Razgovori: Bruna Esih
O aktualnim izborima, HSP-u, hrvatskoj državi te stanju desnice u Hrvatskoj
S Brunom Esih odlučili smo razgovarati jer nas je njen povratak na političku scenu obradovao. Naši čitatelji s njenim likom i djelom su upoznati, a dodat ćemo da su odgovori ponuđeni u ovom razgovoru jedna velika lekcija takozvanoj desnici i opomena svima pred skori izlazak na biračko mjesto. Gospođa Esih nalazi se na 14. mjestu u 10. izbornoj jedinici na listi koalicije Za domovinu, kao članica Hrvatske stranke prava.
Uživajte.
1) U nedavnom intervjuu ste za svoju bivšu stranku NHR (Neovisni za Hrvatsku) rekli da je bila slomljena, a “slomljeno više nikada ne može biti cijelo”. Rijetko što je u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti toliko puta slomljeno, razmrvljeno, obnovljeno, rascjepkano pa opet sastavljeno, kao što je to Hrvatska stranka prava. Vi ste sada dio te stranke. Što trenutno vidite u njoj da Vas je nagnalo na priključivanje, a što ta stranka i ljudi u njoj dugoročno mogu ponuditi biračima? Čemu se nadate na ovim izborima i kakav rezultat predviđate svojoj stranci?
Dobro ste primijetili, točno tako sam napisala za Neovisne za Hrvatsku, iako me ništa ne žalosti više nego gašenje te stranke. Jednim dijelom radi toga što sam u njenom stvaranju osobno i vrlo angažirano sudjelovala, a na sve takvo u životu reagiramo vrlo emotivno i vrlo osobno. No daleko važnije od osobnog viđenja ono je što su NHR jedno kratko vrijeme predstavljali mnogima i što su tek mogli i trebali početi predstavljati unutar cjelokupnog nacionalnog korpusa i prilično otužne hrvatske političke ponude – politički zrelu stranku hrvatske desnice, jasnih stajališta, jasnih poruka i s njima, dakako, potpuno usklađenog djelovanja, poglavito u nekom budućem, ali sasvim izvjesnom trenutku preuzimanja pojedinih poluga vlasti.
Naša tadašnja namjera nije bila usmjerena samo na vlast kao konačni politički cilj već na ono daleko važnije – na sami proces dolaska do njega. Taj proces nije se ticao samo NHR-a i naše prepoznatosti kao nacionalističke i starčevićanske političke opcije nego je, gledajući kroz državotvornu optiku, trebao utjecati na izgradnju politički zdrave nacije pa tako dati i impuls razvoju zdrave političke kulture i inicijative na cijeloj desnici, pri čemu je bilo posve realno očekivati i poticanje zamaha prve i jedine velike povijesne političke stranke – HSP-a. Proces našeg djelovanja i širenja trebao je biti umjeren, ali temeljit i vrlo obuhvatan – intelektualno i odgojno-obrazovno. Jer, budimo otvoreni, svjedoci smo zapuštene nacije i iz istog razloga, na žalost, sklone jeftinom populizmu i brzim „rješenjima“ koja to zapravo nisu, već su uvijek iznova izvor novih frustracija i negativnog emocionalnog stanja u kojemu dolazi do potpune nemogućnosti razlikovanja dobrog i lošeg. Takvo stanje je lako iskoristiti onima koji imaju gotovo neograničene materijalne i medijske resurse te koji podmuklim i jeftinim porukama vješto podvaljuju novu prijevaru pod egidom domoljublja, vjerodostojnosti, naroda i nade, do te mjere da su one kolokvijalno, na žalost, postale čistim ispraznicama. Sve je to činilo zatvoreni krug pokušaja i pogrešaka i spomenuti pristup NHR-a bio je pošten i nasušno potreban pokušaj za nacionalno-političkim preodgojem desnog konzervativnog biračkog tijela.
No upravo je temeljitost i nužna sporost tog procesa bila i njegova najveća mana koju su iskoristili oni koji su bili brži i medijskim porukama, odnosno beskrupuloznim blaćenjem, dostupniji. Kad nas se u kompletu nije uspjelo usisati, krenulo nas se rastakati iznutra. To im je, nažalost, uspjelo. Tužno je da je cijeli taj pothvat rastakanja jedne, nakon dugo vremena perspektivne stranke, a nazvat ću ga zločinačkim, jer u svojoj srži je zlo, a u namjeri izrazito protudržavan, krenuo iz nominalno desnih i konzervativnih, pa i pojedinih crkvenih krugova, odnosno od onih koji iste zastupaju kroz pojedine medije i civilne udruge, a u stvari su najveća prijevara hrvatskog naroda i hrvatskih vjernika. I danas vrlo aktualnog i istovjetnog djelovanja od hrvatske desnice ciljano stvaraju neperspektivnu, neobrazovanu, ostrašćenu i neizgrađenu masu, s kojom je lako manipulirati, njome vladati te kratkoročno i dugoročno ostvarivati svoje maligne ciljeve.
Ovaj dulji uvod, odnosno geneza razloga za nastanak, a još više za naprasno gašenje NHR-a, bila je potrebna kako bih uopće mogla objasniti zašto mislim da je NHR trajno bio slomljen, a HSP unatoč preživljavanju brojnih sličnih procesa to ipak nije. HSP je nositelj povijesne simbolike, a simboliku nije moguće razoriti, čak i kad nestane aktivne stranke. HSP je izvorno sva simbolika razvoja, uspona i padova hrvatske političke nacije i hrvatske državnosti. Bivali smo kao narod pod različitim vlastima tijekom tih stoljeća, ali ideja, vjera, nada, potreba i vizija su preživljavale, rekla bih tim više što su okolnosti bile beznadnije i teže. Bez te simbolike ne bi bilo obnove hrvatske države 1990. godine.
