Acina "Depra" derivat je zapadnog ideološkog trenda
Ideološka razmatranja o novom publicističkom hitu u Hrvatskoj
Kada bismo u našim mlađim danima moja skupina prijatelja i ja čuli da netko “pati od depresije”, uz podsmijeh bismo hitro ponudili jednu donekle nezrelu terapiju za potpuno izlječenje unesrećenog pojedinca: neka ode na kurve i krene u teretanu. Iako je primarna svrha zagovora ovakve terapija bila nasmijati društvo i potvrditi mačistički karakter skupine, činjenica je kako jesmo vjerovali da ugodno žensko društvo, makar ono bilo i plaćeno, i fizičko čeličenje mogu u velikoj većini slučajeva likvidirati mušku nesreću i nezadovoljstvo. U toj računici, pažnja dobivena od suprotnog spola te disciplina i strukturiranost svakodnevice nužna za jačanje tijela rezultirat će većim samopouzdanjem, shodno tome novim životnim iskoracima i uspjesima. Taj pogled na liječenje depresije donekle je pokoleban posljednjih godina kada su se listi oboljelih pridružili mnogi slavni sportaši, primjerice poznati NBA košarkaš DeMar DeRozan. Radi se, naravno, o izrazito imućnoj i fizički spremnoj osobi koja na prvi pogled nema razloga biti nesretna: od odrastanja u notornom Comptonu svojim radom postao je multimilijunaš, popularan je, prepoznat i poštovan od svojih kolega, a pretpostavljam kako mu uslijed svega toga nije problem naći zgodnu žensku. Iako je zbog ovakvih slučajeva “lijek” kojeg smo nekoć propisivali oboljelim depresivcima izgubio svoju univerzalnu snagu i primjenu, zbog objektivnih okolnosti njegova života u svom ledenom desničarskom srcu nisam mogao pronaći ni zrno suosjećanja za popularnog sportaša. Taj led se do dan danas nije otopio.
Društvu žrtava depresije nedavno se pridružilo jedno domaće lice - poznati televizijski voditelj, pjesnik (?) i putopisac Aleksandar Stanković. Popularni Aco, ili od domišljatih desničara često pogrdno nazvani Aca, već godinama pati od depresije, i to do te mjere da je par puta čak htio i otkazati svoju emisiju. Srećom, nije. Jedan prijatelj sugerirao je kako Stankovićeva bolest nije depresija, već “raspad Jugoslavije i postojanje slobodne hrvatske države”; iako Hrvatska vrvi oboljelima od te bolesti, ne vjerujem da je Stanković jedan od njih - nepopravljivi Jugoslaven. Osobno mislim kako je posrijedi klasični jednodimenzionalni krkoš koji nepostojeću kompleksnost svoje osobnosti traži u mističnim hodnicima estetike. Međutim, oni nikako da mu do kraja otvore svoja vrata, usprkos brojnim pokušajima: jedan od njih bilo je objavljivanje zbirke pjesama na nagovor Vedrane Rudan naslovljene Igor Mandić na mjesecu (naslov je osmislio pokojni Predrag Lucić). O toj zbirci Aco priča u Slobodnoj Dalmaciji pokojnom Bibiću - Mosoru, a na kraju samog intervjua, valjda u promotivne svrhe, nalaze se neke od Acinih pjesama iz spomenute zbirke. Izdvojit ću jednu:
Škoda Favorit
Dva puta me vozila u svojoj škodi favorit jednom mi je pomogla da napišem novinski tekst tri puta je pisala demanti na moju emisiju i eto koliko vidim ovih dana me tuži dosta kompleksan odnos za dvoje ljudi koji se u stvari površno poznaju ali što želim reći draga Jadranka Kosor drago mi je bilo kada si me 95. vozila kući u svojoj škodi favorit LS ponosu češke autoindustrije 90-ih drago mi je bilo i kada si poslije toga ušla u stranku ušla kod Franje ušla u stan ušla u legendu i bemve sedmicu al’ eto, samo da znaš ja ti se i danas rado sjetim Favoritke
Ako je cilj bio promocija knjige, trebalo je uložiti sav raspoloživi napor u skrivanje ovakvog sadržaja od opće javnosti, a svakog slučajnog čitatelja natjerati na potpis ugovora o tajnosti podataka kako se ovaj nekoherentni horor ne bi dalje širio, omogućivši autoru kakav takav prihod od prodaje naivcima koji u navodnoj zbirci pjesama očekuju nešto što sliči na pjesmu. Također, očito je kako je kvalifikacija “pjesnik” pri spominjanju Stankovića ranije u tekstu upotrijebljena suviše benevolentno, a potvrđuje moju tezu iz jednog od prethodnih tekstova kako ljevica uporno bira ružnoću kao medij plasmana vlastitog svjetonazora.
