska Domovina još uvijek koprca, nema sumnje da je Lijepa naša ulovljena u mrežu liberalnoga imperija.
I klasični (materijalno-ekonomski) i progresivni (sodomistički) liberalizam pojedinca (liberalnoga) poima kao svojevrsno zlatno tele. Liberalizam "oslobađa" pojedinca od konteksta njegova rođenja, naslijeđa i autoriteta tradicije i neodabranih veza s drugim ljudima, primjerice veza spram obitelji i šire zajednice u kojoj se pojedinac nalazi. U liberalizmu pojedinac je individualac, što znači svojevrsni vuk samotnjak Hobbesova prirodna stanje. Pojedinac (individua) i individualac nisu sinonimi. Dok kršćanstvo poima pojedinca kao biće pada sa slobodom da se uzdigne te dušu koja mu je povjerena, no koja mu ne pripada, vrati k njezinu Izvoru, liberalizam izvrće poriv za slobodom i pojedinca potiče na robovanje – samomu sebi. "Nad sobom, svojim tijelom i umom, pojedinac je suveren" – kako je pisao John Stuart Mill, otac progresivnoga liberalizma, u svojem famoznom eseju O slobodi iz 1859. godine.
Individualizam/liberalizam je glavni uzrok opadanja komunalnoga duha, opadanja vjerskoga, obiteljskoga i susjedskoga zajedništva u našoj civilizaciji. Sve je veći fokus na privatnim, a sve manji na javnim stvarima (res publica). Suprotno republikanskomu natpisu nad ulazom u palaču Velikoga vijeća Dubrovačke Republike prema kojemu (nerijetko) valja zaboraviti privatne te se baviti javnim stvarima (OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE), liberalizam potiče svojevrsnu sveopću res idioticu – bavljenje ponajprije privatnim stvarima. Čak ne (privatnim) stvarima oikosa (kućanstva), nego stvarima pojedinca. Ta elitistička ideologija ne podnosi "priprosti" puk, Thompsonove obožavatelje iz Dicma primjerice, ukrajinske i ruske kršćane, te je od svojih začetaka uvelike protudemokratske prirode, favorizirajući "progresivnu" vladavinu liberalnih elita. Liberali nerijetko potiču i vladavinu "stručnjaka" te se raduju i potiču opadanje participacije običnih građana u politici bilo putem redovnoga glasovanja, bilo putem referendumskih i drugih inicijativa. Liberalizam je sklon demokraciji samo kad je demos sklon liberalizmu, a u suprotnom je riječ o nabujalom ("rastućem") "fašizmu" među običnim pukom. Riječju, liberalizam je sklon agresivnomu nametanju svojega poimanja slobode. I u svojem eseju O slobodi i drugdje, slobodumni je Mill ironično pozitivno pisao o instituciji robstva ako robstvo dovodi do progresa. Instinktivno konzervativnu osobu može se osloboditi od tradicije tako da ju se stavi u robski položaj u odnosu na "slobodoumnu" ili liberalnu osobu, smatrao je Mill. Sličnost s komunizmom i onom starom "demokratija za sve, samo ne za klasne neprijatelje", nije slučajna. Nije slučajna ni sličnost stava prema kojemu se oni koji nisu na "pravoj strani povijesti" trebaju – ovako ili onako – odstraniti slanjem upravo u – ropotarnicu povijesti. Sličnost između takozvane kulture otkazivanja i metka opaljena u potiljak "klasnoga neprijatelja" pred Hudom Jamom ponovno nije slučajna. Prema svemu tomu i prema sočnim primjerima iz svakodnevnice, lako je zaključiti kako je liberalizam već odavno agresivna ideologija nametanja svoje verzije slobode širemu društvu.
Dok liberalizam naglašava prava i slobode liberalnih pojedinaca i skupina poput pedera, konzervativizam naglašava obveze i dužnosti. Ipak, i u konzervativizmu je sloboda na središnjem mjestu, no ona je drukčije shvaćena nego u liberalizmu. Ne samo da je drukčije poimana, nego ju je – za razliku od zabranjenoga voća – teže "podvaliti" sinovima i kćerima Adama i Eve. Riječ je o istinskoj slobodi, onoj utemeljenoj na samokontroli i stoičkom samoodklanjanju od neobuzdanih poriva, žudnji, apetita. Mnogi navijači rado pjevaju refren popularne pjesme Freed from desire koja dijelom govori upravo o takvu poimanju slobode. Takvo shvaćanje slobode gajili su nebrojni antički grčki i rimski mislioci, a na tom temelju nadogradilo se je i kršćanstvo. "Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha" – govorio je Krist. Slobodan je, dakle, onaj koji ne čini sve što ga je volja, dok god je to legalno, kako tvrdi liberalizam, nego onaj koji kontrolira sebe kako bi bio u stanju učiniti što valja učiniti, a to je nerijetko: žrtvovanje za druge. Taj ultimativni čin slobode utjelovio je Krist, najslobodniji kad mu je tijelo – radi našega spasenja – prikovano na križu. U tom ga je stoljećima kasnije, u paklu Auschwitza, slijedio katolički svećenik i svetac Maksimilijan Kolbe koji je dao svoj život za drugoga, sebi nepoznata čovjeka.
