Prstohvat geopolitike i vijesti s Desnog ProtuCentra
Panama, Grenland, Rusija. I još nešto.
Aktualnost raznih geopolitičkih pitanja mjerim učestalošću gostovanja Gorana Bandova, Tončija Tadića i Gordana Akrapa u HRT-ovoj emisiji Otvoreno. U ovom priprostom i improviziranom metričkom sustavu sadržana je i sva korist koju prosječni gledatelj može dobiti od njihovih posjeta studiju javne televizije; jer ako zanemarimo dobro uhodanu aparaturu geopolitičke dijagnostike kojom se služe - a ona je “Trump loš, Putin pred vratima, Europa ujedini se” - u intelektualnom smislu ne doprinose previše, stoga je savjet svima zainteresiranima za ova pitanja jednostavan - odslušajte najavni džingl emisije, pogledajte tko su gosti i ako je u pitanju itko od ove trojice, pohitajte k alternativnim izvorima informiranja, znajući da su dijelovi svjetske geopolitičke slagalice u pokretu.
Iako me na ovaj kratki osvrt potaknula i spomenuta analitička manjkavost navedenih stručnjaka, ključni poguranac bilo je gostovanje sjajnog mladog povjesničara Tomislava Karduma u Podcastu Sekstant prije nekoliko dana. On i voditelj su, kao i obično, pokazali kako puno toga znaju, no u jednom trenutku priznaju kako ne razumiju zašto je pogled Donalda Trumpa usmjeren prema Panami i Grenlandu. Ne zamjeram im, naravno, jer da budem iskren, nisam ni ja znao, ali sam u narednih par dana naišao na par tekstova koji daju uvid ne samo u stratešku važnost Panamskog kanala i Grenlanda, već i u specifičnost, ali i efikasnost neuobičajene vanjskopolitičke komunikacije novog predsjednika Sjedinjenih Država. A kada smo već navukli geopolitičke naočale, odlučio sam podijeliti koju pametnu riječ o novouspostavljenom odnosu SAD-a i Rusije. Govorim podijeliti, jer učinit ću upravo to, podijeliti misli pametnijih od sebe, bez suvišnog razmatranja s moje strane.
Krenimo s Panamom.
Urednik portala Americas Quarterly Brian Winter posjetio je Panamu nakon Trumpove inauguracije ne bi li ustanovio što točno žele Amerikanci i kakve im probleme trenutno stvara ekonomski aranžman Panamskog kanala. Piše ovako:
Ne, kineske trupe nisu prisutne u Panamskom kanalu, kako je tvrdio Trump, niti postoji kineska prisutnost unutar samog kanala. No, Kina zapravo kontrolira najveće luke na oba kraja kanala putem podružnice hongkonške tvrtke CK Hutchison Holdings. Hutchisonova jedinica upravlja lukama bez incidenata od 1997. godine, ali se geopolitička situacija promijenila nakon što je Hong Kong posljednjih godina izgubio bilo kakav privid autonomije. Generalica Laura Richardson, do nedavno na čelu Južnog zapovjedništva američke vojske, više je puta upozoravala da bi Kina mogla prenamijeniti luke u vojne svrhe ili ih koristiti za ometanje prometa kroz kanal u slučaju sukoba.
Neki Panamci umanjuju taj rizik. Drugi promatrači ga možda odbacuju kao još jednu američku zabludu ukorijenjenu u 202 godine staroj Monroeovoj doktrini. No Panamski kanal prima oko 40 % američkog kontejnerskog pomorskog prometa i 5 % ukupne svjetske trgovine; svako bi ometanje također ozbiljno ugrozilo sposobnost američke mornarice da raspoređuje resurse diljem svijeta. Ideja da je kanal od posebne važnosti za nacionalnu sigurnost SAD-a, u svojoj vlastitoj kategoriji u Latinskoj Americi, ključni je princip u Washingtonu još od vremena Theodorea Roosevelta. Stavovi o tome što se smatra prihvatljivim u pogledu kineske prisutnosti razvijali su se u republikanskim i demokratskim političkim krugovima, osobito kako se Peking pozicionirao u blizini drugih globalnih "uskih grla" u trgovini. Trump i njegov tim sada se čine spremnima iskoristiti utjecaj koji imaju kako bi redefinirali tu crvenu liniju dok se pripremaju za veći trgovinski, a možda i drugi oblik sukoba s Pekingom u godinama koje dolaze.
