O čemu govorimo kada govorimo o pandemiji?
Gotovi smo s pandemijom koronavirusa - kako ćemo pamtiti to unikatno razdoblje ljudske povijesti i naših života?
Gledajući filmove i serije te čitajući knjige o važnim povijesnim događajima, oduvijek me fascinirala pomisao kako su tijekom tog trenutka, upravo u vrijeme dok se sve to događalo, dok se svijet mijenjao i bio na nekoj vrsti prekretnice, mnogi ljudi te prekretnice doživjeli i doživljavali u realnom vremenu. To mi je uvijek na umu kada pročitam novinske priče o starcu ili bakici i njihovim proslavama, recimo, 113. rođendana. Za razliku od sažetosti tih, najčešće jako kratkih članaka, pomislim si - koliko bi duga bila knjiga njihovih uspomena? Povijest je uvijek najzanimljivija kada se partikularno i lokalno susreće s onim univerzalnim i globalnim, kada se velike priče pričaju kroz male ljude. Velike globalne priče o kojima sam ja mogao posredno ili neposredno slušati ticale su se sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, ali i nekih događaja koje su mi roditelji direktno mogli prepričati, poput černobilske katastrofe. Dok slušaš to sve, pažljiv si i angažiran, a nakon što odslušaš u glavi odzvanjaju neka pitanja - jesu li se bojali, jesu li samo odmahnuli rukom, jesu li bili svjesni da će se upravo o toj godini i o tom događaju, kojem na neki način učestvuju, pisati u udžbenicima, pričati na fakultetima, slušati i gledati na malim i velikim ekranima? Nekako sam uvijek imao dojam da te ti trenuci nose, pasivno živiš kroz njih u svojoj globalnoj nebitnosti i tek dolaskom novih generacija, kroz njihovu zainteresiranost i fascinaciju shvaćaš kako si svjedočio nečemu transformirajućem.
Kada govorimo o pandemiji koronavirusa, čiji kraj je slavodobitno objavljen ovih dana, i njenim popratnim pojavama (više o njima nego samom virusu), vjerujem kako je većina nas bila svjesna barem bizarnosti, ako ne i dijabolične monumentalnosti toga što nam se događa, već u trenutku kada se događalo. Gledali smo u oči dramatičnoj promjeni svijeta i našeg načina života, bez mogućnosti intervencije, svedeni na prisilne sudionike s pokojim upitnikom iznad glave. Kako je vrijeme prolazilo, upitnici su se samo množili.
U našoj maloj domovini priča je počela s onim nesretnim dečkom, takozvanim nultim pacijentom, kojeg su zatočili u bolnici, držali odvojenog kao da se radi o kakvoj radioaktivnoj beštiji ili onom vanzemaljcu s pipcima iz Dana Nezavisnosti. Medijski i medicinski tretman kojem je bio izložen činili su se primjereniji pacijentu povratniku s drugog planeta, a ne susjedne Italije, što je bilo u velikom nesrazmjeru s njegovim simptomima - konkretno, malo povišenom temperaturom. Tu se već dalo naslutiti tko će biti jedan od ključnih aktera pandemijskog poretka - mediji. Njihovo izvještavanje iz Italije (odnosno, kopiranje nekih drugih medija) govorilo je o masovnim grobnicama, nedostatku prostora za pokapanje svih trupala, teretnim vozilima koja umjesto šute i građevinskog materijala, sada prevoze tone mrtvaca. S druge strane svijeta, u Kini su se ljudi navodno rušili mrtvi po ulicama. Čitajući i slušajući samo medije i zanemarujući vlastite zdrave oči, izgledalo je kao da smo suočeni s pošasti koja bi mogla izbrisati ljudsku vrstu s lica Zemlje.
