U sukobu Izraela i Hamasa, Europa treba čuvati svoja leđa
Što nam donosi sukob Izraela i Hamasa te koje opasnosti prijete Hrvatskoj i Europi?
Nakon što je na Šabat 7. listopada islamistička teroristička organizacija Hamas iz pojasa Gaze izvršila brutalan napad na Izrael, pobivši stotine izraelskih civila uključujući starce, žene i djecu, Država Izrael žestoko je reagirala vojnim udarom na taj otužni komad Zemlje, površine manje od otoka Brača s populacijom od preko dva milijuna duša.
Reakcije očekivane, gotovo programirane, rovovi odavno ukopani.
Tradicionalni saveznici Izraela automatski su stali na stranu židovske države.
Plačljivac Jordan Peterson užurbano je na Twitteru napisao poruku Izraelu: "Dajte im Pakao!"
Ljevičari, uključujući pedere i feministice, prepoznajući tradicionalno u palestinskom narodu isključivo potlačenu skupinu, marginaliziranu prisustvom značajno jačeg susjeda, povlačeći paralelu valjda s vlastitom potlačenosti unutar heteropatrijarhata, pohitali su iskazati podršku ljudima koji bi ih, kada bi se našli u njihovu okruženju, vjerojatno silovali 700 puta, odsjekli glavu i snimku dekapitacije ponosno stavili na društvene mreže. S druge strane, u Tel-Avivu bi mogli sjediti u jednom od brojnih kafića “ukrašenih” LGBT simbolikom te otvoreno raspravljati o nepravednom tretmanu palestinskih Arapa. Uz razumijevanje kompleksnosti situacije, ključna razlika dvije sukobljene strane je ona civilizacijska, a ona je pakleno bljesnula tijekom napada Hamasovih barbara. Nezahvalno je o tome raspravljati, no jasna je moralna razlika između preciznog ciljanja civila, namjernog otimanja djece i slavodobitnog iživljavanja nad mrtvim tijelima po ulicama Gaze, te nemilosrdnog protuudara u kojem cilj nisu civili, znajući nažalost da će i oni ginuti, jer tvoj protivnik vlastite civile vidi kao topovsko meso, pogodne isključivo za propagandni rat i moralnu ucjenu.
Globalistička ljevica - po potrebi izrazito nacionalistička, kao što vidimo na primjeru dopuštenih nacionalizama, ukrajinskog, palestinskog, ali i izraelskog - zanemaruje taj aspekt palestinske borbe i vide ih samo kao naciju u legitimnoj borbi za vlastitu državu. Pozivaju se na civile, nedužne palestinske obitelji, no ne apostrofiraju ključni problem: činjenicu da Hamas nije previše zainteresiran za te iste palestinske civile. Oni, kako je – u pronicljivu nizu – naveo Phillip Blond, jedva čekaju protunapad Izraela. Kolateralne žrtve na palestinskoj strani islamisti očekuju i žele. Upravo zato je napad na Izrael bio toliko brutalan, morao je biti kako ravnodušnim ne bi ostavio nijedan element izraelskog društva, kako bi jedina opcija na stolu ostao vojni protuudar. Hamasu ništa nije sveto, ponajmanje vlastiti i tuđi životi, osim svetoga rata – protiv Izraela; stoga Izrael nema puno izbora doli boriti se za goli opstanak i ne dopustiti da napadi na nj prolaze nekažnjeno. Možemo se složiti s komentarom jednog peška u nedavnoj emisiji Billa Mahera: kada bi Hamas ostao bez oružja, imali bismo mir; kada bi Izrael ostao bez oružja, Židova više ne bi bilo. Hamasu, Hezbolahu i ostalim sličnim grupacijama u izraelskom okruženju, uništenje židovske države predstavlja prvu i posljednju programsku točku njihova vojnog i političkog djelovanja, stoga svaka priča - kakve se sada često guraju po ljevici, o tobožnjem multikulturalizmu nekakve eventualne palestinske države - padaju u vodu. Umjereni elementi odavno su gurnuti u stranu (da, dijelom i izraelskom krivicom kroz slabljenje Fataha potičući jačanje Hamasa), a na terenu su igrači s maksimalističkim težnjama islamističkog predznaka. U raspravi o prisutnosti umjerenih elemenata na arapskoj strani dovoljno je pogledati (i)relevantnost istaknutih pojedinaca Palestinske Samouprave (gdje je Mahmoud Abbas??), ali i osvrnuti se na nedavne događaje u Afganistanu, kada su Talibani - čija potpora u narodu navodno nije bila toliko velika, sudeći po dugogodišnjim tlapnjama liberalnih intervencionista - u roku od 48 sati bez otpora otplesali do vladajućih fotelja u Kabulu.
