Predizborna razmišljanja o hrvatskoj desnici
O Mostu, Domovinskom pokretu, HDZ-u
Uzimajući u obzir isključivo stranke s mogućnošću brojčano značajnijeg ulaska u Hrvatski državni sabor - dakle, ne samo ulazak preko jednog prepoznatljivog kandidata - Most je jedina desna stranka u hrvatskoj politici. Nominalno je to i Domovinski pokret, međutim toj je grupaciji jasan ideološki profil, iako ga donekle imaju, od sekundarne važnosti; primarno je, naravno, bespogovorno podaništvo dobro znanim interesima iz sjene. Iz tog razloga ih ne bih uključio u desni politički spektar jer sam uvjeren da bi se lako otresli desnih ideja koje sada deklarativno zastupaju, ukoliko njihovi sponzori uvide nužnost takvog manevra.
Gledajući površno, Most zastupa stavove s kojima se možemo složiti - protive se nekontroliranim migracijama i globalizmu, zalažu se za očuvanje tradicionalne obitelji, bili su opravdano skeptični prema Covid tiraniji i konkretno se borili protiv nje. Jednako bitno, čini se da su to autentični privatni stavovi njihovih članova, istaknutih pojedinaca i glasača. Usprkos tome, zadržavam skepsu prema Mostu, stoga smatram ispravnim u nastavku podijeliti svoje zabrinutosti.
Smatram kako Most nema iskrenu namjeru postati stožerna nacionalna desna stranka koja će direktno kreirati politiku hrvatske države, a sigurnim u to me čini pogled na njihove ljudske kapacitete - oni su, naime, već godinama nepromijenjeni, uz eksplozivna, ali u suštini neznatna ad hoc pojačanja prije prethodnih parlamentarnih izbora. Nema novih ljudi, nema mladih, nema nekompromitiranih novih stručnjaka, a na svima njima bi trebala počivati tobožnja čista, nova energija koju obećava Most kao politička stranka. Nova energija i slične parole brzo se pretvaraju u dotrajale floskule; prema tome, Mostova glavna prednost ustvari je opsjena. Ovo ne govorim priklanjajući se često patetičnom apelu o nužnosti “novih ljudi” u politici - iako kada gledamo onu olinjalu nakupinu tvari svrstanu pod banderom takozvanih “rijeka pravde”, dašak mladosti ne bi škodio - već govorim o apsolutnom nedostatku ikakve stranačke infrastrukture koja bi trebala privlačiti nove kvalitetne članove, bili oni stari ili mladi, te poput političkog inkubatora stvarati kapacitete za preuzimanje Hrvatske. Argument o manjku vremena ne stoji jer Most je već odavno starosjedilac na sceni, a tijekom tih godina uprihodilo se i ponešto novca u stranačku blagajnu. Danas, u ovo predizborno vrijeme, nakon 4 godine Mostovog boravka u parlamentu, hrvatska javnost ne poznaje apsolutno nijednu osobu iz Mosta, osim nekoliko dobro poznatih lica iz saborskih klupa. Ako iz te linije isključimo bračni par Raspudić, Troskota i nestabilnog Miletića - ljude čija prominentnost je izgrađena izvan stranke kojoj su, spašavajući ju sa zvukom sirene od tada izvjesnog pada, poklonili svoj javni renome prilikom prošlih izbora - ostaju Bulj, premijerski kandidat Grmoja, predsjednik Petrov i, ako se ne varam, još jedan tip kojem sam prelijen googlati ime. Logično je onda postaviti pitanje čemu i komu služi ta stranka? Služi li ona za osvajanje vlasti, mijenjanje Hrvatske, za famoznu borbu protiv korupcije? Ili služi osiguravanju saborskih plaća navedenoj grupici za galamu bez odgovornosti HDSSB-ovskog tipa? Kako vrijeme prolazi, sve izvjesnije je kako je odgovor ovo drugo, a na tom tragu govorio je nekadašnji Petrovljev protukandidat Bruno Petrušić na unutarstranačkim izborima. Prenosim citat s članka na Indexu:
"Most su vodili i vode danas dva čovjeka. To nije tajna. To su Grmoja i Petrov. Nemam drugog objašnjenja nego da su ovo napravili zbog novca. Ti kad vidiš da su četiri i pol godine raspolagali s 10 milijuna kuna, kakvi su rezultati njihove politike. Kakav je rezultat toga? Ja bih s deset milijuna kuna napravio nešto, a oni nisu imali nikakav rezultat. Sve je na kraju kulminiralo na europskim izborima 2019. kad Most nije prešao prag, a bio je treća opcija u državi i imao je ozbiljne novce i ljude na listi. Tad počinje unutrašnje rasulo Mosta", rekao je.