Trumpova taktika otuđuje ljude i dugoročno bi mogla narušiti američke saveze, a time i interese. Međutim, čini se da panamska vlada sada okreće donedavni trend ekspanzije odnosa s Pekingom koji datira iz 2017. godine, kada je tadašnji predsjednik Juan Carlos Varela prebacio diplomatsko priznanje s Tajvana na Kinu. U godinama koje su uslijedile Panama se pridružila kineskoj infrastrukturnoj inicijativi Pojas i put, ugostila Xi Jinpinga, nabavila kinesku tehnologiju "sigurnog grada" i čak odobrila izgradnju nove kineske ambasade blizu ulaza u kanal, prije nego što je taj plan otkazan pod pritiskom SAD-a i domaće javnosti.
Par dana nakon ovog teksta, Kina je izrazila svoje duboko nezadovoljstvo “hladnoratovskim mentalitetom” nove američke administracije. Razlog - naprasni izlazak Paname iz spomenute kineske inicijative Pojas i put (Belt and road), glavnog alata kineskog međunarodnog utjecaja. Na tom tragu, prije dva dana je stigla vijest, popraćena i na portalu Večernjeg lista, da moćni Blackrock kupuje dvije luke Panamskog kanala. Nismo obožavatelji zloglasnog Blackrocka, ali iz američke perspektive rasplet je pozitivan - zasigurno će se lakše dogovarati s njima nego s bilo kojom kineskom tvrtkom.
O Grenlandu se, s druge strane, pričalo i tijekom prvog Trumpovog mandata, ali javne rasprave nisu otišle dalje od smiješnih slika koje je nestašni Trump dijelio na svom Twitter profilu.
Amerika je već odavno vojno prisutna na Grenlandu kroz vojnu bazu Thule - ime nas podsjeća na protonacističke okultiste i aferu Bojana Glavaševića - ali dugogodišnja pasivnost i SAD-a i Danske, uz pojačane autonomaške tendencije političkog vodstva Grenlanda, otvorili su prostor kineskoj hobotnici. U radu iz 2020. godine koji pita što Kina radi na Grenlandu i zašto, između ostalog stoji:
U kontekstu rastuće konkurencije velikih sila u Arktiku, Grenland se pojavio kao potencijalna točka napetosti u dansko-kineskim odnosima i buduće poprište kinesko-američkog geopolitičkog rivalstva.
Kineska ulaganja stavila su značajan pritisak na političke odnose između Nuuka i Kopenhagena. Grenland, koji nastoji diverzificirati svoje gospodarstvo i smanjiti ovisnost o ribarskoj industriji i danskoj financijskoj pomoći, u suradnji s Kinom prvenstveno vidi ekonomske prilike. S druge strane, Kraljevina Danska snažno se protivi kineskoj prisutnosti na otoku, doživljavajući ju kao narušavanje grenlandske suverenosti, a time i potencijalnu sigurnosnu prijetnju za cijelu Kraljevinu. Pristup Kraljevine Danske upravljanju Grenlandom temelji se na balansiranju između sigurnosti i podrške lokalnom donošenju odluka. S jedne strane, Kopenhagen želi zadržati Grenland unutar Kraljevine zbog njegove strateške važnosti u odnosima između Danske i SAD-a te pristupa Arktiku koji taj otok omogućuje. S druge strane, Danska se obvezala na politiku širenja grenlandske autonomije, što bi moglo dovesti do potpune neovisnosti.
Primjer ove dvojbe bio je nesporazum oko rudarenja uranija i rijetkih zemnih elemenata, za što je Kopenhagen tvrdio da spada pod nacionalnu sigurnosnu politiku, dok je Nuuk smatrao da je riječ o lokalnom iskorištavanju resursa. Ovo je pitanje konačno riješeno 2016. godine, čime je omogućeno pokretanje projekta Kvanefjeld. Još jedan primjer bile su kineske investicije u izgradnju tri komercijalne zračne luke na Grenlandu, što je Kopenhagen brzo odbacio nakon što je Pentagon izrazio zabrinutost. S obzirom na danske pokušaje da određene ekonomske sektore proglasi sigurnosnim pitanjem, očekuje se da će kineska ekonomska prisutnost na otoku i dalje biti važan čimbenik u raspravama o budućoj grenlandskoj neovisnosti. Čini se da plan Grenlanda o otvaranju diplomatskog predstavništva u Kini sugerira bliže povezivanje dviju strana, što Kraljevina Danska i SAD ne žele.
Danska se nalazi u nezgodnoj dvojbi, između želje za poštivanjem izraženih sklonosti Grenlanda prema većoj autonomiji, čak i potpunoj neovisnosti, te strateške potrebe za suzbijanjem te iste neovisnosti ukoliko ona vodi do sve veće isprepletenosti Grenlanda i Kine, u čemu grenlandsko vodstvo, čini se, ne vidi problem. Važan čimbenik u priči je, jasno, i SAD, stoga odlučnu retoriku nove administracije treba razumjeti kao poziv na akciju. Uzimajući u obzir dansku najavu o ulaganju dodatne dvije milijarde eura u vojnu prisutnost na Grenlandu, čini se da je poziv urodio plodom.