Razlog, dakle, leži u tradiciji i simbolici, a obje su za nas Hrvate od izrazito velikog značaja, danas možda više nego ikada. HSP je nastao još daleke 1861. Dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik te mnogi drugi hrvatski velikani proslavili su ime Hrvatske stranke prava, koliko god se u desetljećima iza njih pojavilo i onih koji im nisu bili ravni. Zbog toga je i danas Hrvatska stranka prava sinonim za čast i hrvatsko državno pravo kojega je klica nastala davno, a ugrađena je u temelje Republike Hrvatske i utjelovljena u njezinoj državnosti, neovisnosti i Ustavu. Tradiciju, simboliku te politički nauk o hrvatskom državnom pravu koje s ponosom baštini upravo HSP, vidim kao čvrsto jamstvo da je moguće i ostvarivo ono što sam zamišljala samom političkom biti, neovisno o svim preprekama koje će biti stavljene pred nas, svim protudržavnim zavjerama i planovima, a pogotovo da može preživjeti ljudske i moralne slabosti pojedinca. Tu vjeru i ustrajnost želim prenijeti kako onima koji su pomalo izgubili daha, tako i onima koji s pravom zaziru od političara i klone se politike, a imali bi joj što pružiti. I najviše onima čije vrijeme tek dolazi, jer ako oni ne nasljeduju tu vjeru tada sve što pokušavamo, kao i velika djela generacija prije nas, izgubili bi smisao. Stoga je životni i politički primjer koji dajemo ono najvažnije što za sobom ostavljamo.
Kad sve napisano sažmem i pokušam izraziti što u HSP-u očekujemo od ovih izbora bilo bi da i nakon njih, bez obzira na rezultate koji su doista u sadašnjim okolnostima neizvjesni, ustrajno održavamo ideale države i državnosti živima, a strast i volju u ostvarivanju tih ideala neiscrpnima.
2) Mnogi i danas gaje nadu da HDZ opet može biti autentična nacionalna i konzervativna stranka. Po toj teoriji, uz odgovarajući poticaj iznutra ili izvana, eventualnu promjenu ključnog ljudstva, HDZ-ova golema moć bila bi usmjerena prema ispravnim politikama i donijela uspjeh Hrvatskoj. Drugi misle da je ta moć inherentno iskvarena i nepopravljiva, time i neupotrebljiva. Kakav je Vaš stav?
Iako danas mnoge stranke i političari prigodom svog predstavljanja rado ističu kako su „autentični“, mislim da taj termin u svom temeljnom značenju izvornosti, a poglavito u političkom smislu izvornosti, moramo vezivati isključivo uz vrijeme nastanka hrvatske države i vrijeme Domovinskog rata. Stoljetna ili bar višedesetljetna težnja Hrvata za obnovom vlastite države iz hrvatskog je naroda progovarala upravo tako – spontanim okupljanjem oko nekolicine državotvornih stranaka, prvenstveno HSP-a koji je već baštinio ideju samostalne države i nacije te Hrvatske demokratske zajednice koju je utemeljio i predvodio dr. Franjo Tuđman a koji je tu ideju, zahvaljujući svom prethodnom političkom i vojnom statusu te obrazovanju, izražavao na način koji je, kako je vrijeme pokazalo, bio najprihvatljiviji ukupnom nacionalnom korpusu, pokušavajući načelno i sadržajno integrirati iseljenu i domovinsku Hrvatsku. U uvjetima jugoslavensko-srpske agresije, izgradnju HDZ-a u najveću i 'stožernu' stranku, pratila su i ratna, odnosno obrambena nastojanja očuvanja onoga tek začetoga, u kojoj je zajedništvo hrvatskog naroda bilo ključno. Iako su uz jedinice MUP-a prva organizirana vojska bile postrojbe HOS-a koje je okupio HSP, kao prvi predsjednik države i vrhovni zapovjednik hrvatske vojske upravo Franjo Tuđman, a posredno HDZ, percipirani su i upamćeni kao stvaratelji države. Bez obzira kako promatrali i vrednovali taj dio suvremene povijesti, kao izravni sudionici događaja ili promatrači, kao povjesničari ili pak laici, i koliko se god u svojim analizama razlikovali, ali s preduvjetom vlastitih državotvornih pozicija, navedenu autentičnost HDZ-a, poglavito u današnje vrijeme ciljanog rastakanja svih nacionalnih vrijednosti, ne bismo smjeli dovoditi u pitanje.
Mislim da je zato ispravnije, raspravljajući o današnjem i mogućem budućem HDZ-u, o autentičnosti govoriti kroz njezino šire značenje, odnosno kroz vjerodostojnost. Ona je tamo, nažalost, davno izgubljena vrijednost i, kao što sam već napisala, postoji tek kao floskula, ispraznica. Kada sam prije osam godina kao neovisna zastupnica pristala sudjelovati na izbornoj listi HDZ-a, upravo je „vjerodostojno“ bilo tadašnji izborni slogan HDZ-a. Vrlo brzo sam saznala da ću, unatoč trudu i zalaganju da poštujem volju biračkoga tijela koje mi je dalo glas, ostajući unutar njihova saborskog kluba sudjelovati u iznimno nevjerodostojnim, lažnim i perfidnim politikama Andreja Plenkovića, a time bih i sama zaslužila svaku osudu. Andreja Plenkovića apostrofiram, misleći uz njega i na njegov uski krug savjetnika i ljude koje je isključivo sam postavljao, jer moj je iskren doživljaj već i tada bio da Plenkoviću nitko izvan tog kruga, i ljudi i stranka, ne znače apsolutno ništa. Ne jednom se u tih nekoliko mjeseci dogodilo da sam u tom Klubu postavljala pitanja u kojem pravcu ide politika koju je započeo, što bi čak izazvalo odobravanja i potporu tadašnjih kolega, kao i ohrabrenje da se i sami uključe u raspravu, ali sam na svoje oči gledala kako bi im spuštao ruke i zatvarao usta, a kasnije se obračunavao s istima. Ne znam i ne mogu znati baš sve razloge njihova brza odustajanja, a kasnije potpune šutnje i podčinjenosti, ali bilo me je sram samo i gledati ljude bez imalo ostataka ljudskog i političkog integriteta, gubitak kojega ih je dalje tjerao u zatvaranje u svoje zaštićene uske grupe i kružoke u kojima su se, postajući sve više jedni drugima nalik, osjećali ispravnijima. To zatvaranje rezultiralo je potpunim nedostatkom osjećaja za (bez)vrijednost vlastitih života, osjećaja za narod i njegove potrebe i, u konačnici, isključivom udovoljavanju sebičnim interesima i interesima svoje skupine. Dok su ti miševi kolo vodili zabavljeni bačenim mrvicama, bome ni mačke nisu spavale već su se bavile gutanjem većeg plijena – države same! Tako smo od HDZ-a kao državotvorne stranke, preko stranke tzv. desnog centra, došli do stranke u potpunosti lijevo-liberalnih politika, a koja prigodno zadovoljavajući sva tri politička profila brine za stabilnost svoje vlasti i dostupnost resursa koji služe kao platežno sredstvo za nastavak zavjereničkih politika.