Neki su, dakle, spremni proliti svoju krv i položiti svoj život za drugoga, a neki zdravi/pokretni ljudi nisu u stanju na dan izbora prošetati do birališta u svojem kvartu i glasovati kako bi naša djeca bila slobodna. Pa barem i nevaljali listić ubacili u kutiju, to je minimum poštovanja prema tisućama onih što su poginuli da bismo danas uopće imali pravo izbora svojih političkih predstavnika. Ipak, "vodeći argument protiv obveznog glasanja", kako u svojem preglednom tekstu piše Dubravka Jurlina Alibegović, "je da ono nije u skladu s demokratskim slobodama i demokratskim izborima". Vodeći argument kojih osoba? Lijenih i/ili apolitičnih pripadnika demosa koji su zaokupljeni svojim privatnim stvarima? I liberalnih elita, cijele bolumente "stručnjaka", koji bi bili najsretniji kad izbora uopće ne bi bilo ili koji bi participaciju obična puka u politici sveli na minimum? Jer ništa, pa ni demokracija, ne smije stati na put liberalnomu bogu Progresu. Sjetimo se kako su razne progresivdžije vrištali na "neuke" mase u vrijeme rasprava vezanih uz referendum o definiciji institucije braka 2013. godine. Sjetimo se elitističkoga bljuvanja po radničkim klasama Ujedinjenje Kraljevine i Sjedinjenih Država tijekom Brexita i predsjedničkih izbora te sjajne 2016. godine. Sjetimo se Predraga Freda Matića koji je prošli mjesec kmečao jer hrvatski narod ne podržava njegov pederski liberalizam.
Iako nametanje obvezna glasovanja može proizvesti mnogo kmečanja zbog prisiljavanja na izvršavanje državljanske obveze/dužnosti i financijskih kazni za njezino neizvršavanje, prije je riječ o svojevrsnoj ogradi koja nas drži na pravom putu. Visoke financijske kazne za neizvršavanje ove dužnosti mogle bi biti zakonski namijenjene za humanitarne svrhe pa da oni koji se ogriješe o ovu dužnost barem nehotice čine nešto za opće dobro. Nas ovdje svakako ne zanimaju tehnikalije, nego načelna pitanja s fokusom na pitanju slobode.
Sloboda, naime, podrazumijeva odgovornost; kako prema sebi (svojoj besmrtnoj duši), tako i prema drugima. Obveza ne znači da treba odustati od poticanja na informiranje o političkim strankama, javnim politikama, političarima i sudjelovanja u demokratskim procesima. Sve to treba poticati kako ne bismo potonuli u (još veći) idiotizam i potpuno kapitulaciju pred liberalnim hegemonistima i globalistima. Jer kad izlazimo na izbore trebamo na umu imati ne samo sebe i svoje sugrađane, nego možda još više svoje svoje predke i potomke.
Sve u svemu, iako obvezno glasovanje na prvu loptu izgleda kao ograničavanje slobode, tu je prije riječ o svojevrsnom prisiljavanju na slobodu, ali ne u liberalnom smislu, već gore kratko opisanom konzervativnom smislu. Drugim riječima ponovljeno, pojedinac svoju slobodu treba rabiti na korist šire zajednice. To je sloboda koja se ne prodaje ni za sve blago ovoga svijeta, kako stoji na uklesanu latinskom natpisu iznad ulaza u utvrdu Lovrijenac. To nije nekakav fašo-boljševički revolucionarni kolektivizam nametnut odozgo, nego konzervativizam općega dobra koji bi, rječnikom Patricka Deneena, trebao prožimati aristopopulističke elite – elite nove desnice. Riječ je, dakle, o shvaćanju slobode koje ima korijene u antičkim i srednjovjekovnim kršćanskim pretečama, onodobnom konzervativizmu koji se tad još nije zvao konzervativizmom. Iako nije lako dati binarni (da-ne) odgovor na pitanje treba(mo) li uvesti obvezno glasovanje, možda će vrijeme pokazati kako će uslijed jačanja liberalne hegemonije upravo elite nove/populističke desnice težiti obveznomu glasovanju kao svojevrsnoj mobilizaciji demosa, ponajprije radničke klase, protiv protudemokratskoga liberalnoga imperija.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Odlična analiza, užitak za čitanje - kao i obično.