Dojma sam kako sličnom pregovaračkom manevru svjedočimo i po pitanju pojasa Gaze - Trump najavi preuzimanje tog nesretnog komada zemlje govoreći kako će ga pretvoriti u luksuzno odmaralište, na što arapske zemlje predvođene Egiptom reagiraju hitnim summitom u Kairu te izađu s prijedlogom investicije vrijedne 53 milijarde dolara s ciljem obnove potpuno razrušene Gaze. Ako Amerikanci žele smanjiti svoju uključenost u zbivanja na Bliskom istoku - a ne možemo biti sigurni da žele, odnosno da bi izraelski lobi to dopustio - onda je ovo dobar način za postići taj cilj.
Nedavni sastanak diplomatskih delegacija SAD-a i Rusije u Rijadu, predvođen najvišim diplomatima s obje strane, Marcom Rubiom i Sergejem Lavrovom, izazvao je panične reakcije EU birokrata i njihovih medijskih poslušnika. Sasvim predvidljivo, obnovu diplomatskih veza ove dvije sile shvatili su kao američku izdaju zapadnih partnera i po tisućiti put započeli novu rundu baljezganja o Hitleru, Chamberlainu i Churchillu. Nasuprot tome, oni inteligentniji i smireniji pokušali su razumjeti zašto se - osim pitanja ruskog napada na Ukrajinu - sastanak dogodio i što bi mogao značiti za buduća geopolitička preslagivanja. Jedna od zanimljivih teorija je teza o takozvanom “obrnutom Nixonovom manevru” - dok je Nixon svojedobno pokušao Kinu odvojiti od SSSR-a, Trump sada možda pokušava odvojiti Rusiju od Kine. Edward Luttwak objašnjava zašto bi Amerikanci mogli biti uspješni:
Ovih dana, jedna od Putinovih rastućih briga je teritorijalni integritet najistočnijeg dijela Sibira, Ruskog Primorskog kraja.
Lokalni dužnosnici i akademici u Vladivostoku izrazili su ozbiljnu zabrinutost zbog kineskih upada još tijekom mog posljednjeg posjeta 2019. godine — prije nego što je rat u Ukrajini doveo do naglog porasta kineske relativne moći. Od tada su se stvari samo dodatno pogoršale.
U konačnici, problem je demografski. Istočni Sibir — službeno „Dalekoistočni federalni okrug” — nešto je manji od Australije, mnogo veći od Europske unije i dvostruko veći od Indije, ali je na posljednjem popisu imao samo 8,1 milijuna stanovnika. U međuvremenu, samo kineski sjeverni megagrad Harbin ima više od 10 milijuna stanovnika, dok pokrajina Heilongjiang broji 30 milijuna, a Unutarnja Mongolija još 24 milijuna.
Kako Kinezi sve više brojčano nadmašuju Ruse duž te goleme i slabo nadzirane granice, događaju se i druge promjene koje alarmiraju Moskvu. Jedan naizgled sitan, ali značajan primjer dogodio se 2023. godine, kada je kineska vlada iznenada izdala uredbu kojom se nalaže korištenje pred-ruskog naziva „Haishenwai” za Vladivostok, umjesto prethodnog „Fúlādíwòsītuōkè” — koji je bio samo pokušaj kineskog izgovora ruskog imena.
Ova naizgled bezazlena jezična promjena krije duboko povijesno nezadovoljstvo. Kinezi se još uvijek s gorčinom sjećaju sloma carske moći u 19. stoljeću i teritorijalnih gubitaka koji su uslijedili pod „nepravednim ugovorima” i prisilnim ustupcima Britancima, Francuzima, Japancima, Austro-Ugarskoj, Njemačkoj (u Qingdau, gdje se i dalje proizvodi dobro njemačko pivo), pa čak i Italiji, u Tianjinu.
S vremenom je većina tih teritorijalnih gubitaka poništena, uključujući i Hong Kong, koji je vraćen Kini 1997. godine. No, najveći teritorijalni gubici, koje je carska Rusija iznudila 1858. i 1860. godine, nikada nisu nadoknađeni. Oni danas čine dio Sibira i Ruskog Primorskog kraja na Dalekom istoku, uključujući Vladivostok. Unatoč protoku vremena, mnogi u Kini i dalje itekako pamte izgubljene teritorije i davna poniženja. Ne zaboravimo zašto su Rusi napali Ukrajinu.