"Vidio sam da Božo i Nikola nemaju viziju ni strategiju što napraviti. Ne od Mosta, pustimo Most, Most je alat, nego od Hrvatske."
Voditelj se ubacio i rekao da se čini kao da Most nema politički identitet, na što je Petrušić odgovorio: "Sad imaju jasan izgrađen identitet koji privlači mlade naivne katolike, koji im služe kao topovsko meso."
Riječi stare dvije godine i danas su itekako aktualne.
Nedavni manevar Zorana Milanovića, nimalo ishitren, spontan i slučajan, izveden je kako bi se oduzeo politički i javni prostor svima koji nisu HDZ i SDP, čime su istovremeno PPD lutkari iz sjene čvrsto stavili šape na oba pola hrvatske politike, a time ostavili Most u nezgodnoj situaciji. Radi vremenskog podudaranja s Milanovićevim potezom, Grmojino premijersko predstavljanje nitko nije ni primijetio, a s obzirom na količinu usiljenog stiskanja šaka i uvježbanog podizanja tonaliteta u trenucima odašiljanja sudbonosnih poruka naciji, nije to ni loše. Koji po redu je to promidžbeni uradak s hrvatske desnice u kojem kandidat nešto odlučno obećava, a iza vijori hrvatska zastava? Ima li itko neku drugu ideju? Nešto što će odjeknuti, što bi netko mogao primijetiti ili zapamtiti?
Utopilo se to u potpunu bezličnost Mostove kampanje kojom, koliko vidim, dominiraju, u prvom redu, “Program” - misteriozna utvara hrvatske politike kojom se maše u studijskim emisijama, ali ju nitko nikada neće pročitati, niti na temelju nje dati nekome glas - potom nekakve video pitalice u kojima saznajemo jesu li Raspudiću draže mačke ili psi, ali i čudnovati termini poput borbe protiv wokea. Borba protiv wokea je pohvalna, ali koliki postotak ljudi u Hrvatskoj zna što je woke? Kandidira li se Grmoja za premijera desničarskog kružoka na Twitteru i Redditu ili premijera Hrvatske? Može li se taj woke u Hrvatskoj, zemlji gdje se govori hrvatski jezik, predstaviti na ikakav drugi način? Most i ovime demonstrira manjak ambicije ili manjak sposobnosti, jer poruke ovako kratkog dosega dovoljne su isključivo za gore navedeno, ako i to - preživljavanje Mostove aristokracije u saborskim klupama i ništa više od toga.
Izlika Mostu je medijska blokada koja nedvojbeno postoji u Hrvatskoj, ali za njeno postojanje znamo već dugo vremena. Osim ako Most godinama nije bio u zabludi da će im, primjerice, HRT baš prije izbora širom otvoriti svoja vrata kao što je to već jednom za vrijeme Gorana Radmana učinio, koji alternativni medijski kanali, a danas ih se svakako može stvoriti, su izgrađeni u ovih nekoliko godina? Gdje se mogu čuti poruke Mosta, izuzev emisije Otvoreno i polemika s HDZ-ovim podbuhlim stvorovima? Koja platforma je Mostova platforma? Koji podcast ili javni intelektualac je njihov?