Iako su u slučaju HDZ-a takvi zavjerenički procesi najevidentniji, jer je stranka vlasti, a time ne samo najizloženija već svakako u ovom trenutku najodgovornija za vođenje antihrvatske politike, personificirane poglavito u liku i djelu Andreja Plenkovića, niti su oni od jučer niti se oni koji ih stvarno usmjeravaju služe samo Plenkovićem i HDZ-om. Opasan kapital zločinačkih namjera premrežio je naš politički sustav u cijelosti i gotovo da nema političke stranke koja unutar sebe ne krije strukturu koja tim interesima služi.
Sadašnja institucionalna moć koju su premrežili ljudi i kapital koji ne služe hrvatskim državnim interesima je, kako kažete, doista inherentno nepopravljiva i kroz nju se ništa dobro za Hrvatsku ne može očekivati.
Jedino rješenje koje vidim je konkretno smanjenje te moći utjelovljene u sadašnjim strukturama, kako bi ona tada, kao manje bitna, bila i manje interesantna poluga navedenom nehrvatskom utjecaju i interesu. A kako se tada oni ne bi dijelom prelili na novu strukturu, bitno je da nju čine ljudi koji će im biti brana, odnosno koji će beskompromisno voditi državotvorne politike, odnosno politike temeljene na hrvatskom državnom pravu prema kojemu je smisao postojanja države prvenstveno život hrvatskog čovjeka.
Govorim, dakako, o izborima i bitnom smanjenju HDZ-ovog broja mandata putem kojih ne bi bili u mogućnosti sastavljati novu većinu, a potom i vladu, na način na koji su to činili od Sanaderova doba do danas, uključujući u tu vladajuću većinu antidržavne elemente. To izvanjsko smanjenje moći i posljedice koje bi ono izazvalo unutar HDZ-ovog unutarnjeg ustrojstva i ljudstva moguće bi za njih djelovalo otrježnjujuće i ozdravljujuće te istovremeno kao opomena i poticaj za vođenje zdravijih, državotvornih politika. No, to bi svakako tada bio njihov unutarnji problem koji bi morali prepoznati i s kojim bi se morali uhvatiti u koštac. U sadašnjem trenutku ovakva vlast problem je svih nas i ugrožava opstanak i države i naroda, odnosno u potpunosti poništava smisao njezina postojanja. A to ipak prvo moraju prepoznati birači na izborima.
3) U očima ljevice, ako zagrebemo ispod površine hrvatskih zastava, himni i simbola, desnica se često poima kao neobrazovana i neotesana nakupina krkanluka kojoj Domovina i Bog ustvari i ne znače previše. Zanemarujući šovinizam prisutan u takvom stavu, ne možemo se oteti dojmu da je on donekle i točan. Ovdje, naravno, ne govorimo o takozvanom običnom narodu, već istaknutim pojedincima prisutnima u javnosti. Vidite li i Vi, u nedostatku boljeg izraza, taj virus na desnici? Ako ne, kako se riješiti te percepcije; ako da, kako pobijediti virus?
Rekla bih da je ubačen virus i to onaj najpodmuklije vrste. Na samom sam se početku već dotakla i toga, odnosno kako se od hrvatske desnice ciljano stvara neperspektivna i neartikulirana politička masa kako bi se s njom lakše manipuliralo, s jedne strane, a s druge da kao takva postane u potpunosti neprihvatljiva mladim i obrazovanim ljudima, odnosno novim kadrovima s kojima bi se nužno popunjavala.
No, otkud virus? Treba već jednom jasno reći da je pozadina malignog vladanja Andreja Plenkovića ista ona koja niz godina sprječava ispravan razvoj hrvatske desnice i koja, također, lažnim desnim politikama unosi nemir i razdor među hrvatski narod. Kako?
Postoje ljudi koji su nam većini nevidljivi, ne samo jer je to dio njihove poslovne taktike, nego su sami bez okusa i mirisa, ali s dobrim nosom za unosan posao. Preko Vrdoljaka i Milanovića na velika vrata su ušli u hrvatski energetski sektor, preuzimajući čelne pozicije u strateškim kompanijama i ulazeći u vlasničku strukturu onih koje trguju plinom, što je upravo primjer Pavla Vujnovca, čovjeka koji odjednom ima dostatan kapital za kupovinu Prvog plinarskog društva, PPD-a, a koji do tada nije zaradio ni za trulu krušku. Takvim je ljudima potpuno svejedno s kim će poslovati i preko koje će politike ostvarivati svoje planove i, što je najvažnije, čiji je kapital i koji je krajnji interes u cilju kojega rade i grabe. A hrvatski nije! Tako su isti pojedinci nakon Milanovićeve detronizacije s premijerskog mjesta našli novog partnera u Plenkoviću koji je saborsku većinu, a potom i vladu, sastavio s HNS-om i Vrdoljakovim kadrovima. Neki su se našli čuditi tome, više nego političkoj trgovini sa Srbima i Pupovcem, a koja je, znajući na što je narod osjetljiv, trebala poslužiti prvenstveno za odvlačenje pažnje s daleko većeg i daleko teže rješivog problema koji je zaključen s tim savezom s HNS-om. Vlast je tako bila odrađena, a oporba nezainteresirana ili potkapacitirana da to primijeti, a kamoli da se tomu odupre. Isti ljudi i njihovi partneri nastavljaju širiti svoja poslovna carstva, kupovati medije i medijski prostor. Super im je išlo, baš nikakve ugroze na vidiku.
