Volja za život
“Islamofobni” terorizam u Magdeburgu, Viasat History i europski etnomazohizam
Nedavno je u sjeni jedne domaće tragedije opravdano ostala ona iz njemačkog Magdeburga. Ne samo zato što nam je ona iz zagrebačkog naselja Prečko bliža, iako je to primaran i ispravan razlog, već i zbog toga što magdeburška predstavlja uobičajen događaj posljednjih desetljeća u Europi. Ona je, stoga, dio kontinuiteta, a ne incident. Posjet božićnom sajmu u gradu Hrvatima uglavnom poznatom po rukometu bio je koban za petero ljudi - među kojima je i jedno devetogodišnje dijete, čime nažalost možemo povlačiti tragičnu paralelu s događajem u Prečkom - a par stotina izvuklo se s ozljedama nakon što je Saudijac Taleb Al-Abdulmohsen autom pokosio okupljeno mnoštvo.
U svom prvom javnom nastupu nakon tragedije, njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser rekla je sljedeće: “U ovom trenutku, jedino što sa sigurnošću možemo potvrditi jest da je počinitelj očiti islamofob. To možemo odmah potvrditi. Sve ostalo predmet je istrage”.
Al-Abdulmohsen bio je navodno i protivnik “islamizacije” Europe te zagovaratelj zloglasnog, radikalno desnog AfD-a. S obzirom na te informacije, a to su bile prve i hitro podijeljene informacije vezane uz događaj, u uvodu u HRT-ov dnevnik mogli smo čuti kako se “traže odgovori”. Odgovori su se zasigurno tražili, međutim nisam siguran imamo li ista pitanja kao domaće i međunarodne novinarske redakcije. Evo, mene recimo zanima kako to da je protivnik islamizacije pomagao muslimanima iz Zaljevskih zemalja u dobivanju azila u Njemačkoj? Ili, možda manje očito pitanje, ali moja izvrnuta logika nalaže mi postaviti ga - zašto se taj radikalni antiislamist nije zabio autom u mnoštvo okupljeno oko neke magdeburške džamije povodom slavlja Bajrama? Nije li veća vjerojatnost da će tamo naići na muslimane koje toliko strastveno ne podnosi, nego na poprištu gradskog obilježavanja jednog od najvećih kršćanskih blagdana?
Sjetilo me to na jednog prijatelja iz djetinjstva čija je obitelj s Kosova. On je, naime, imao plan za svoje stare dane. Kada postane nemoćan i star, jedva pokretan, govorio je kako će se opasat eksplozivom, otići u srpski dio Kosova i raznijet se na nekoj tržnici. Ovo ne spominjem jer odobravam taj plan, naprotiv - u međuvremenu je, naravno, od njega i odustao - već mi je zanimljivo kako osnovnoškolsko dijete može imati kvalitetniji radar za lociranje svojih “neprijatelja”, nego pedesetogodišnji saudijski psihijatar.
No dobro, na samu tragediju u Magdeburgu osvrćem se kratko, jer mi je jedan naizgled minoran događaj nakon napada posebno privukao pažnju i potaknuo me na pisanje teksta. Prije početka nogometne utakmice niželigaškog Rot-Weiss Essena i druge momčadi Stuttgarta u Essenu, održana je minuta šutnje za magdeburške žrtve. U jednom trenutku, muškarac iz publike prekida šutnju vičući iz sveg glasa “Deutschland den Deutschen”, odnosno Njemačka Nijemcima. Uzvik je naišao na glasno negodovanje većine ostatka publike te izazvao skandiranje “Nazis raus”. Osiguranje je poslušalo navijačku sugestiju pa je “nacist” uskoro identificiran, otkriven, uhićen i transferiran van stadiona. Protiv pedesetsedmogodišnjeg Nijemca iz Essena podnesena je prijava zbog poticanja na mržnju. Čini se kako su u Njemačkoj od islamskih terorista još uvijek veći problem domaći nacisti, barem to tamošnji mainstream tako vidi.