Međutim, kada sam za vrijeme lockdowna izlazio vani i pješačio do djevojke, nisam vidio mrtva tijela po ulici, samo izrazito preplašene stare ljude koji su me zaobilazili u luku od tri metra kao da sam proveo tri dana na wellnessu u kanalizaciji. Uobičajeno rukovanje i standardnu fizičku interakciju pri pozdravljanju zamijenile su one bizarne šakice, a najradikalniji antikoronaši koristili su laktove. TV program bio je poplavljen brojem zaraženih i umrlih, kao da se prije ni od čega nikad nije umiralo, a hvalospjevi prema maloj autokratskoj skupinici zvanoj “Stožer”, poprimali su bizarne proporcije. Osim onog dečka koji je navodno nacrtao Vilija Beroša kao superjunaka (je li moguće da smo bili izloženi takvoj primitivnoj propagandi sovjetskog tipa?), u pamćenju mi je ostala rap pjesma u produkciji JoomBoosa i jednog od njihovih hip hop pulena. Izdvojit ću jedan stih: “Slušajte savjet naše Vlade, oni se trude i jako dobro rade!”. Pjesmu više ne mogu naći na YouTubeu pa zaključujem kako je mudro uklonjena, ali njena mobilizacijska moć usmjerena prema mlađoj publici ostaje neizbrisiv dio mog osobnog korona iskustva. Ono što me posebno iritiralo, a vjerujem ne samo mene, je horda takozvanih stručnjaka s dnevnim lekcijama o zdravlju i pogubnosti koronavirusa. Savjeti o zdravlju su dobrodošli, samo im definitivno nedostaje legitimiteta ukoliko dolaze od nekog poput Saše Cecija, apsolutnog prasca čijim venama, poput onog vica o Jacquesu Houdeku, teče majoneza, a zdrav obrok zadnji je put vjerojatno pojeo dok ga je majka dojila. Gospodin je inače fizičar, a njegov evidentni manjak stručnosti utopio je u količini drskosti s kojom su on i njemu slični istupali i solili pamet obespravljenim ljudima čiji pošteni prihodi su odjednom voljom “Stožera” nestali, te njihovoj zajedničkoj pripadnosti ujedinjenom frontu “Znanosti”, u čije ime su navodno istupali. Ukoliko se pitate u koliko naopakom svijetu smo živjeli, samo se sjetite da vam je gojazni fizičar dijelio lekcije o zdravlju, a elitni sportaš poput Đokovića o istom zdravlju navodno pojma nije imao.
Ta “Znanost”, kupljena vrećama novca farmaceutskih giganata, ubrzo je postala predvodnik vakserskog terora. U umu prosječnog ljevičara koji si utvara posjedovanje intelekta i kritičkog promišljanja, prije samo koju godinu farmaceutske tvrtke bile su utjelovljenje zla. U vrijeme korone, postali su bezgrešni anđeli čija se znanstvena vjerodostojnost, eto, samo slučajno poklapala s golemim financijskim interesima. Nakon nekog vremena od te vjerodostojnosti nije ostalo ništa, bar u glavama onih koji stvarno imaju sposobnost kritičkog razmišljanja, ali ionako se cijelo vrijeme radilo o novcu. Pfizer je samo 2021. godine prodao cjepiva u vrijednosti od 37 milijardi dolara, učinivši od njega jedan od najprofitabilnijih proizvoda u povijesti, a tada su prijavili kako u 2022. očekuju još bolje rezultate. Slutim kako se i od iznimno djelotvornih maski i jako pouzdanih korona testova ponešto zaradilo. Generalno govoreći, udio svjetskog bogatstva u vlasništvu najbogatijih milijardera tijekom pandemije osjetno je porastao, stoga ako ste bili bogati, postali ste još bogatiji, a zbog zatvaranja i prekida poslovanja ogroman broj manjih poduzetnika, obrtnika i radnika - ostao je na prosjačkom štapu.