Mislim da je u traganju za svojom umjetničkom stranom Stanković konstantno težio validaciji takozvanih umjetničkih krugova u Hrvatskoj, privlačeći te krugove sebi elitnim medijskim terminom; kako se u tim krugovima mahom radi o Jugoslavenima, vjerujem da tu počinje i završava njegova veza s jugoslavenstvom. On je njima davao priliku promovirati se u udarnom terminu, a zauzvrat su mu govorili “Da, Aco, i ti si jedan od nas!”. Prema tome, njegovo navodno jugoslavenstvo nije emotivno, nostalgičarsko ili inherentno antihrvatsko - ono je (ne)svjesno pragmatično, neuspješno umjetničko.
Često u promoviranju svojih umjetničkih pajdaša nije imao mjeru, pa se u par navrata srozao na niske grane i kod gledatelja prouzrokovao velike količine nelagode; one nelagode koju osjetite kada se netko osramoti na školskoj priredbi pred svima pa se i vi sramite zbog njih. Pada mi na pamet glumačka točka s Josipom Pejakovićem (na početku emisije), ali apsolutni, nedostižni i neprikosnoveni vrhunac tog osjećaja je gostovanje Mime Simić u jeku rasprave o ustavnoj definiciji braka. Sada već donekle zaboravljena Mima Simić je stereotipna ljevičarska butch lezbijka koja je, poput apsolutno svake druge butch lezbijke, ujedno i filmska kritičarka, sklona umjetničkom izričaju, stoga je na samom kraju emisije hrvatsku javnost počastila svojom pjesmom o pederima, inkluzivno pozvavši Stankovića da joj se pridruži u pjesmi. Uslijedilo je ovo:
Logično je kako se Stanković držao istih krugova pri promoviranju svoje nove knjige o vlastitoj borbi s depresijom. Jedan od prvih koji je u nju dobio uvid nakon što je napisana je reper Edo Maajka koji se pokazao kao posebno senzibilna publika jer, naravno, i on pati od kojekakvih mentalnih problema. U intervjuu za Telegram o tome detaljnije govori:
Paraliza koju proizvodi tjeskoba smeta mu i ozbiljno utječe na posao. “Ispadnem š***k, novinari me traže intervju koji će koristiti promociji mojih pjesama, a ja jednostavno ne mogu. Onda odgađam, povlačim se, nadam se da će poziv nekim čudom nestati ili da će sugovornik odustati”.
“Neke sam intervjue i TV nastupe odbio i ljudi koji su mi zamjerili, ne razumjevši da je istina kad kažem: oprostite, ne mogu, jednostavno, ne mogu ja to. Naljute se na tebe i protumače kao bahatost”.
Teško mi je ovo razumjeti kao manifestaciju strogo definirane i klasificirane mentalne bolesti uzevši u obzir činjenicu kako većina ljudi s kojima sam se susreo u životu osjeća neku vrstu napetosti prije nastupa, formalnog sastanka ili nekog važnijeg govora kojeg moraju isporučiti pred većom publikom. To naprosto nisu ugodne situacije; one ne moraju biti maksimalno neugodne i postoje ljudi koji ih lakše podnose, ali vjerojatno nema čovjeka koji ne bi radije lickao sladoled od marakuje na osamljenoj surinamskoj plaži, nego držao poslovnu prezentaciju pred nestrpljivim članovima upravnog odbora multinacionalne korporacije. Međutim, on to mora napraviti, egzistencija mu ovisi o tome i nema izbora, a depresija ili kakva medicinski legitimirana anksioznost uopće ne ulazi u jednadžbu. Drugim riječima, ona je luksuz koji si većina ljudi ne mogu priuštiti (Edo Maajka može), a kada uspiju savladati takve stresne izazove, naknadno se osjećaju moćnije no ikad.