Prelazim sada na drugu priču koja će naknadno desničarskom alkemijom biti - nadam se uspješno - povezana s prethodnom u jednu smislenu cjelinu.
Čitatelji su vjerojatno upoznati s kanalom Viasat History. Historiografija kakva se tamo nudi često je teatralna, neumjereno moralizatorska i u svojoj jednostavnosti vrijedna podsmijeha. To je, jasno, sadržaj prilagođen širim masama, a pred njim je, priznajem, kapituliralo i moje slobodno vrijeme pa ga često gledam, probirući iz njega korisne i zanimljive informacije koje su, usprkos spomenutim manama, nedvojbeno prisutne. U tom probiranju nastojim izbjeći sadržaj vezan uz Drugi svjetski rat što nije uvijek lako jer dominira kanalom; gledatelj prosječno po danu može ispratiti barem pet emisiji čiji naslovi se očito kreiraju po jednostavnoj formuli - Hitler i/ili Nacisti + bilo što, pa dobijemo sljedeće naslove i popratne teme: Nacistička polja smrti, Nacistička tajna znanost, Nacističke tajne baze, Hitler: dešifriranje diktatora i tako dalje. Ako uspijete poput iskusnog slalomaša proći sve te nacističke filtere, vende i vrata, može se naići na interesantan sadržaj. Tako sam, u posljednje vrijeme, pratio dva dokumentarna serijala - jedan o španjolskim konkvistadorima, a drugi o Križarskim ratovima. Teme su izrazito kompleksne, ali gledajući ove uratke, čovjek se ne može oteti dojmu kako je u njima prisutan snažan antieuropski sentiment. I konkvistadori i križari prikazani su kao pohlepni koljači suočeni s, u prvom slučaju, nevinim domorocima, a u drugom prosvijećenim muslimanima. I jedni i drugi bili su posebno motivirani pljačkom i neobično krvoločni, uživali su u porobljavanju, te su, rasistički uvjereni u vlastitu superiornost, pokušali izbrisati svaki trag civilizacija s kojima su se sukobili.
O konkvistadorima u serijalu govore povjesničari poput Matthewa Restalla, autora knjige Seven Myths of the Spanish Conquest (Sedam mitova o španjolskom osvajanju), a primarni fokus im je blaćenje europljana, pri čemu upadaju u nekoliko očitih nedosljednosti. Restall napada mit o tobožnjoj superiornosti Španjolaca nad indijanskim narodima, govoreći kako im u osvajanju primarni saveznik nije bila vlastita vještina ili hrabrost, već puka slučajnost; ona se očitovala kroz bolesti prenesene iz Europe na koje Asteci, Maje i Inke nisu imali imunitet. Radi se o boginjama, i one jesu imale velik utjecaj na slabljenje domorodaca; primjerice, pretposljednji astečki kralj Cuitlahuac preminuo je nakon svega šezdesetak dana na prijestolju upravo zbog boginja. No bez obzira na to, nije li činjenica da je tek nekoliko stotina Španjolaca vojno porazilo i pokorilo preko stotinu tisuća Indijanaca dokaz - upravo superiornosti? Možda ne rasne, ali nekakve sigurno jest, jer povijest naprosto ne pamti slične pothvate; ako su se i dogodili, rijetki su. Ideje o superiornosti Španjolaca razmatrale su se i s druge strane sukoba - veliki astečki kralj Montezuma dvojio je treba li dolazak Španjolaca tumačiti kao ostvarenje starog proročanstva po kojem će s Istoka doći nadmoćni bijeli ljudi s bradama i zavladati njihovim kraljevstvom. Na tom tragu, Španjolce su nazivali teules - božanstva ili bogovi na nahuatl jeziku - a slavni vođa Španjolaca Hernan Cortes po tim tumačenjima