Tada na desnici iznenada nastaju Neovisni za Hrvatsku, ekipa s osobnim i političkim integritetom koja je svakako imala ozbiljne namjere, ali i intelektualni kapacitet promijeniti smjer Hrvatske. Bližili su se europarlamentarni izbori, a NHR je prema svim anketama bio na oko 6 posto, s tendencijom rasta. U to vrijeme, 2018. godine, nerijetko nas se pozivalo za goste u emisiju Bujica Z1 televizije koju otprilike istodobno preuzima trgovački lanac Pevec, odnosno poslovni suradnik Pavla Vujnovca - Mario Radić, kojeg voditelj Bujanec otvoreno naziva šefom i s njim dogovara sadržaj i goste svojih emisija. Naizgled ničim izazvan i navodno samostalno, Velimir Bujanec dolazi na ideju da se stvori predizborna koalicija tada gotovo nepostojećih stranaka s NHR-om. Prije nego što smo uopće stigli i odgovoriti kako u tome primjećujemo nelogičnost, jer imali smo i jake kadrove i političku jasnoću koje nismo htjeli riskirati s ljudima koji su se u svom političkom djelovanju već pokazali izrazito nedosljednima, s naslovnica desnih portala već su se smiješili Hrvoje Zekanović i Ruža Tomašić i dramatično nas pozivali da se pridružimo njihovoj koaliciji od cijelih 0,2 posto biračkog potencijala, jer „zajedništvo nema alternativu“.
Kao stranka tada zauzimamo službeni stav da načelno nismo protiv koalicija, jer već smo imali dogovorenu s HSP-om, i da nam se oni koji žele mogu priključiti, ali da ništa dobro Hrvatskoj ne donosi zajedništvo s onima koji su prethodno dokazali da idu isključivo za mandatom. Tada je krenula paljba na NHR i HSP iz svog mogućeg medijskog oružja. Svjedok sam tadašnjih nebrojenih i najgrubljih verbalnih okršaja Velimira Bujanca i Zlatka Hasanbegovića, političkog tajnika NHR-a. Ubrzo je nastalo histerično ozračje i među biračima desnice. Rezultat je bio vrlo izvjestan. Bjesomučna propaganda Bujice i Radićeve Z1 televizije, kao i neograničena materijalna sredstva kojima su u toj medijskoj agresiji raspolagali kako bi osigurali udare i preko drugih medijskih izvora, rezultirala je našim gubitkom mandata. Pokazalo se da zajedništvo kakvog je zamislio Mario Radić - kao produžena ruka sumnjivih krugova, te sredstva koja je spreman 'ukucati' da bi usisao i ispljunuo sve zdravo na desnici - zaista nije imalo alternativu, osim političke eliminacije onih koji se ne daju ucjenjivati. Kako mu NHR i moja malenkost nisu pristali biti udicom za birače kojima se beskrupulozno prodavala lažna domoljubna priča, Mario Radić je trebao brzo a dovoljno karizmatično rješenje za nadolazeće predsjedničke i parlamentarne izbore. Miroslav Škoro je bio idealan kandidat, a prestao je biti idealan i brže negoli sam mu izravno u oči predvidjela da će se dogoditi, dok je Mario Radić sjedio tik uz nas. Na koljenima je držao svoju bilježnicu s izbornom križaljkom, dijeleći milostinju onoj političkoj sirotinji koja bi mu zakucala na vrata. Preko puta je tom prigodom, ne znam čemu i zašto, sjedio jedan hadezeov bezveznjak M.Č. koji je samo koju godinu ranije bacao kutije s mojim plakatima u kontejnere po Cvjetnom trgu, po nalogu Marka Pavića (tad budućeg, sad bivšeg ministra), a on po nalogu svog uzora Andreja Plenkovića.
Ipak, prije nego što je postao neperspektivan, Miroslav Škoro, svjesno ili nesvjesno obavio je prljav posao u drugom krugu predsjedničke kampanje u korist Zorana Milanovića, pozvavši ljude da umjesto izbora jednog od dvoje kandidata dopišu broj tri uz riječi „hrvatski narod“. Osobno znam ime i prezime čovjeka koji je smislio tu podvalu narodu. Tako smo dobili Zorana Milanovića za predsjednika, a s te pozicije današnjeg kandidata za budućeg premijera. Da nije bilo te neslavne, hrvatskom narodu dobro naplaćene epizode, sad tom istom narodu Andrej Plenković ne bi imao prostora docirati da biraju između tobožnjeg dobra i zla, niti bi Mario Radić, stvarni vođa Domovinskog pokreta, mogao docirati hrvatskoj desnici da glasa isključivo za tobožnje dobro DP kako glasovi po D'Hondtu ne bi odlazili zlu ili zlu. One pak koji Radića neće poslušati te ukinuti svoje političke stranke kako bi se DP osjećao dovoljno komotno i koji njegove Bujicu, Dnevno i 7Dnevno i sl. ne uzimaju za primjer medijske politike desnice, prokazat će u istima kao guje u hrvatskim njedrima – ili ih pere ego ili ih kao tajne agente plaća HDZ. Nema veze što je istina upravo suprotna, što Vujnovčeva i Radićeva poslovna agenda nema veze s domoljubljem, „Vukovarskom Hrvatskom“, ustankom i ostankom, već isključivo s plinom (ne samo onim za cent), Rusima, golemim uvozom srpskih proizvoda i distribucijom ostalog smeća, ništa to nema veze dok moralne vertikale poput Bujanca i njemu sličnih plaćenika Hrvate uče činjenicama i domoljubnoj estetici u najširem mogućem smislu.
Sve ovo navodim, a tek je malim dijelom onoga s čim sam se susrela i od čega zazirem, da bude sasvim jasno o kakvim se prijetvornim i opasnim kvazidomoljubnim politikama radi i kako takvi procesi za sobom ostavljaju moralnu i intelektualnu pustoš, razočarenja i malodušnost. Čemu onda trud kad više nema vjere da je itko iskren i pošten?
Eto, to je taj virus koji nam je ciljano nametnut, (su)djelovanje bez truda u svačemu, a zapravo dubinski i sustavno ni u čemu – pristajanje na najgoru verziju sebe, na najgoru verziju drugog do sebe, na najgoru verziju politike i države. Zato su danas pozitivni primjeri, oni koje nudimo i oni koje prihvaćamo, i ustrajanje u njima, možda važniji nego ikad. Svi smo pozvani biti bolje verzije sebe i tražiti one bolje od sebe.