Svjedočimo kulturi koju obilježava inflacija mentalnih bolesti. Kada bi se analizirao volumen korištenja riječi i sintagmi kroz određeno vremensko razdoblje, vjerujem da bismo u posljednjih 10 ili 15 godina uočili dramatičan porast izraza kao što su mental health issues, personal issues i sličnih derivata. Teško mi je izdvojiti industriju ili sferu ljudske djelatnosti u kojoj se netko u posljednje vrijeme - uz obavezni aplauz, priče o skidanju stigme s takvih tema i patetične medijske hvalospjeve o hrabrosti - nije pozvao na vlastite tegobe s “mentalnim problemima” i najavio kako ga čeka “borba” ili “rad na sebi”. Ne želim ulaziti u partikularne slučajeve, niti me Stankovićev sam po sebi toliko zanima, ali u ovom trenutku smatram legitimnim pozabaviti se pitanjem zašto ih toliko ima u zadnje vrijeme (zaobilazeći naravno prvoloptaški ljevičarski odgovor o spomenutom “skidanju stigme” i stvaranju kulture koja hrabri na outanje o depresiji) i zašto ih mainstream mediji i opća javnost dočekuju s tolikim hvalospjevima, dok bi u isto vrijeme na vjerojatno marginaliziranu vijest o samoubojstvu nekog ratnog veterana odmahnuli rukom i smatrali ju logičnim krajem nekakve istraumatizirane pijanice?
Do odgovora dolazimo kada priču pogledamo kroz ideološku perspektivu, a nju je ponudio sjajan nedavni tekst na portalu UnHerd:
Anketa istraživačkog centra Pew iz 2020. godine provedena na preko 10 tisuća ljudi, otkrila je kako su liberali između devetnaeste te dvadeset i devete godine života skloniji od svojih konzervativnih vršnjaka požaliti se kako su tijekom proteklog tjedna trpili psihološke probleme. Također, pokazalo se dvostruko vjerojatnijim da su tijekom svog života imali dijagnozu mentalne bolesti. Nadalje, oni koji su se izjasnili kao “jako liberalni” su bili skloniji požaliti se na loše mentalno zdravlje od onih koji su samo “liberalni”. Grupa koja je najviše govorila o lošem mentalnom zdravlju bile su bijele liberalne žene, čak 56% reklo je da su dobile dijagnozu vezanu uz mentalno zdravlje.
Svjetonazorska varijabla značajno je smanjila razliku među spolovima: liberalni muškarci bili su skloniji požaliti se na loše mentalno zdravlje od konzervativnih žena. Stoga se čini kako je epidemija mentalnih bolesti kod djevojaka i mladih žena povezana s njihovom većom tendencijom ka lijevo-liberalnim stavovima, za razliku od mlađih muškaraca - ta razlika s vremenom postaje sve izraženija.