bio je Quetzalcoatl, pernata zmija, jedno od glavnih astečkih božanstava. Nastavljajući tobože raskrinkavati konkvistadore, Restall i društvo iz serijala obrušavaju se na “mit” o malobrojnosti španjolskih osvajača. Tvrdeći kako oni svoju conquistu nisu iznijeli sami na svojim plećima, već u savezništvu s ostalim indijanskim plemenima sukobljenim s Astecima iz Tenochtitlana, kasnije Ciudad de Mexica, povjesničari upadaju u stupicu svoje temeljne tvrdnje po kojoj Cortes i njegovi vojnici nisu bili posebno inteligentni ni lukavi, niti su demonstrirali ikakvu vojno-taktičku izvrsnost. Opet nam se nameće logično pitanje - nije li vješto iskorištavanje i manipulacija lokalnih sukoba, s (uspješno ostvarenim) ciljem pokoravanja cijelog područja današnjeg Meksika, usprkos dramatičnoj malobrojnosti, dokaz upravo lukavosti i inteligencije u taktici, kakvu njihovi protivnici nisu imali? Također, ovo u potpunosti osporava tvrdnju o okrutnim Španjolcima i nerazumnom uništenju cjelokupnog domorodačkog naroda - potlačeni Indijanci i astečki rivali iskoristili su dolazak Španjolaca kako bi se otarasili astečkog jarma (kojeg su plaćali na razne načine, pa i ritualnim žrtvovanjem djece) i u koaliciji s novopridošlicama iz Europe porazili svoje neprijatelje i tlačitelje. Vlast je na kraju ostala u rukama spretnih i lukavih predvodnika široke koalicije - Španjolaca.
Posebna je tema nasilje konkvistadora korišteno u osvajanju. Ono se neprestano naglašava, a Cortesovi kapetani poput Pedra de Alvarada u ponuđenim opisima liče na nekontrolirane krvopije koji ne propuštaju prilike za klanje nedužnih Indijanaca. Nasilja je apsolutno bilo, no svakome sa zrnom kritičke misli jasno je koliko je neinteligentno i nepošteno s moralnih pozicija 21. stoljeća suditi događaje iz 16. stoljeća; jer što bismo onda morali zaključiti o astečkoj kulturi, uzimajući u obzir ovaj opis rituala iz knjige Berserkers, Cannibals & Shamans: Essays in Dissident Anthropology:
Ratnici su zarobljenicima čvrsto hvatali i uvijali kosu, zatim bi je odrezali i spalili, prije nego što su im ruke i vrat uvrtali u bolne, neprirodne položaje. Drugog dana održana je vrlo složena ceremonija. Neki od zarobljenika bili su žrtvovani na način da im je srce bilo istrgnuto i prineseno Suncu kao dar, dok su njihova tijela bacana niz stepenice hrama. Nakon toga su im odrubljene glave, a tijela skuhana s kukuruzom i poslužena obiteljima ratnika.
Druga skupina zarobljenika podvrgnuta je ritualu poznatom kao Tlahuahuanaliztli ili "Skidanje". U ovom ritualu, pet ratnika naoružanih obsidijanskim palicama izvodilo je spiralni ples oko zarobljenika. Žrtva je bila vezana za posebno postolje ceremonijalnim užetom koje je simboliziralo pupčanu vrpcu te je bila naoružana gumenim lopticama i ratnom palicom ukrašenom perjem ili pamučnim rubovima. Tijekom vrtložnih pokreta kojima se pokušavala obraniti, uže bi se sve više zatezalo, dok su je ratnici udarali i rezali, prouzročivši prskanje krvi prema četirima kardinalnim smjerovima. Kada bi naposljetku pala, svećenici su joj otvarali prsni koš i vadili srce, što se opisivalo kao čin lovca koji hvata zeca. Nakon toga, žrtva bi bila oderana, a njezina koža nošena od strane ratnika kroz razdoblje od dvadeset dana.