Sve ovo nije se smjelo dovoditi u pitanje tijekom pandemije. Za to se pobrinula koalicija korona profitera, politike i medija, a oni najbezglaviji sljedbenici te propagande dičili su se svrstavanjem uz tu totalitarno-cenzorsko-antizdravstvenu mašineriju. Solidan broj ljudi koje poznajem objavljivali su slike svog cijepljenja na društvenim mrežama, noseći to kao značku identificiranja - živjeli su, a vjerojatno i dalje žive, u uvjerenju o vakserima kao obrazovanim građanima, odgovornim članovima zajednice, civiliziranom skupinom bliskoj “Znanosti” naspram onih neotesanih gorštaka i ološa koji se usudio posumnjati u božanske namjere Pfizera ili Moderne. Taj vakserski milje imao je sva obilježja sekulariziranog i bastardiziranog kršćanskog religijskog kulta: bezrezervna dogmatska vjera o nepogrešivosti Stvoritelja (Pfizer kao stvoritelj cjepiva), kvazieuharistijsko ritualno primanje Božjeg tijela (cijepljenje), izlazak iz rituala kao pročišćena i blagoslovljena osoba čime se potvrdila pripadnost kultu (cijepljenjem se osoba iznova rađa kao punopravni član progresivno-urbanoidnog plemena). Cijepljenje je ubrzo prestalo imati veze sa zdravljem, već je primarno bilo okidač daljnjeg društvenog raslojavanja; simboličnog, ali i praktičnog i materijalnog, s obzirom da je velik broj necijepljenih (a inače elementarno zdravih ljudi), bio spriječen normalno privređivati za sebe i svoje obitelji. Oholost takozvane laptop klase, odnosno onih čiji su poslovi imuni na totalitarne lockdowne, ostaje zauvijek kao zapanjujuće svjedočanstvo o klasnoj besćutnosti prema ljudima drugačijih životnih navika, praksi ili izvora prihoda. Sve to od onih čija su usta puna tolerancije i razumijevanja prema tobože ranjivim skupinama. Sada je također jasno kako su radikalni vakseri učinili najveću uslugu antivakserskom pokretu - kod onih koji prije nisu sumnjali ni u jednu cjepivo, prisilno cijepljenje pod dubioznim okolnostima izazvalo je sumnju u sva, većinom korisna cjepiva.
Nakon što smo sve ovo preživjeli i vidjeli svojim očima, gledajući par intervjua povodom završetka pandemije, izuzetno me iziritirao isključivi fokus na medicinski aspekt pandemije. Govoriti o pandemiji danas, a ne spomenuti gubitke poslova, dramatično gaženje ljudskih prava, rezanje slobode govora i sveopću cenzuru, korupciju na najvišim državnim razinama, osjećaj egzistencijalnog straha u pogledima naših članova obitelji, susjeda i dragih ljudi, nehumanu izolaciju kojoj smo svi bili izloženi, zatvorene škole i djecu odvojenu od svojih prijatelja, osuđenu na polovna Zoom predavanja lišena ikakvog osjećaja bliskosti - zanemariti taj dio pandemije čini mi se u najmanju ruku bezobraznim. Međutim, on nije samo zanemaren, već se besramno ustraje na istim stvarima i inzistira na bezgrešnosti pandemijskih odluka - tako smo od jednog stožeraškog aparatčika ovih dana na vijestima mogli čuti da nam, iako je pandemija službeno gotova, preostaje borba protiv takozvane infodemije. Iz njegove perspektive, infodemija su vjerojatno sve one zavjere koje su se pokazale točnima ili izglednima - promašenost lockdowna, teorija o laboratorijskom podrijetlu koronavirusa ili neučinkovitost cjepiva u sprječavanju širenja virusa. Šlag na tortu bila je naknadna vijest o navodnom terorističkom napadu na zapadu Njemačke u kojemu je poginula jedna osoba - o ubojici se ne zna puno, samo da je bio “jedan od teoretičara urote koji niječu postojanje koronavirusa”. Prema tome, infodemija još traje, samo što ju šire oni navodno zaduženi za njeno suzbijanje. U budućnosti se to neće promijeniti, neće doći do nanovo probuđenih pokajnika i velikih isprika, stoga će pričanje povijesne priče o transformirajućem makrodogađaju pandemije koronavirusa biti na nama i našim malim, globalno nebitnim individualnim pričama. Kada me neke iduće generacije pitaju što se točno događalo, reći ću da su neki ljudi umrli s Covidom te njihovu tragediju treba respektirati i nikada banalizirati. Međutim, nakon toga ću reći da je minula pandemija jedna od najvećih i najpokvarenijih globalnih prevara u povijesti. Ono što ću nakon toga vjerojatno morati reći će me najviše boliti - od te prevare mnogi su se okoristili, a nitko za nju nije odgovarao.