Kako se naglašava u tekstu - kojeg preporučam za cjelovito čitanje - ideja da lijevo liberalna ideologija čine ljude bolesnijima, apsolutno drži vodu. Iako se, uzimajući u obzir kontaminirane namirnice i neprestano promovirane nezdrave životne navike, može argumentirati kako nas moderno lijevo liberalno društvo čini i fizički bolesnijima (tema za neki drugi tekst), danas smo apsolutno učeni i potaknuti biti mentalno nezdravi, čak i kada to objektivno nismo. Više je faktora u igri. Prvi, koji je kvalitetno detektiran u tekstu, je sama priroda ideologije koja dominira današnjim svijetom. U njenom fokusu je takozvana jednakost koja bi navodno postojala u slučaju eliminacije svih sistemskih generatora društvene nejednakosti. Primjerice, ukoliko pripadnik nacionalne manjine slabije uči i sklon je antisocijalnom ponašanju, odgovornost nije njegova, niti njegove obitelji, već je njegovo ponašanje i društveni status posljedica strukturno-institucionalnih faktora na koje on nema utjecaja. Razlog njegovog neuspjeha nalazi se izvan dosega njegovih mogućnosti, on je puki list na povjetarcu društvene zbilje, kompletno lišen subjektiviteta i individualne odgovornosti. U tom slučaju, lako je napraviti prijelaz na drugu vanjsku opstrukciju - mentalnu bolest. U glavi lijevo liberalnog pripadnika više srednje klase to može ovako izgledati: tužan sam, neraspoložen i osjećam se depresivno, ali ne zato što sam lijen, neaktivan, pijem i hranim se nezdravo, već zbog svog mentalnog poremećaja na koji naprosto ne mogu utjecati. U tome je vidljiv pakleni paradoks modernog lijevog liberalizma; svojim subjektima nudi individualizam, ali samo u mjeri anemičnog konzumenta sadržaja, robe i usluga, no istovremeno ga lišava individualnog subjektiviteta i pretvara u fetišiziranu žrtvu kada se to ne uklapa u širi ideološki narativ. Ne čudi, stoga, što je promocija Stankovićeve knjige okupila i najutjecajnije Možemose, a njen je odjek bio posebno vidljiv u krugovima potkapacitiranih urbanih mid-managerskih profesionalaca koji u pauzi mahanja ukrajinskim zastavicama na društvenim mrežama i ponosnog kmetskog služenja svojim eksploatatorskim korporativnim šefovima, izražavaju divljenje Stankoviću na hrabrosti i destigmatizaciji “jedne teške teme”, nakon što su dobar dio godine plazili nad “inteligentnim humorom” Mame ŠČ.
Priča se dodatno potencira iz kuta farmaceutske industrije. Medikalizacija svakog nepovoljnog ljudskog stanja, čak i prolaznog raspoloženja, i kategoriziranje istih kao posljedica mentalnih bolesti, izrazito je lukrativna za tu industriju. Ako se za svaku duhovnu ili mentalnu prepreku propisuju lijekovi, tretmani, odlasci kod raznoraznih skupih stručnjaka, onaj tko snabdijeva populaciju s lijekovima i ostalim rješenjima za njihove tegobe, ima veliki interes pojačati već postojeće trendove, skrivajući to pod krilaticom “podizanja svijesti”. Nije, stoga, čudno da Telegram kampanju oko Stankovićeve knjige radi u suradnji s farmaceutskim gigantom Janssen Pharmaceuticals. Njihova računica je jasna - što više ljudi sebe prepozna u maglovito opisanim i čestim “simptomima” kakve spominju Stanković i Edo Maajka, širi se bazen korisnika naših proizvoda.
Drugi razlog je identitetske prirode, a opet je usko vezan uz konzumerističko globalno društvo u kojem živimo. Kako su u Dijalektici prosvjetiteljstva pisali Horkheimer i Adorno, ljudi su danas sjecišta općih tendencija, dakle prazne ploče na kojima svoj trag ostavljaju svi opći društveni trendovi i globalni korporativni proizvodi, formirajući tako vojsku istih identiteta. Svi gledamo iste filmove i serije jer svi gledamo Netflix ili HBO Max; svi jedemo istu hranu jer naručujemo s istih aplikacija čijim prostorom dominiraju globalni franšizni restorani; putujemo na ista mjesta jer nam Ryanairove linije diktiraju gdje nam je najzgodnije putovati; imamo i slične stavove jer čitamo iste medije. Živimo u lijevo-liberalnoj monokulturi. Nitko više nije ni po čemu poseban, niti je i po čemu drukčiji, a oni koji si utvaraju da su drukčiji, najčešće su drukčiji na isti način kao i svi ostali drukčiji. Mentalna bolest tu se pojavljuje kao svojevrsni antikomformistički protuotrov, još jedna tobože zanimljiva identitetska odrednica, politički korektna jer je viktimizirajuća te nema veze s etnicitetom, religijom ili autentičnom kulturnom posebnosti, ali opet uzaludna jer se svodi na samo još jedan trend koji, kao i sve ostalo, s inflacijom gubi na vrijednosti i značenju.