Ovi aspekti domorodačke kulture spominju se tek uzgred i površno, iako predstavljaju izrazito važnu točku u interakciji Španjolaca i Asteka. Naime, jedna od namjera konkvistadora, uz bogaćenje i osvajanje, bilo je i pokrštavanje tamošnjeg stanovništva, a sastavni dio prelaska na katoličku vjeru činila je potpuna eliminacija žrtvovanja ljudi i drugih navika poput, primjerice, sodomije. Puno je izvora koji opisuju groteskne scene astečkih rituala vršenih kako nad Indijancima, tako i nad Španjolcima. Posebno je mučno čitati poznato svjedočanstvo jednog od sudionika španjolske ekspedicije, Bernala Diaza del Castilla, u kojem s tugom i bijesom opisuje surove ceremonije i iživljavanja nad svojim zarobljenim suborcima. Takve epizode izostavljene su iz serijala jer upravo na tom prešućivanju počiva agresivno nametnuta, ali ustvari krhka konstrukcija sveprisutnog antieuropskog naboja ovog programa.
Isti naboj osjeća se i u serijalu o Križarskim ratovima. Dva svijeta, kršćanski i islamski, prikazani su kroz njihove slavne ličnosti, engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca i velikog vođe islamske vojske sultana Saladina. Uz engleskog kralja uglavnom se vežu pridjevi poput neobuzdan, okrutan, nagao, dok je Saladin uvijek milostiv, mudar i prosvijećen. Rikardove pobjede rezultat su njegovih podlih smicalica, dok je Saladin u svojim pobjedama prikazan kao mudri taktičar. Posebno se ističe Saladinova milost ukazana kršćanima nakon osvajanja Jeruzalema 1187. godine, a s obzirom na njenu prezastupljenost u popkulturnim prikazima Križarskih ratova (sjetimo se Ridleya Scotta i filma Kraljevstvo nebesko), teme se uhvatio i Rodney Stark u knjizi Lažna Svjedočanstva: Raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti. On, naime, navodi kako je Saladinovo milosrđe iskazano tom prilikom predstavljalo iznimku u standardnom masakriranju njegovih neprijatelja. Stark piše:
U većini drugih slučajeva, Saladin nije pokazivao viteške vrline. Nakon bitke kod Hattina, primjerice, osobno je sudjelovao u pogubljenju nekolicine zarobljenih vitezova, a potom se povukao i promatrao pogubljenja preostalih zarobljenika. Prema svjedočanstvu njegova tajnika, Imad ad-Dina:
"Zapovjedio je da ih se pogubi, radije odabravši njihovu smrt nego zatočeništvo. U njegovu su društvu bili mnogi učenjaci, sufiji i pobožni ljudi, kao i pustinjaci; svaki je molio da mu se dopusti ubiti jednog od zarobljenika, te bi izvukao mač i zasukao rukav. Saladin je, s radosnim izrazom na licu, sjedio na uzdignutom prijestolju; nevjernici su bili obuzeti crnim očajem."
Poput svih vojskovođa tog vremena, Saladin je, dakle, bio okrutan u obračunu s neprijateljima.