4) Hrvatskoj desnici srpske Novosti već su dugo crvena krpa i predmet frustracije. Mi smo suglasni s većim dijelom desnice da takvom tjedniku treba ukinuti državno financiranje. Neka se snalaze na slobodnom tržištu. Međutim, zanima nas nešto drugo. Prema informacijama od prije par godina, a vjerujemo da se iznosi nisu značajno promijenili (ispravite nas ako imate preciznije informacije), SNV je iz proračuna za potrebe izdavanja dobio 3,6 milijuna kuna. Iako je taj dio, kako smo naglasili, apsolutno sporan, ono što nije sporno je da je u Novostima okupljeno najbolje što ljevica nudi od autora, imaju kvalitetne ilustracije, šarolik sadržaj. Prilično smo sigurni da je kroz sve medijske sadržaje koje je desnica nudila svih ovih godina prošlo možda i više od 3,6 milijuna kuna godišnje, a ako nije, tog novca sigurno negdje ima. Usprkos tome, sve što je desnica ponudila na tom planu je poprilično loše, neprivlačno široj publici i naprosto odaje jeftin dojam. Zašto hrvatska desnica nije u stanju iznjedriti kvalitetan medijski sadržaj?
Vaše je pitanje, zapravo, nastavak započete teme a koja me i osobno prilično boli. Zato sam upravo i napisala da svi moramo težiti tome da postanemo bolje verzije sebe. Na žalost, pristajemo na površnost i brza rješenja koja su estetski, jezično i sadržajno vrlo neprihvatljiva, neodrživa i kompromitirajuća. To se namjerno potiče bezbrojnim podzemnim utjecajima ključnih nositelja ovakvoga državnoga poretka i ovakve strukture moći u Hrvatskoj, namjerno se favoriziraju kompromitirani ljudi s primitivnim komunikacijskim sklonostima, primarno spremni obraniti svoje pozicije od zdrave konkurencije na desnici, pa je njihov navodni stalni „rat“ protiv ljevice samo maska i podvala, bolje rečeno instrument kojim se koriste za suzbijanje svake relevantne desne ideje, ne samo u politici, kako sam već rekla, nego prvenstveno na području medija. Sve je motivirano i iza svega se skriva zadržavanje svojih neperspektivnih pozicija. Mi danas na desnom, nacionalnom i kršćanskom spektru, na tragu izvornog starčevićanstva, imamo niz vrhunskih komentatora i intelektualaca, no za protagoniste lažne desnice oni su redom sumnjivi i nedovoljno dobri Hrvati. Isti model se primjenjuje u medijima kao i u politici.
Ljevica, a tako i SNV, koji je uz to što promiče srpske interese primarno eksponent antifašističke neojugoslavenske ljevice, nikada ne rade na taj način. Oni znaju svoju hijerarhiju, a znaju da bez najboljih ljudi koje imaju uopće nemaju izgleda kao manjina u hrvatskom narodu zadržavati golemi i pretežiti utjecaj na sve najvažnije procese u zemlji.
Jednako kao SNV možemo promatrati i rad mnogobrojnih civilnih udruga lijevoga spektra koje su obilato financirane kako državnim sredstvima, tako i kapitalom tuđih država i interesa. To nisu nepoznate činjenice. Ovdje govorimo o praksi, odnosno o njezinom vijeku. Još dok su Hrvati oslobađali domovinu, silni su se novci slijevali raznoraznim 'domaćim' i međunarodnim udrugama u cilju kompromitacije osloboditeljskog rata i hrvatskih branitelja, odnosno hrvatske države kao takve uopće. Možemo se osvrnuti i na desetljeća ranije i pričati o jugoslavenskom i srpskom agitpropu, čiji je cilj bio svaljivanje krimena genocidnosti i kolektivne krivnje na leđa Hrvata, odnosno na suzbijanje svake mogućnosti da se hrvatska država uopće stvori. Dakle, govorimo o dugoj tradiciji antihrvatske propagande od strane jugoslavenske ljevice i svim mogućim sredstvima i institucijama koje su im bile otvorene. Iz istog razloga Hrvati su kroz spomenuta desetljeća, osim što je pobijeno i raseljeno ono najbolje od nas, naučeni da šute. Mi i danas ne znamo koristiti svoje resurse, čak i kad ih imamo na raspolaganju. Mislim da razlozi stoje i u spomenutoj ciljanoj financijskoj potpori nesposobnjakovića i neiskrenih ljudi, kako bi sadržaji koje takvi produciraju izgledom i sadržajem postali primjerom koji usvajamo i kasnije primjenjujemo. Moram li o školstvu i osnovnom obrazovanju? Pogledajte naše školske udžbenike, od sadržaja koji je golem, nepotreban, često i anacionalan (ako govorimo društvenim i humanističkim predmetima), sve do idejno-grafičkih rješenja, te čitav taj sustav ne služi učenju, ni učenju učenja, već djeci stvara zbrku u glavama i otpor prema čitanju i usvajanju gradiva uopće.
I, konačno, društvene mreže putem kojih su se izgleda Hrvati hrabro odlučili na prekid šutnje. Ako nemaš bar tri četiri lažna profila nisi dovoljno društveno angažiran. Tu možeš biti sve bez ikakvog truda i pokrića, liječiti sve svoje frustracije i neostvarenosti. Kad pogledam tu demonstraciju nepismenosti i kiča, a ponajprije uvreda, psovki, zločestoće i mržnje jednih prema drugima, ali sve uredno popraćeno fotografijama s obiteljskih druženja i slikama svetaca, znam se zapitati jesmo li uopće svjesni svojih vlastitih grijeha? Kad smo kod grijeha (asocijacije su gadna stvar), ne smijem zaboraviti i na Bujicu. To je primjer medijskog sadržaja kakav nam se ciljano nudi i koji nam je, poput voditelja samog, postao mjerilo nacionalnih i vjerskih vrijednosti, zbog očuvanja kojih nam je čak dopušteno biti nemoralnim, licemjernim gadovima. Sve će nam, valjda, biti oprošteno, ako sebe dovoljno uvjerimo da od toga ne možemo i ne trebamo biti bolji.
Mi se kao nacija ne formiramo nego sustavno i ciljano deformiramo. Sve je to posljedica već spomenutog virusa koji nam je ubačen i vraćam vas na zadnji pasus mog odgovora na pitanje prije ovoga. Samo u tome vidim mogućnost ozdravljenja i promjene.