Nedavno se pojavio još jedan znak upozorenja: kineska vrlo tiha, ali dalekosežna molba za izgradnju suvremene kontejnerske luke u zaljevu Slavianska, na jugu Ruskog Primorskog kraja, gdje kineski teritorij dolazi na samo 18 kilometara od Tihog oceana. Kinezi svakako imaju dobar razlog za izgradnju luke: gospodarstvo cijelog sjeveroistoka zemlje, industrijski „pojas hrđe” Dongbei, već dugo pati zbog udaljenosti od morske luke. Kako se tamošnje gospodarstvo transformira, tako raste i kineska prijetnja.
Ovaj manevar treba promatrati u kontekstu skretanja američkog vanjskopolitičkog fokusa prema istočnoj Aziji gdje se nastoji zauzdati kineski utjecaj, a na umu treba imati i nedavne prevrate u Pakistanu i Bangladešu, kojima su s vlasti maknuti Americi neposlušni Imran Khan i Šeika Hasina. Veze Kine i Rusije značajno su produbljene nakon invazije na Ukrajinu, stoga opravdano postoji skepsa prema manevru obrnutog Nixona, ali tek treba vidjeti što sve ruska i američka strana stavljaju na stol u pregovorima. Primjerice, zanimljivo je vidjeti vijest da Rusija nastavlja printati novac za novu sirijsku vlast - koja je vrlo izgledno pod američkom kontrolom - kao što je to činila i tijekom vladavine Bašara al-Asada. Hoće li jedan od ustupaka Rusiji u pregovorima biti i zadržavanje prisutnosti u Siriji kroz pomorsku bazu Tartus i zračnu bazu Hmeimim? Rusko odricanje od dijela teritorija osvojenog napadom na Ukrajinu zamislivo mi je jedino kao dio šireg geopolitičkog dogovora sačinjenog od elemenata koji su trenutno izvan fokusa šire javnosti.
Ova otvorena pitanja garantiraju nam samo jedno - još Bandova i ekipe u Otvorenom.
Sada prelazimo na ljepše teme.
U nešto više od dvije godine djelovanja Desni ProtuCentar okupio je vjernu čitateljsku publiku. Neki se nalaze na našoj mailing listi, neki ne, ali svima smo istinski zahvalni te nas veseli svaki novi lajk, komentar ili pretplatnik.
Vjerujem kako ste svi koji nas čitate svjesni da mi, Johnny Pistacio i Dinarski katolik, od ovoga nemamo apsolutno ništa. Vodi nas samo želja za dijeljenjem korisnih informacija i donekle kvalitetnih promišljanja s hrvatskom publikom. Pored svih naših poslovnih i obiteljskih obveza, sadržaj kojeg čitate najčešće nastaje u sitnim noćnim satima popraćen pitanjima: “Zašto ja ovo radim?”
Na to pitanje često nemam odgovor, ali siguran sam da nastavljamo. I baš zbog toga, odlučili smo svima vama, našim čitateljima, pratiteljima i pretplatnicima, omogućiti nagrađivanje našeg rada novčanom donacijom. Radi se o simboličnoj kavi jer ćemo koristiti aplikaciju buymeacoffe.com, a sami odlučujete koji ćete iznos donirati. Ispod svakog teksta sada ćete vidjeti opciju “Podrži naš rad”. Klikom na taj gumb, idete na našu buymeacoffe stranicu preko koje možete izvršiti uplatu. Na mjestu gdje stoji “enter amount” unosite iznos, a stavljanjem kvačice na opciji “make this monthly” odabirete mjesečnu pretplatu u tom iznosu. Ako ne stavite navedenu kvačicu, uplata je jednokratna, a možete ju ponoviti kada god želite. Sami birate želite li uplatu izvršiti pod svojim imenom i prezimenom, pod pseudonimom ili potpuno anonimno, ostavljajući polje ispod “enter amount” praznim. Nakon što odaberete modalitet i količinu uplate, opcija “support” vodi vas na novi prozor gdje unosite podatke o kartici s koje vršite uplatu. Podaci kartice ostaju tajni i nama nedostupni. U svakom slučaju, donirali, ne donirali, naš sadržaj ostaje u potpunosti otvoren kao i do sada, a bit ćemo beskrajno zahvalni svima koji se odluče na uplatu, makar to bio 1 euro.
To je jedna vijest. Druga vijest ostaje donekle tajnovita, a radi se o novom sadržaju kojeg ćemo ponuditi na Desnom ProtuCentru. Ali o tome više uskoro!