Viasatov dokumentarac u soldinoj mjeri falsificira jedan od najvažnijih aspekata Križarskih ratova - zašto je do njih uopće došlo. Razlozi kršćanskog svijeta, kako se navodi, primarno su bili materijalni i imperijalistički - išlo se u pljačku, osvajanje i pokoravanje, pod izlikom vjerske privrženosti Svetoj zemlji. Međutim, realnost je sasvim drugačija i otkriva obrambeni karakter križarskih pohoda. Još u vrijeme Muhameda, muslimanske vojske vršile su napade na kršćanska područja, a nakon njegove smrti padali su Damask, Jeruzalem, Kairo, Aleksandrija, Sjeverna Afrika, većina Španjolske i jug Italije. U tim pohodima fatimidski kalif Hakim uništio je baziliku Svetog groba u Jeruzalemu 1009. godine, mjestu gdje je Kristovo tijelo počivalo prije Uskrsnuća. Isti tretman imali su i kršćanski hodočasnici u Svetu zemlju - mučeni su, ubijani ili prodavani u roblje. Oni s dovoljno sreće za preživjeti tu kalvariju, vraćali su se u Europu s potresnim svjedočanstvima što je, dakako, palilo osvetničke strasti u srcima Europljana te puno prije proglasa pape Urbana II 1095. godine u Clermontu budilo želju za okršaj s muslimanima. Do njega je na kraju i došlo, a suprotno uvjeravanju Viasat Historyja i brojnih suvremenih povjesničara kako je ključna motivacija za odlazak u Svetu zemlju bilo bogaćenje od strane nekakvih avanturista, prema Bliskom istoku zaputili su se uglavnom bogatiji pripadnici viših staleža - jedino su oni mogli financirati toliko dalek put i logistički zahtjevan rat na neprijateljskom tlu. Na mjestima gdje su križari ostvarili vojne uspjehe i osnovali takozvane Križarske države, muslimanima na tim teritorijima bilo je dozvoljeno i dalje prakticirati svoju vjeru te zadržati imovinu.
Uzimajući u obzir sve ove informacije, a i mnoge druge ovdje izostavljene, Rodney Stark svoje poglavlje o Križarskim ratovima zaključuje sasvim jasno, u opreci s dojmom kakvog ostavlja Viasatov serijal - kršćani se za Križarske ratove nisu dužni ispričavati!
Ubojstvo fizičke osobe prilično je egzaktna stvar - ako nekome prouzročite velik gubitak krvi, nepopravljivu štetu na mozgu, srcu ili drugom vitalnom organu, njihov život je završen. Jednu kulturu, s druge strane, ubija se podmuklo, smišljeno i dugoročno. Oružje u rukama ubojica upravo je ovakva kvazihistoriografija, upakirana u široko dostupan i naizgled zabavan sadržaj. To oružje poručuje kako se vlastite kulture trebate sramiti, zbog povijesti neprestano ispričavati i naposljetku - pokoriti. Ono dovodi do akutne krize identiteta, a tamo gdje je nekada stajala volja za život, lako nikne neprijateljski totalitarizam. Upravo o tome govori sjajni Michel Houellebecq u svom romanu Pokoravanje. U njemu, duhovno ispražnjeno, liberalno i sekularno francusko društvo radije pristaje pokoriti se islamskom fundamentalizmu, nego ustati u obranu vlastite kulture jer bi time učinili nešto nedopustivo - izdali dogmu multikulturalnog liberalizma. Houellebecqov roman je distopija, ali mi već živimo u takvom svijetu; u Velikoj Britaniji godinama se štitilo pakistanske pedofile jer politički vrh nije htio dati povoda “rasnim napetostima”, a lokalna policija bojala se optužbi za rasizam. I dok su se desetljećima šutnjom i zataškavanjem njegovali rasni odnosi i izbjegavale optužbe, nekoliko tisuća bijelih britanskih djevojčica od 10, 11, 12 godina silovane su, drogirane, prodavane u seksualno roblje i podvođene, često pred očima svojih nemoćnih roditelja na koje bi se policija obrušila kada bi upozoravali što se događa u njihovim gradovima. Velik broj članova pedofilskih bandi i dalje živi u Velikoj Britaniji, neki nakon što su odradili kratke zatvorske kazne, a većina bez ikakvog susreta s pravnim sankcijama.