Logična je i solidarnost hrvatskog naroda s izraelskim s obzirom na - kako je ispravno istaknuo Boris Havel, pa izazvao zgražanje neinformiranih indexovih jadnika - nedavne sukobe s istim tim elementima na teritoriju BiH kada su se suniti i šijiti ujedinili protiv neprijatelja kojeg je trebalo potpuno istrijebiti. Treba podsjetiti kako su na bošnjačkoj strani u ratu sudjelovali brojni mudžahedini i islamistički radikali, uključujući i pripadnike Al-Kaide, pa tako i nekolicina sudionika napada na SAD 11.9.2001., gdje su prakticirali iste ili slične barbarizme kakve danas vidimo u pohodu Hamasa - odsijecanje glava, pokapanje tijela “nevjernika” sa svinjama itd. Kasnije su i institucionalizirani u zloglasnoj postrojbi El Mudžahid, čija ikonografija danas podsjeća na takozvanu Islamsku državu koju je svojedobno SAD pod vodstvom predsjednika Trumpa satrao do temelja.
Ipak, čini nam se kako u svesrdnoj potpori Izraelu treba prikočiti, to jest, imati veći fokus na vlastite interese i potencijalne pogubne rasplete ove situacije. Govoreći o Europi, dok mašina krijumčara migranata radi jače nego ikad - s otvorenom, financijski obilnom potporom njemačke države i NGO mafije koja migrantima pomaže u ilegalnom prelasku granica, upućujući ih na uništavanje dokumenata i lažno predstavljanje - i dok se u Hrvatskoj najavlje liberalizacija, bolje rečeno poticanje, useljavanja iz dalekih zemalja i drugih kultura, jasno je koja opasnost prijeti iz sukoba na Bliskom Istoku. U Sjedinjenim državama već se pojavljuju inicijative za primanje preko milijun palestinskih migranata, a političke prijedloge, odnosno diktate, takvog tipa treba uskoro očekivati u Europi. Posebnu zabrinutost treba izazvati nevoljkost egipatske države da primi i zbrine izbjeglice iz Gaze - jesu li Egipćani samo bešćutni ili država poput Egipta, s iskustvom Muslimanskog bratstva, i njen sekularni vladar general al-Sisi (izrazito sklon koptskim kršćanima) znaju tko i što bi im moglo ući u državu uslijed ovog sukoba? EU homoglobalistički birokrati si ovo pitanje neće postavljati, usprkos islamističkom divljanju i otvorenoj podršci Hamasovom napadu diljem svijeta, posebice u Europi. Međutim, oni zato i jesu na pozicijama na kojima jesu, ali ostaje nada da će europski narodi vidjeti što je Europa sve uvezla posljednjih godina, kakve ljude i kakvu ideologiju, te će sukladno tome reagirati na izborima.
Također, treba imati na umu izraelsku bliskost s azerbajdžanskim vlastima i njihovu surovost prema armenskim kršćanima. Nedostatak ikakve podrške u borbi za prava Hrvata u BiH dodatno svjedoči o nedostatku izraelskog senzibiliteta o pitanjima važnima današnjim kršćanima, a židovski fundamentalisti, ojačani tijekom Netanyahuove vlasti, otvoreno i doslovno pljuju po kršćanskim procesijama u Jeruzalemu. Naši sukobi očito nisu njihovi sukobi, stoga treba postaviti pitanje u kojoj mjeri njihovi sukobi moraju biti naši sukobi.
Odgovor je - u onoj mjeri u kojoj nas se tiču. A tiču nas se, prvenstveno, unutar granica potencijalne migrantske katastrofe koju ovaj rat može izazvati. Civilizacijska bliskost s modernim Izraelom očita je nasuprot apsolutnog barbarstva divljaka iz Hamasa, stoga je logična emotivna i politička podrška jednoj strani u sukobu. Ipak, na umu nam prvenstveno treba biti Europa i svijest kako u svojim njedrima, u središtima naše civilizacije poput Londona, Pariza ili Berlina, imamo velike skupine ljudi čija nas je otvorena podrška Hamasu i njihovim metodama ovih dana trebala prenuti iz sna o sigurnoj (naročito za Židove, koje se sada deklarativno podržava) i europskoj Europi. Ako već to nije prestala biti, uskoro sigurno hoće, naročito uz nastavak migrantskih trendova koji ne usporavaju, već ubrzavaju uz državne i NGO milijune. To je naša bitka, naš rat za opstanak - svima ostalima, pogotovo onima ravnodušnima prema nama, potičući razumne dogovore koji vode deeskalaciji sukoba, treba poželjeti puno sreće i sve najbolje.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj.
Odličan opis cijele te zbrke, političkog "rašomona", te, posebice naših relacija!
Desni ProtuCentar se je očito stavio na stranu ovakve Europe i ovakvog Izraela mnijevajući kako je to manje zlo od muhamedanske šerijatske države.
Ili štoviše da i Izrael pripada nama civilizacijski, pa moramo biti solidarni s njim.
Znači radije će živjeti u Sodomi jer je to Zapad postao (naravno da je i Izrael na tom putu, sam autor to napominje), nego u nekom sandžaku kao dhimmi, građanin drugog reda.
Osobno radije prihvaćam drugu soluciju.
Kršćani su preživjeli Otomansko carstvo, ali zapadno sodomsko carstvo ne će.
Tko god pobjedi u ratu cionista i muhamedanca, pravi kršćani svakako moraju u katakombe.