5) Danas su nacionalni identiteti, pa tako i hrvatski, ugroženi od strane agresivne globalističke monokulture koja dominira svim aspektima naših društava. Nacionalni, vjerski, kulturni, pa čak i obiteljski identiteti sve su manje bitni, a njihovo mjesto zauzele su umjetno kreirane kvaziidentitetske odrednice kratkog roka trajanja koje se, sukladno trendovima, učestalo izmjenjuju. Posebno je to vidljivo kod mladih - u kontaktu s njima svaki promatrač može uvidjeti da je njihov govor pretjerano inficiran stranim izrazima, a vjerujem da većina današnjih srednjoškolaca ne zna tko je Blago Zadro. Može li se boriti protiv tog trenda i, ako može, kako?
Još donedavno se činilo pretjeranim govoriti o ciljanim pokušajima uništenja kršćanstva, nacija i tradicija, pa i same europske civilizacije. Danas to već izgleda vrlo izglednim scenarijem, jer povijest nas je već trebala naučiti da je bilo različitih vrlo ambicioznih planova koji su skovani u relativno uskom krugu tzv. moćnika, i u pravilu su ti planovi skupo stajali i pojedine narode i cijelu Europu. Činjenica je da se nova seoba naroda, odnosno različite vrste migracija, kao novi oblik kolonizacije Europe, odvijaju istodobno sa sustavnim rastakanjem svih tradicionalnih vrijednosti, te sve upućuje na to da bismo i sada mogli biti žrtvama jednog od tih planova koji na Europu ne nasrće samo s Istoka, nego istodobno i s tzv. Zapada.
Proširena obitelj već je nestala, a užu se nastoji razgraditi svim silama i sredstvima, u zadnje vrijeme toliko izopačenim da ih se moglo nazvati sotonskim. Obitelj kao pojam postoji prvenstveno zbog djece i nastaje iz temeljnog društvenog binoma – braka muškarca i žene. Sve se to nastoji potpuno izvrnuti i podrediti pseudoprogresivnim trendovima, koje prati ponižavajuća politika sveopćih ljudskih prava koja to nikako ne mogu biti, a s kojima se jednako opravdava i kultura smrti koja stoji iza tzv. prava žena na pobačaj, odnosno prava da se oduzme život nevinom djetetu. Već riječ koju koristimo, a samim time i prihvaćamo - pobačaj - govori kako je njegovim ozakonjenjem dijete dozvoljeno baciti, baš kao smeće.
Umjesto o globalnim bolestima, govori se o globalnim „trendovima“. Trend kao riječ, čini se, ovdje podrazumijeva nešto što je moderno, nešto što je „in“ i što bi nam tada automatski trebalo biti prihvatljivije nego držati se svoje tradicije, svog jezika, svojih korijena i tako ostati „zatucan“. Povjerovati riječima vladajućih struktura, europskih i hrvatskih, da su sve to normalni razvojni procesi te da se kao civilizirana društva moramo pobrinuti za njihovo zakonsko uređenje i provođenje, jer to predstavlja sami vrhunac demokracije, zapravo je prihvaćanje propasti civilizacije na koju se pozivamo.
Kao narod, prihvaćajući sve navedeno kao neminovno i nepromjenjivo, postajemo sudionici u zločinu nad samima sobom. Ne smijemo dozvoliti da već i svojim malodušjem, prepuštanjem i popuštanjem brišemo svaki sadržaj svoga ljudskog i nacionalnog identiteta!
Smijemo li odustajati od svoje tradicije i sramiti se svojih korijena? Trebamo li svoju djecu, poglavito u našim većim gradovima, prepuštati diktaturi tzv. modernog svijeta pod kojom postajemo svaki dan sve bezličniji i gubimo subjektivitet? Hrvatske politike utrkuju se s obećanjima, ali nikada nisam čula viziju koja u perspektivu na prvo mjesto stavlja naš narod i njegov opstanak, opstanak ne bilo kojeg već hrvatskog čovjeka! Jer, hrvatski narod je mjera i svrha svega! Hrvat u svojoj zemlji ima pravo roditi se i umrijeti kao svoj na svome! Kome će sutra ostati razni fondovi, ceste, gradovi, rast plaća i BDP-a? Čije će biti dubrovačke zidine ili što će nam turizam bez tradicije, primjerice, Poljičke Republike. Što će se dogoditi s Uskocima i tko će i za koga trčati Sinjsku Alku?
O narodu govore njegovi ljudi, ali govore i grobovi, o ljudima govore spomenici. Smiju li naši ljudi ostati nezapamćeni, ima li baka u Zabiokovlju pravo na grob i da joj se sutra ima tko na njemu pomoliti? Roditi se i umrijeti dostojanstveno te imati spomen na to da si postojao, bio dijelom hrvatskog naroda i njegove povijesti, temelji su državnog prava i naše nacionalne slobode.
Mi se moramo početi baviti ovakvim pitanjima, a ne izmišljenim ljudskim pravima i opačinama. Kad ne bismo vjerovali da se rješavanjem takvih pitanja može izbjeći propast, ne bi nam vrijedilo raditi uopće, nadati se, mijenjati i živjeti. Mi smo kao narod izdržali toliko stoljeća u najtežim okolnostima, pa ćemo izdržati i ovo.
6) Dojma smo da smo u mnogim aspektima preko noći postali zemlja slična Francuskoj. Imamo desetke tisuća migranata i "privremenih" radnika iz stranih kultura. Srećom, u nas još uvijek ne dominiraju ljudi iz zemalja "religije mira", ali svejedno – situacija nije bajna; naše su dvije najveće političke stranke besprijekorno lijevo-liberalne i nijedna nije voljna obraniti i osigurati budućnost hrvatstvu Hrvatske. Kao i starosjedilački Francuzi, oni koji nemaju muslimanska imena i prezimena, Hrvati imaju nizak natalitet. Još gore, Hrvati još uvijek iseljavaju iz Lijepe naše pa je time naša situacija još alarmantnija. Kad govorimo o migracijama, brojni hrvatski političari već su usvojili mišljenje da je sve legalno useljavanje legitimno. Ako im pak kažete da će masovno zakonito useljavanje, pogotovo ako se provodi u kratkom roku, dovesti do izmjene stanovništva, onda će vas ucijeniti famoznim (gospodarskim) rastom, tj. progresom. HDZ se tu izdaje kao liberalno-progresivna stranka koja nije ni voljna konzervirati hrvatstvo Hrvatske, te koja je na Oltaru Domovine spremna žrtvovati i samu Domovinu, a sve radi zlatnoga teleta "rasta/progresa" i tapšanja iz Bruxellesa. Ima li nade da se – mimo partikularnih interesa, osobnih taština i pritisaka za formiranjem svedesne koalicije – desne stranke u Saboru i šire, u društvu, ujedine barem oko toga egzistencijalnoga pitanja?