Vraćajući se na magdeburšku tragediju, žrtvama se počast idućih dana odavala raznim tužnim skupovima, ispunjenim svijećama i suzama. Njemačko srce je slomljeno, pisalo je ispod videa na kojem tužna njemačka mladost ispraća ubijene sunarodnjake. Jedan profil s X-a znakovito je komentirao video rečenicom: “Njemačko srce ne treba biti slomljeno, već očelično.” U prijevodu, kada se po ne znam koji put dogodi da osoba koja ne bi trebala biti u tvojoj zemlji ubije tvoje sunarodnjake zbog njihovih uvjerenja ili identiteta, vrijeme tugovanja odavno je prošlo. Vrijeme je za odlučnost i akciju. To bi učinila kultura s još uvijek postojećom voljom za život, ali njemačka nepokolebljivost vidljiva je samo u borbi protiv benignih domaćih “nacista” na stadionima ili glazbenim festivalima. Nasuprot tome, uzmite primjer Izraela, zanemarujući koliko je ispravno i moralno ono što posljednjih više od godinu dana čine i ne uzimajući ih nužno kao uzor. Od trenutka kada su napadnuti, svi raspoloživi resursi usmjereni su u okrutnu osvetu. Netočno je to pripisivati samo onima koje stalno ističe predsjednik Milanović, kao što su Netanyahu, Ben-Gvir i slični. Primjerice, američko-židovska novinarka Bari Weiss u razmatranjima američke dnevne politike redovno je na lijevo-liberalnoj strani, ali kada je u pitanju židovski narod i država, pretvara se u rigidnu etnonacionalisticu.
Nacionalizam u Europi, s druge strane, predstavlja smrtni grijeh u očima svih punopravnih sudionika lijevo-liberalnog poretka, što uključuje i pripitomljene plesne partnere poput brojnih lažnih konzervativaca ili demokršćana. Njihov duhovni napad ima za cilj ugasiti volju za život u nacijama Europe, danas najčešće iskazanu kroz nacionalizam, suverenizam i protivljenje masovnim migracijama; svi ti iskazi želje za opstankom i očuvanjem vlastitog načina života brzo se srežu u korijenu kao predvorje nacizma i plinskih komora, bliski sramnoj povijesti pljačke i klanja kojima smo navodno svjedočili u Križarskim ratovima i španjolskim osvajanjima. Poanta dokumentarnih kanala poput Viasat Historyja je nametanje etnomazohističkog mentaliteta iz kojeg izvire jednostavna lekcija - nismo vrijedni opstanka jer bi radi grijeha iz prošlosti naš nestanak bio zadovoljenje povijesne pravde. Na jedan izvrnut i morbidan način, zaslužujemo i Magdeburg i pedofilske bande u Velikoj Britaniji. Budućnost u kojoj europska kultura kakvu znamo u potpunosti propada sada nažalost nije nezamisliva, no, ako ništa drugo, uzdam se u jednu stvar - europske ulice. Šetnja gradovima poput Beča, Budimpešte, Madrida, Pariza ili Londona, pa i onim manjima poput Zagreba, brzo nam otkriva kako ta povijest nije ispunjena samo grijehom i zločinom, već upravo suprotno, veličanstvenim pothvatima i junačkim djelima. To treba biti izvor ponosa, a ne srama, makar nam suprotno svojim radom sugerirali suvremeni povjesničari ili svojim djelima saudijski psihijatri.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, lajkajte ih, komentirajte i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Bravo, bravo, strogo desno jer islamistima i njihovim liberalnim kujama svakako smo fašisti. Masovne deportacije islamista, njihovih obitelji i prijatelja, frotifikacije granica, zaustavljanje masovnih imigracija, asimilacija onih imigranata koji su ušli prije zatvaranja granica Zapada.
Dok god autor i slični njemu, kolonizatorsku i imperijalnu prošlost Europe smatraju veličanstvenim podvizima i junaštvom u koje se treba ugledati, nećemo biti na istim stranama. Kršćanstvo je u cijeloj toj priči samo veo s kojim se pokušava sakriti niz stoljeća pljački, silovanja i genocida neeuropskih naroda. Sve što se danas događa, na neki je način posljedica te "slavne" povijesti. A nacije su uostalom samo politički konstrukt, ne treba ih uzimati previše ozbiljno, možemo bez njih kao vrsta.