Suvremeno društvo ima poguban fetiš na mladost
Iza krilatice o mladima na kojima svijet ostaje, često se krije - neoliberalni progresivizam
Internet je nepregledno prostranstvo čiji algoritamski labirinti mogu biti, i svakodnevno jesu, zaslužni za naš boravak na svakojakim čudnim mjestima i upoznavanje ljudi kojima poklonimo i to malo pozornosti što smo sposobni dati u vrijeme odumiranja ljudskog fokusa i koncentracije. Prateći aktivno bodybuilding industriju, posredstvom Youtubeovih algoritama nailazim na veliku količinu popratnog sadržaja - nađe se tu nutricionističkih savjeta, nekih korisnih, nekih veganskih, motivacijskih govora te onoga što mi je u zadnje vrijeme posebno zaokupilo pažnju - transhumanističkog pomlađivanja. Najpoznatiji primjer je Bryan Johnson, američki poduzetnik s misijom poništavanja vlastitog starenja. U taj pothvat uložio je milijune dolara, jede specijaliziranu prehranu formuliranu tako što je, kako sam kaže, pitao svoje organe što žele jesti. Nijedan organ nije odabrao meso, stoga ovaj bizarni veganski križar protiv starenja dnevno mora popiti 57 tableta raznih suplemenata i dodataka prehrani, a nedavno je obznanio kako ubrizgava krv svog sedamnaestogodišnjeg sina, nadajući se, valjda, u njoj pronaći još jedan čudotvorni eliksir mladosti. Pri susretu s ovom pojavom, pomislio sam: što se dogodilo s klasičnom ravnotežom brige za tijelo i povremenog uživanja u životu dok dostojanstveno, prolazeći kroz srednju dob i starost, mirno idemo prema svojem kraju, konačnom ovozemaljskom snu koji nas sve čeka?
U modernoj kulturi u mnogočemu se dogodila vrijednosna inverzija - o tome ne treba dodatno razglabati, dovoljno je pogledati ponudu medijskog sadržaja i samo površno analizirati kakva ponašanja i estetike se promoviraju, a koje ismijavaju. Jedno od naličja te inverzije je u najboljem slučaju podsmijeh, a u najgorem prijezir, prema starosti, dok s druge strane imamo nekritičko fetišiziranje mladosti. Iako je od pamtivijeka arhetip mladenačke energije, kreativnosti i vitalnosti cijenjen kao nužan - doduše, u umjerenim dozama - dio svake zdrave ljudske osobnosti (simbolički prikazan u mitološkom liku puer aeternusa, odnosno vječno mladog božanskog bića), od najranijih spisa naše civilizacije vidimo određenu skepsu prema mladosti. Od mnogih stalnih epiteta koji krase Homerovo remek djelo Ilijadu, već u prvih nekoliko pjevanja epitet luda neodvojivo je zakačen na svaki opis djece. Promatrajući iz današnje kvaziprogresivne perspektive, vrijeme homerske Grčke bilo je izrazito konzervativno po tom pitanju - djeci su se opravdano pripisivale osobine ludosti, iracionalnosti, a s druge strane ogromna se težina pripisivala riječima i mislima onih starijih. U sakraliziranom svijetu davnih i takozvanih primitivnijih društava, tradicija je označavala nepresušno vrelo mudrosti na kojem se mogu graditi nove generacije i novi život, uvijek iznova crpeći značenje, smisao i inspiraciju iz prošlih vremena. Nositelji tih vrijednosti uvijek su starješine ako govorimo o živima, a preci među mrtvima. U svojoj knjizi Obredi i simboli inicijacije, povjesničar religije Mircea Eliade opisuje značenje kulta predaka u inicijacijama mladih članova plemena. Kako bi postali punopravni članovi svijeta odraslih, plemenski mladići u jednom životnom trenutku raskidaju svoje veze s mladosti, sudjelujući u obredima i ritualima koji ih opskrbljuju tradicionalnim i religijskim znanjem od fundamentalne važnosti za njihove zajednice. Svaki od tih rituala uključuje i fazu simboličke smrti, a njena uloga je ne samo funkcionirati kao uvertira ponovnom rođenju, sada kao odrasla osoba, već i pružiti mogućnost boravka među mrtvima - oni posjeduju tajna znanja, generacijske mudrosti i upute za smisleniji život. Tutori su uvijek stariji, preci, a mladi su privremene neznalice u potrazi za znanjem. Traže ga iz jednostavnog razloga - jer ga nemaju.