Korektan uspjeh na prethodnim izborima, umjesto zaloga za eventualan budući rast, ostao je tek točka Mostovog desnog profiliranja, što je pohvalno, ali i točka ziheraškog usidrenja iz koje se Mostovci boje iskoračiti jer ju radi ugodne egzistencije nekih svojih članova nipošto ne smiju izgubiti. Borba protiv korupcije se u tom slučaju svodi na stvar apetita - oni koji su zadovoljni s, recimo, 2300 EUR legalne saborske plaće ratuju protiv svojih nezasitnih kolega čiji apetiti staju tek na milijunskim iznosima i pokojim stanom u Zagrebu. Što se tiče ideološkog profiliranja, treba reći kako povratak ljudi poput Roberta Podolnjaka, osim demonstriranja nevjerojatnog manjka ljudstva u stranci, dovodi u pitanje i njen desni karakter, čak i ako ste spremni istrpiti na listi reformirane LGBT aktiviste poput Željka Sačića, kojeg krasi rafinirana vještina domoljubnog urlanja. Na ideološkom planu ne pomaže, naravno, ni manjak odrješitog odgovora oko koalicije sa SDP-om; tom pitanju Raspudić je u par navrata pristupio ironijski odgovorivši kako se SDP može složiti s njihovim programom i podržati Grmoju za premijera. Znajući da liberalna ljevica nikad, ali baš nikad, neće odustati od LGBT-a i nekontroliranih migracija, ovakav rasplet - kao i fantazma o ideološkom moratoriju s kojom se Most neoprezno poigravao u prošlosti - čini se nemogućim jer bi time ponosni borci protiv wokea ušli u koaliciju s novoosnovanim Queer forumom. Jedno kategoričko “ne” bio bi bolji odgovor na pitanje o koaliciji s SDP-om.
I takav, manjkav Most televizor je u boji za Domovinski pokret, a sva razlika te dvije stranke javno je uprizorena upravo na tom mediju, legendarnim Grmojinim gostovanjem kod Velimira Bujanca. Iako groteskna figura, Bujanec je apsolutno najelokventniji i najreprezentativniji predstavnik DP-a; puno bolji, primjerice, od Marija Radića koji, osim poteškoća pri izgovaranju određenih riječi, valjda u pokušaju njegovanja imidža međunarodnog poslovnog igrača, redovito pribjegava engleskom izgovoru izraza poput BDP, pa u njegovoj verziji to ne zvuči be-de-pe, kako je ispravno na hrvatskom, već bi-di-pi. Radić pritom ne shvaća da, ako već želi koristiti strani izraz, treba koristiti GDP jer je engleski prijevod bruto domaćeg proizvoda gross domestic product, stoga bi trebao izgovarati dži-di-pi. Kada bi Radić ovu besmislicu proširio i na druge izraze, za vlastitu stranku govorio bi di-pi, a za (navodno) mrske mu rivale iz HDZ-a ejč-di-zed.
Domovinski pokret vidim kao silu destrukcije usmjerenu prema svim donekle upotrebljivim potencijalima nacionalne desnice u Hrvatskoj. Opravdano nezadovoljstvo i frustraciju tog dijela biračkog tijela ne usmjeravaju u konstruktivne politike jačanja hrvatskog državnog poretka, već su fokusirani na besramnu mužnju emotivno potentnih simbola nacionalne mitologije; time postižu izrazito kratkoročnu i partikularnu dobit, istovremeno uništavajući te simbole, ostavljajući ih prazne i nepovratno zagađene. Od njih ćemo godinama slušati o pokojnom dr. Šreteru, o nestalima, o Novostima, o spomeniku Vukašinu Šoškočaninu, o Pupovcu. Da ne bude zabune, svaka od ovih tema je važna, legitimna i relevantna sama po sebi, a neke od njih uistinu vidim ponižavajućim za Hrvatsku; međutim, što je točno svih ovih godina napravljeno po pitanju rješavanja tih problema? Jesmo li bliže ili dalje rješenju? Jesmo li udaljeniji od pobjede ili od poraza? Umjesto dugogodišnjeg cijeđenja ovih tema neučinkovitim jadikovanjem - čime si je jedna skupina ljudi priskrbila lijep život, uz obilne količine lokanja i žderanja - nisu li se sve to vrijeme, kapaciteti i novci mogli potrošiti na izgradnju moćnog desnog pokreta pogonjenog kvalitetnim desnim medijskim kanalima i konzervativnim civilnim društvom, pokreta koji bi stvorio reprezentativne intelektualce i obrazovne organizacije, privukao novce, te na samom kraju, kao krajnji produkt takvog sveobuhvatnog pothvata, iznjedrio i političku moć koja bi kao marginalne probleme inercijom otpuhala i Pupovca i Novosti i Šoškočanina? Ako netko ovo smatra nemogućim, dovoljno je osvrnuti se na politički put Viktora Orbana i konzervativnu mrežu izgrađenu u Mađarskoj. U Hrvatskoj od toga nemamo ništa, samo nasumične monopoliste nacionalnih potencijala prvenstveno privrženih očuvanju vlastitog imidža ekskluzivnih boraca protiv liberalne ljevice i globalizma, a istovremeno nesklonih dugoročnoj izgradnji novog, autentično desnog sustava pred kojim će ovaj postojeći pasti na koljena.