Država je politički sustavno uređena organizirana zajednica nekog društva unutar teritorijalnih granica. To je u vrlo kratko definicija države. Država može i ne mora imati ovakvu ili onakvu podjelu vlasti, ovakav ili onakav politički sustav, ali država mora imati organizirano stanovništvo i granice. Svjedočimo sad već duže vremena, još od katastrofalne politike „otvorenih vrata“ Angele Merkel, kako se svakodnevno ugrožava sigurnost državnih granica.
Migracije su veliki, danas možda ponajveći gospodarsko-politički, ali i etički problem. Kao Hrvati, mi u tom pogledu imamo i vlastito iskustvo, jer se već skoro stoljeće i pol raseljavamo po svijetu zbog raznih razloga. Najdrastičnije smo to doživjeli 1945., kad su se stotine tisuća naših sunarodnjaka u bijegu pred obnovljenom Jugoslavijom i pred komunističkom tiranijom raspršile po Europi, a kasnije i po prekomorskim zemljama. Zato je logično da uvijek suosjećamo sa svima koji su prisiljeni napustiti vlastito ognjište tražeći utočište ili svoj kruh.
Međutim, ovdje se radi o društvenom inženjeringu, upravljanju masama ljudi s ne potpuno jasnim ciljevima, a oni ciljevi koji su i jasni, nama nikako nisu prihvatljivi. U Hrvatskoj, dakle, nisu problematične samo nelegalne migracije već i te tzv. legalne, jer svaki ulazak u zemlju sam po sebi može značiti ostanak. To se već događa. Golemi uvoz stranih radnika, bez ikakve stvarne kontrole, plana i strategije, vrlo brzo mijenja demografsku, kulturnu i vjersku sliku Europe, a prijeti uništenju naroda i nacionalnih država. Dakle, doista imamo razloga strahovati od opasnosti da nas nekontrolirane migracije u dogledno vrijeme učine manjinom u vlastitoj zemlji.
To je opasnost koju smo već ranije trebali uočiti i prevenirati, u skladu s našom kršćanskom tradicijom i u okviru jasnih, nacionalnih propisa. No, mi bolujemo od izravnog utjecaja nadnacionalne europske birokracije i ulizivačke politike Andreja Plenkovića istoj. To je ono čemu se treba odlučno suprotstaviti zbog toga što želimo ostati Hrvati i što želimo imati svoju državu.
U Hrvatskoj se zbog probriselskih i globalističkih jalovih rasprava o ilegalnim migracijama potpuno potiskuje još jedan izuzetno velik i opasan državni problem na koji baš nitko ne upozorava, pogotovo na desnici, jer od ljevice ni ne očekujem uočavanje takvih problema. Naime, prema ozbiljnim izvorima iz EU parlamenta, hrvatsko državljanstvo danas posjeduje milijun i dvjesto tisuća državljana Bosne i Hercegovine, iako je u toj zemlji prije rata živjelo oko 750 tisuća Hrvata. Na što to ukazuje? To implicira na stotine tisuća državljana Srbije i državljana drugih zemalja s hrvatskim državljanstvom. Ništa strašnije od toga ne govori o totalnoj nebrizi niza državnih političkih nomenklatura o samoj esenciji naše nacionalne državnosti, jer državljanstvo je akt o sljedništvu hrvatske nacionalne povijesnosti i državnog prava. Nije li to samo po sebi pokazatelj da ljudi i politike koje vode današnju državu ne poistovjećuju državu s hrvatskim narodom? Neuočavanje ovih pitanja od najvišeg nacionalnog značaja razotkriva svu bijedu današnjih državnih i lažnih desnih politika. Ovakvim desetljetnim inženjeringom u politici državljanstva, ignoriranjem prirodnih državnih prava i zahtjeva milijuna hrvatskih iseljenika, a dijeljenjem državljanstva milijunima koji su bili i ostali neprijatelji hrvatske državnosti, mi već danas postajemo politička manjina u svojoj zemlji. Put od političke do fizičke manjine je vrlo kratak i bolan.
S druge strane, pogled na migracije i migrante u Hrvatskoj već se jako promijenio u odnosu na prije nekoliko godina kada nas se pozicija vlasti i lijevo-liberalne političke scene prozivalo za političku nekorektnost termina „migrant“. Vjerojatno već danas nikome od njih nije svejedno što gotovo ne može sjesti u taxi koji vozi Hrvat, sjesti u autobus i tramvaj ili prošetati navečer trgovima svojih gradova, a da se ne osjeća kao da je u stranom svijetu. Ta se golema promjena dogodila u vrlo kratkom roku, pa se moramo štošta zapitati, a od onih koji će nas nakon ovih izbora voditi uporno tražiti odgovore i rješenja. Naši ljudi su također u velikom broju odlazili na rad u Njemačku u vremenima kada je ona bilježila snažan gospodarski rast, pa su takvi migracijski procesi bili vrlo logični. Bilježi li Hrvatska gospodarski rast koji bi objasnio ovakvo rapidno povećanje stranih radnika, osim onaj u koji nas uvjerava Plenković? Ili je ipak riječ o podmuklim politikama koje doista vode izmjeni stanovništva, a za što domaću, anacionalnu vrhušku nije briga dok može mantrati o stabilnosti i postotcima zaposlenosti. Radnih mjesta za koga? Primjerice, u jednoj hrvatskoj većoj kompaniji nedavno su tražili nove zaposlenike, ali plaća koja se nudila Hrvatima bila je gotovo trećinu manja nego ona koja je namijenjena stranim radnicima! Ta razlika je prisutna zbog subvencija koje se poslodavcima i vlasnicima agencija za uvoz radne snage isplaćuju od strane država iz koje dolaze pojedini strani radnici. Poslovna logika poslodavca je jasna i ne treba odmah upirati prstom u njih, već u nebrigu i nedostatak ikakve logike i strategije hrvatske vlasti koja to dopušta i izravno potiče istrebljenje Hrvata iz vlastite države, ono malo koliko nas je ostalo. O čemu bi se tu radilo ako ne o veleizdaji vlastitog naroda? Opstanak Hrvata u vlastitoj hrvatskoj državi nije samo egzistencijalno već esencijalno pitanje! Ujedinjenje oko njega, dakle, ne može biti samo stvar političke taktike i izvršavanja pritiska na vladajuće, nego najviša i beskompromisna nacionalna dužnost! Za nju jedinu nema alternative i za zajedništvo temeljeno na takvoj dužnosti ne treba nikome ničija sadržajno prazna politička pozivnica.