Stav našeg vremena je drugačiji. Danas je starost prokletstvo koje valja izbjeći pod svaku cijenu. Cijena je, naravno, izrazito visoka, stoga je eksperimentiranje sa radikalnim tehnologijama pomlađivanja rezervirano za milijunaše poput Bryana Johnsona, a ostalima ostaje utonuti u to navodno prokletstvo, držeći se grčevito za polako nestajuće ostatke mladosti i zubima i noktima. Gledajući starije članove našeg društva, često vidimo isključivo slabost, onemoćalost, izgubljenost u svijetu modernih gadgeta i progresivnog morala. U slučaju Joea Bidena većina ovih pretpostavki je točna, osim po pitanju morala - Joe je tu politički na istoj valnoj duljini s prosječnim transrodnim srednjoškolskim Tik Tokerom. Koliko je to autentično za starog američkog irskog katolika, možete sami procijeniti, ali kao i skoro svaki pokušaj nasilnog bježanja od starosti, bio to sumanuti tech milijunaš ili tip od 50 godina s punkerskom irokezom, izgleda groteskno. Na filmskom platnu to je sjajno prikazao Terry Gilliam kroz retro-futuristički ambijent svog najpoznatijeg filma Brazil: u njemu se dvije starije gospođe, u uzaludnom pokušaju obnove mladosti, podvrgavaju morbidnim estetskim zahvatima; i dok jedna od njih postiže određen, doduše karikaturalan i kratkotrajan uspjeh, ova druga - umire. Simboličkim jezikom tu smrt možemo čitati kao smrt dostojanstva osobe koja, umjesto časnog i gracioznog prihvaćanja poraza od tog nesavladivog protivnika, bira komičnu egzistenciju unutar jedne suštinski tragične i neodržive iluzije.
Pretjerana divinizacija mladenačkog doba i mladih, osim često bljutave estetike, dovodi i do društveno političkih poremećaja. Nameće nam se stav kako naši lideri ne bi trebali biti iskusni i prekaljeni ljudi s dokazanim rezultatima, već razjareni klinci stupidnih ideja. Mladi mijenjaju svijet, kako se često govori, no koliko smo sigurni da je ta promjena - promjena na bolje? Na spomen mladih lidera čije vodstvo nipošto nismo tražili, ali nam se ono neumorno nameće, vjerojatno svima na pamet pada minijaturna autistična Šveđanka Greta Thunberg. U svojim apokaliptičnim klimatskim predskazanjima pred svjetskim auditorijem, najčešće u Davosu na Svjetskom ekonomskom forumu, Greta govori o uništenom planetu i ukradenom djetinjstvu, neuspješno pokušavajući uvjeriti bešćutne stare zagađivače u neophodnost sveobuhvatne globalne zelene agende. Spretno navigirajući svijetom odraslih moćnika, očito nedoraslih klimatskom izazovu, Greta je upućivala ljute poglede i pružala prijateljske šakice: ljuti pogled upućen je Donaldu Trumpu, a prijateljska šakica Baracku Obami. Kao konzervativcima, teško nam je ne primijetiti kako većina mladih aktivista i takozvanih lidera propagira isključivo lijeve ideje. Kao govornica u Davosu i frendica Baracka Obame, Greta teško može biti subverzivan faktor, a u svojoj retoričkoj agresivnosti, medijskoj popraćenosti i političkim svrstavanjem razotkriva se kao perfidno iskorišten djelić intrumentarija neoliberalne hegemonije. Oni kojima tobože drži lekcije, te lekcije prihvaćaju i prakticiraju - takozvane zelene politike moćnim korporacijama često su solidna izlika za nametanje restrikcija slabijim tržišnim konkurentima, na koje su oni sami imuni. Da je kojim slučajem Greta mlada katolička aktivistica u jednako gorljivoj borbi za, primjerice, tradicionalni brak, slutim kako za nju ne bilo bilo mjesta na pozornicama Svjetskog ekonomskog foruma. Realnije je da bi imala problema s pronalaskom posla.