Ako ništa drugo, svih ovih godina mogao se naći nekakav di-pijevski revolucionarni egzibicionist koji bi sjeo u bager i čista srca s lica zemlje izbrisao spomenik četniku Šoškočaninu. U tom slučaju, sumnjao bih samo u njihove sposobnosti - ovako sumnjam i u namjeru.
HDZ vidim kao ispraznog mastodonta koji na površini poprima obrise vodeće nomenklature - sada je to Plenkovićev briselski liberalni globalizam, po potrebi će to biti nešto desnija varijanta s eventualnim predsjednikom Anušićem. U njenoj nutrini, stranka je rob interesima koji su očito zarobili Hrvatsku, prethodno stvorili DP i na čiji nalog Milanović puca na premijersku titulu, s ciljem istaknutim ranije u tekstu. Može li se itko ikad uhvatiti u koštac s tom beštijom bez potpune transformacije ili uništenja te stranke - ne može. Od HDZ-a hrvatska desnica i hrvatska država mogu dobiti samo sporu, menadžeriranu propast.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, komentirajte ih i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Dobar i vrlo točan članak!
MOST je vrlo dobro opisan, kao društvance "samosebisvrhovito", što je, izgleda, od samog početka. Problem je i u podkapacitiranosti, makar MOSTovci žele, od samog nastanka, ostaviti neki bolji politumjet dojam. I još nešto. Ni u kojem slučaju oni, berem meni, nisu desnica. Od samog nastanka, pa sve do, dovro je primijećeno, kooptiranja Podoljnjaka. A ima i još puno toga, te "građanštine", koja ih diskvalificira kao anacionalne nekonzervativce (Josipovićeve?).
DomPok?
Makar su i oni dijelom podkapacitirani, barem vrh, i makar se služe ponešto trivijalnim populizmom (što je i dobro nabrojeno), ipak bih ih volio vidjeti na vlasti (što je onda sasvim druga relacija), vidjeti hoće li što (a možda i bi?) od svog populizma pretočili u zakone, ili promijenili postojeće.
HDZ?
Po ciganski, "Oprati ili praviti novo?", to je pitanje. Čini mi se kako još ima prostora za prati. Još ima malo domoljublja i suverenizma (starog, a ne novog, "modernog" Plenkovićevog, koji je ustvari neokolonijalizam završnog tipa porobljavanja) i toj stranci.
Posebice kad izgube, pa se riješe A.P. a. U protivnom, ako dobiju, i s A.P.om ostanu, gubi Hrvatska.
U svakom slučaju, za Hrvatsku i Hrvate sveukupno će biti vrlo teško, jer osim ovih A.P. gradela mogu zasad izvući samo još žeravu, Milanovića i Možemovce zajedno.
Osim ako neki čovjek...ili neki ljudi i žene...
HDZ je Ursulin privjesak!! nju su doveli na vlast, dakle....čiji HDZ može uopće biti!??? istih onih koji su doveli i Merkel i razorili EUROPU, dakle opaki igrači koji nisu od jučer...........Plenkovic je identican Milanovicu....Milanovic jos tu i tamo pogodi koje zrno, a ovaj nas je prodao u roblje, ali....hrvati to i žele biti, samo nek je dobrih auti, i obleke i kiča na špici, turizma i eura :), dok dođu k sebi Hrvatske više neće biti......kasno kasno.... DP je jedini hrvatski pokret...pa iako je dosta loš imamo li alternativu?.....Most je drveni mostić preko potoka.... HDZ je siguran put u propast. Ti ljudi su uigrano prodane duše. P.S razmotrite broj radnih dozvola strancima: nepalcima, koji ovdje dolaze ko roblje, plaćajući agencijama kojekakvih britanac po 10k eur za dolazak! Identična politika koju je Merkel vodila. Sjetim se još i danas one usidjelice koju su nam postavili na čelo države koja je pobila još ono malo stanovništva s koronom.