7) Kakav je Vaš stav o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj? S jedne strane, stava smo kako je katolički identitet - općenito kršćanski ako govorimo o Europi - nužan za opstanak nacionalne posebnosti hrvatskog naroda. No, s druge strane, Crkva danas često odaje dojam uhljebilišta duhovno ispraznih ljudi koji nemaju ni snage, ni volje, ni pameti biti važan društveni faktor u Hrvatskoj. Uvažavajući činjenicu da je misija Crkve prvenstveno duhovna misija, a nasuprot čestom ljevičarskom prigovoru o tobožnjoj politizaciji Crkve, mi Vas pitamo je li Crkva u Hrvatskoj premalo politički nastrojena, posebice u povijesnom trenutku kada zle sile prijete sa svih strana?
Crkva je prvenstveno zajednica vjernika i kao takva skup ljudi s vlastitom savješću i slobodom izbora. Naše nacionalne vrijednosti, među ostalim, trebale bi biti usklađene s univerzalnim vrijednostima kojih je u zapadnom civilizacijskom krugu temelj upravo kršćanstvo. Kroz hrvatsku povijest uvijek je bilo tako i značaj Katoličke crkve u Hrvatskoj bio je presudan u najtežim okolnostima dosadašnjeg opstanka. Sadašnjost, sa svim izazovima koje sam u tekstu već navela, možda više nego ikada traži upravo angažman Crkve – nas koji je kao zajednica vjernika činimo i naših duhovnih pastira, jer u pitanju je opstanak naše nacije i kršćanske civilizacije općenito. Ipak, ovdje više puta spominjani virus ispraznosti zahvatio je i Crkvu – kako vjernike, tako i instituciju. Ako krećemo od logike veličine grijeha po odgovornosti, odnosno „grijeha struktura“, onda su u crkvenoj strukturi biskupi, pa svećenici, zbog samog prihvaćanja svog duhovnog poziva, ujedno i najodgovorniji. Ako imalo pratite društvene mreže, primijetit ćete da se velik broj svećenika njima koristi kako bi odaslalo poruke vjernicima. Ljudi ih prate u velikom broju, a možemo se slobodno zapitati da li i pokojima od njih laska taj broj dobivenih „lajkova“. Stječe se dojam da su baš svi oni karizmatici, ali ne može biti baš tako. Istina, poslušam i sama te duhovne poruke i neke me duboko kao čovjeka i vjernika, pa i kao političara, prodrmaju. Ali sam često i svjedok izgradnje nečijih vlastitih lika i djela, rastezanja crkvenog i vjerskog nauka do krajnjih granica i prilagođavanja vremenima, zbog prihvatljivosti širem krugu obožavatelja, ponekad do same krajnosti gdje više zvuče i izgledaju kao „stand up performeri“. Tu se od nas kao vjernika ne očekuje baš nikakva odgovornost već simpatije i dobra zabava. Druga krajnost su oni uljuljani u sigurnost i vječnost svoje institucije, daleki narodu i životu malog hrvatskog čovjeka, jer se radije druže s političkim moćnicima i s tih zajedničkih visina pronalaze grijehe i propuste svugdje, samo ne u sebi samima.
Razgovarati danas o Crkvi u Hrvatskoj nije moguće izvan konteksta općih društvenih i državnih procesa, pa i općeg stanja naroda i društva. Svako vrijeme u razvoju naroda je bilo obilježeno i snažnim osobama u Crkvi. Blaženi Alojzije Stepinac je bio svjetionik i moralni uzor jedne epohe, devedesetih je to bio kardinal Franjo Kuharić. Mnogi će se složiti da su oni imali i proročku dimenziju u tim vremenima, zato ih se spominjemo. Ali teško mi je razumjeti da pojedini biskupi koji slave te ljude, podsjećaju nas na njihovu svetost i uzoritost, zagovaraju njihovu hrabrost i svjedočenje vjere u iznimno teškim i opasnim vremenima, danas kao da izbjegavaju ukazati na gotovo jednako pogibeljne procese i događaje, pa čak otvoreno i na njihove nositelje, ne želeći se izložiti. Teško mi je prihvatiti da bi Crkvi danas nedostajalo hrabrosti svjedočenja vjere na koju smo pozvani svi mi vjernici. Crkva, kao i politika, i kao narod u cjelini, moraju pronaći odgovore na probleme s kojima se suočavamo, svatko na svoj način.
Sotonske zamke ovoga vremena su postavljene svima nama jednako i zajedno im se moramo oduprijeti kako ne bismo bili uhvaćeni u onu konačnu koju više neće biti načina izbjeći. Stoga nam je Crkva, kao mjesto stvarnog i duhovnog zajedništva, potrebna više nego ikada i nasušno su potrebne ozbiljne poruke i odlučno vodstvo naših duhovnih pastira. Dakako da Crkva ima što reći i to bi trebala činiti, bez ikakvog kompleksa i straha da će time izazvati reakciju onih koji ionako ne drže do spomenutih univerzalnih vrijednosti, a još manje nacionalnih.
Naposljetku, za Crkvu i za hrvatski narod se ne bojim, jer tko je opstao kroz stoljeća miljenik je Božji i prožet Duhom Svetim.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Intervju koji poziva na odgovornost jer izaziva, uz sve ostalo, i osjećaj srama kod svakog iole samosvjesnog Hrvata. Komoditet i pasivnost svakodnevnog života otupili su naše ideale koje ovaj razgovor pomaže restaurirati. Bravo Bruna, Bravo dečki! 👏👏 Još Horvatszka nij propala! 🇭🇷