Treći razlog je kompenzacija nedostatka životne inicijacije. Spominjao sam u jednom o prethodnih tekstova meni dragog autora, povjesničara religije Mirceu Eliadea. Opet ću se referirati na njegovo pisanje o fenomenu inicijacije. Kako bi punopravno zakoračili u svijet odraslih, pripadnici primitivnih društava morali su u određenom trenutku svog života proći kroz mučan ritual inicijacije. On bi uključivao razne fizičke i duhovne izazove poput ekstremne deprivacije sna, izolacije, izlaganje posebnim dijetama i raznim halucinogenim sredstvima, obrezivanje, fizičko ozljeđivanje i razne druge oblike izazova. Kada bi mlađi pripadnici plemena prošli kroz te izazove i uspješno ih svladali, smatralo se da su spoznali tajnu života te opremljeni mudrošću kročili u svijet odraslih. Ostatke ovih obreda, doduše uglavnom u nenasilnim oblicima, vidimo i u današnjih religijama. Ovi procesi evolucijski su urezani u ljudski mozak, ali u materijalno komfornom i ziheraškom svijetu kakav je onaj u kojem živimo (da budem precizniji, u kojem žive oni među kojima bujaju mentalne bolesti) ne postoji prostor i za kakvu inicijaciju, a prema tome ni za istinsko odrastanje. Odrastanje podrazumijeva savladavanje životnih izazova čija te težina opremila znanjem i mudrošću s kojima čekaš nove bitke. Koje inicijacije danas savladavaju mladi? Većina ih se nije potukla u životu, ne natječu se ni u čemu, strah ih je ljubavnih neuspjeha, a staza kojom će kročiti u životu velikom je mjerom utabana klasom kojoj pripadaju. Mentalna bolest se pojavljuje kao nisko riskantan hod po vrućem ugljenu nakon kojeg bi tabani trebali biti tvrđi, a ako je pritom politički nekorektno provjeravati i temperaturu ugljena i usijanost tabana, to “inicijaciju” u očima komotnog mladog ljevičara čini savršenom.
Cijela priča oko mentalnih bolesti, posebice depresije, dodatno zasmrdi kada uočite evidentan klasni moment - većinom su to situirani profesionalci, fakultetski klinci, solidno plaćeni birokrati ili poznatije osobe poput Stankovića ili Ede Maajke. Ne postoji prevelika zabrinutost oko mentalnog stanja radnika u kavkaskim rudnicima ili indijskih šudri. Sasvim opravdano, jer oni nisu depresivni, možda ljuti, ali ne i depresivni; točnije, nemaju luksuz biti depresivni, niti su educirani biti depresivni. Ta edukacija će svakako biti efekt Stankovićeve knjige, kako je sam najavio i kako se nada, međutim edukacija s ciljem stvaranja novih pacijenata nije dobra. Gledajući trendove sa Zapada, posebice iz stožernih Sjedinjenih Država, uskoro ćemo dobiti horde klinaca i mlađih ljudi koji na svaki životni izazov jauču “Depresija!”, skidajući tako odgovornost sa sebe nakon svakog posrtaja - onu pozitivnu odgovornost koja nužno nosi obvezu učenja i jačanja - dok istovremeno dobronamjerni korporativni giganti trljaju ruke u iščekivanju novih gutača tableta.
Uzevši u obzir takav rasplet, odjednom se ona nezrelo-mačistička terapija od kurvi i teretane ne čini kao tolika besmislica.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.
Aco bi mogao potonuti u pravu depru ukoliko pročita ovaj tekst. Komplimenti velikom vođi Pistaciu! 👏👏👏