Ograničeni kapaciteti mladih često su prilično destruktivno nastrojeni pri ostvarivanju njima svetih ciljeva - poseban trn u oku im je kulturno naslijeđe naše civilizacije. Poput neke klošarsko - ljevičarske reinkarnacije Anite Ekberg u Fellinijevom Slatkom Životu, članovi skupine Ultima Generazione (Posljednja generacija), bućnuli su se u baroknom spomeniku i ulili u svjetski poznatu Fontanu di Trevi razrijeđeni ugljen. Mnogi su odmah primijetili nedostatak inteligencije počinitelja i ironiju situacije - za čišćenje spomenika od učinka njihovog protesta, morat će se potrošiti tisuće litara savršeno čiste i pitke vode. Sličnu svinjariju nedavno su izveli mlađahni aktivisti skupine Just Stop Oil bacanjem juhe od rajčice na sliku Vincenta van Gogha u londonskoj Nacionalnoj galeriji. I iza ovog pothvata krije se doza ironije - skupinu idiotskih klinaca u misiji uništavanja neprocjenjive kulturne baštine, sve kako bi prosvjedovali protiv korištenja nafte, obilno financira Aileen Getty, unuka jednog od najpoznatijih naftnih magnata u povijesti Jeana Paula Gettyja. Čak i ako dobronamjerno pretpostavimo da su namjere ovih ideološki lobotomiziranih aktivista iskrene - a nisu, nego su u nedostatku smisla i životne strukture razmaženi vapaj za pažnjom - dovoljno je i zrno soli u glavi za vidjeti da se radi o topovskom mesu u rukama moćnih lobija. Ti lobiji nisu konzervativni, već progresivni i u službi su sijamski povezanog globalnog kapitala, stoga se sve ovakve diverzantske akcije u svojoj esenciji svode na rušenje kulturoloških točaka Zapadnog identiteta, pozivaju nas da ih ne ističemo s ponosom, već da ih se sramimo (jer kako se diviti van Goghu dok nam prijeti klimatska apokalipsa!?), s isključivim ciljem dijabolične kulturološke likvidacije, na čijim ostacima kasnije može niknuti neoliberalna distopija atomiziranih pojedinaca, postrojenih u bezglavu vojsku zasužnjenih konzumenata bez obitelji, nacije i kulture. U toj opasnoj igri lutkari iz sjene povlače poteze, a mlađahni dobrovoljci na njihovim koncima ne uviđaju evidentnu sličnost svojih metoda s vojnicima ISIL-a dok su diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka razarali neprocjenjive spomenike, također u pokušaju uspostavljanja jedne distopije, površinski i operativno drugačije, ali jednako neprijateljski nastrojene prema tradiciji Zapada.
Uz izuzetke koji definitivno postoje, mladi su većinom glupi, često ne zbog manjka inteligencije ili potencijala, već zbog prirode stvari - s 20 godina teško je puno znati o svijetu. U jednoj raspravi s Terryjem Eagletonom, Roger Scruton objasnio je zašto je ljevica privlačnija mladima: zbog privlačnije estetike. Dok su slogani ljevice ratoborni i seksipilni (Sloboda! Revolucija! Pobuna!), duhovito je primijetio da bi konzervativni slogani, ukoliko su 100% ideološki dosljedni, trebali biti prilično dosadni: Oklijevaj! Razmisli! Očuvaj! Prazne mlade glave lako se napune privlačnim sloganima, bombastičnim slikama i dirljivim pričama; jednom rječju - mitovima. O važnosti mita za kolektivnu akciju prije stotinjak godina pisao je marksist Georges Sorel: od mitskog narativa vrije krv i kreće se u boj, a danas taj nauk efikasno koristi neoliberalna ljevica kako bi upogonila mlade pijune u borbi za potpunu globalnu prevlast. Konzervativna desnica treba pametno ući u bitku za mlade umove, a mnogi smatraju kako je upravo vrijeme lijeve hegemonije izrazito pogodan trenutak za to. Biti konzervativan - nacionalno, postliberalno, judeokršćanski konzervativan - danas nosi sa sobom privlačnu auru otpora i odvažnog udruživanja te otkriva ono što je ultimativna transtemporalna vrijednost: svjedočenje istine. Dok mladi to ne nauče, neka nas znanje starih majstora, i onih živih i onih neživih, vodi u bolje sutra.