Menadžer, kradljivac hodočašća
Boris Trupčević u pothvatu sekularizacije hodočašća
Prošlotjednu emisiju depresivnog Aleksandra Stankovića obilježili su, kako opis emisije govori, ljudi bjegunci, oni koji napuštaju svoje navodno uspješne karijere i bježe daleko od svega, u jednom slučaju geografski i privremeno na drugi kraj kontinenta, a u drugom slučaju profesionalno, iz jedne od poznatijih novinskih redakcija u zemlji, u skladište najpoznatijeg ovdašnjeg supermarketa. Prvi je slučaj menadžera Borisa Trupčevića, a drugi novinara Vojislava Mazocca. I dok mi je za Mazocca potpuno jasno zašto je napustio vrlo vjerojatno loše plaćen, visoko intenzivan posao plasiranja najjeftinije ljevičarske niskobudžetne propagande iz Indexove redakcije, Trupčevićev slučaj odlaska na poznato hodočašće Camino de Santiago zanimljiv je kao primjer kolonizacije i komodifikacije duhovnosti, hinjene dubine koja, čini se, ni ne skriva svoj glavni cilj, a to je povećanje efikasnosti u istom poretku i svijetu od kojeg se navodno udaljava.
U Trupčevićevoj - ili Trupčevoj, kako ga od milja nazivaju Stanković i Mazocco - službenoj biografiji stoji kako je on bivši glavni urednik i predsjednik uprave 24sata te direktor Styria Media Group za Hrvatsku. Bio je i izvršni direktor Večernjeg lista i globalni izvršni direktor tvrtke Foreo. Tome svemu je, jasno, u posljednje vrijeme dodao i titulu spisatelja nakon izlaska njegove dvije knjige o Putu svetog Jakova - 1000 kilometara povratka sebi te Menadžer, hodočasnik. Impresivna poslovna biografija, međutim iz moje subjektive perspektive ona pada u drugi plan pored njegovog vehementnog zagovaranja najoštrijih totalitarnih mjera za vrijeme Covid krize. Ovaj samoprozvani punker i anarhist tada je zatomio svoje inače navodno vatreno buntovništvo te kao jedan od najmoćnijih ljudi medijske scene u Hrvatskoj zagovarao “znanost” i pogubne lockdowne, nazivajući pritom svoje neistomišljenike nacistima.
No, pustimo sada to, prošlo je neko vrijeme, napustile su se stresne pozicije, pa sada imamo prepakiranog Trupčevića, konfekcijskog duhovnika kojega je njegov hodočasničko - hodajući poziv toliko prožeo da ni u udarnu televizijsku emisiju nije u stanju doći bez kričavih tenisica za hiking i trčanje. Dijelom i zbog toga njegov duhovni pothvat djeluje kao konstrukcija PR mašinerije jer je teško ne pomisliti kako iza tog modnog odabira ne stoji nekakav preplaćeni komunikacijski mediokritet s genijalnim idejama o, primjerice, bježanju od nekadašnjeg korporativnog imidža utjelovljenog u cipelama, uskakanjem u trkačke tenisice.
Ipak, u pozadini Trupčevićevog menadžerskog hodočašćenja krije se manje banalna pozadina; ona se otkriva, između ostalog, i pogledom na njegov nedavni Linkedin status:
U prvom dijelu čitamo o uštimavanju duše, posebnom sjaju u očima peregrinosa (a to vam je španjolska riječ za hodočasnike, vidimo da je Trupčević ipak insajder!), povratku sebi i duševnom procvatu, a u drugom - veliki obrat. Sada su tu menadžeri, korporativni anglizmi poput triggera, bolje odluke, rješenja! Ukratko, sva ta uzvišena duhovnost stavlja se u profanu službu menadžerskog upravljanja resursima, ganjanja profita, restrukturiranja, sklapanja poslova, otpuštanja, zapošljavanja. Međutim, svakome tko je imalo iskusio korporativni i poslovni svijet, pa makar na najnižim entry level pozicijama - da i ja posegnem u vokabular globalističko antiidentitetskog novogovora - jasno je kako su duhovnost i taj bljutavi svijet dramatično suprotstavljeni.
Trupčević svojim pothvatom nije prepakirao i rebrandirao samo sebe, već to nastoji učiniti i s fenomenom hodočašća. Hodočašće je neodvojivo vezano uz vjeru u nešto više, u silu ili sile koje su jače od nas, u čiju dobrotu vjerujemo i čijoj milosti se nadamo. Hrvati ga, konkretno, poistovjećuju s mjestima poput Marije Bistrice, Fatime ili Lourdesa, hindusi i budisti sa, primjerice, svetom planinom Kailash na Tibetu. U nekim slučajevima, hodočasnici se izlažu nevjerojatnim fizičkim izazovima (zapanjujući primjer s planinom Kailash može se naći u filmu “Hrvata” Wernera Herzoga Kotač vremena), a nitko od njih, apsolutno nitko, to ne radi kako bi nekoliko dana nakon toga donosio bolje odluke u urbanoj staklenoj krletci gdje je smješten njegov ili njezin isprazni uredski posao. U Trupčevićevoj varijanti duhovnost i hodočašće pojavljuju se kao dlijeto kojim depersonalizirani kipar neoliberalnog kapitalizma struže neželjene viškove sa svojih podanika, privremeno ih udaljujući s mjesta rada, samo kako bi ih kasnije svježe i optimizirane još jače upogonio u svom stroju.
Ovaj fenomen teorijski je obradio njemačko - korejski filozof Byung Chul Han. Dok je Foucaultova teorija naglašavala vanjske faktore kojim sustav vrši pritisak na fizičke osobe, postižući visoku razinu dominacije, discipline i optimizacije (primjerice, sila i nadzor na kojima počivaju institucije poput tvornice ili zatvora), Han smatra kako je neoliberalni režim postigao najvišu razinu pokoravanja subjekata internalizacijom te discipline i nadzora, pa je običan čovjek unutar neoliberalnog sustava ostao rob, ali istovremeno postao i sam svoj robovlasnik. Samoeksploatacija, upakirana u krivo usmjerenu ambiciju, osigurava perpetuiranje odnosa moći - ovaj puta bez nadzornika ili čuvara, već suptilno i neprimjetno - posredstvom subjekta koji im se dragovoljno predaje i to iluzorno smatra punim ostvarenjem vlastite slobode. Svi smo sreli ljude čiji radni odnos je polurobovski, rade za bijedne plaće po 12 sati dnevno dok im privatni život u potpunosti propada, ali to ne skrivaju; naprotiv, nose to kao medalju časti, s ponosom ističući vlastite morbidne radne sate i preuveličavajući svoju ulogu tipkača podataka u Excel tablice - naravno, važan dio sveobuhvatne prevare su i seksipilna imena radnih mjesta, pa su to danas data consultants ili data processing managers - svojevoljno predaju mladost PwC-u, McKinseyu i sličnima. Ključan dio tog eksploatatorskog aranžmana je famozni “rad na sebi”, a u korporativnom miljeu utjelovljen je u raznim menadžerskim radionicama, workshopovima, certifikatima ili u radu takozvanih coacheva, odnosno životnih ili poslovnih trenera, zapravo besramnih prodavača magle. Krajnji cilj je okupacija kompletnog ljudskog bića, preuzimanje i optimizacija ne samo radnog - iako je to najvažnije - već i slobodnog vremena, jer u njemu neoliberalni subjekt sebe mora polirati za bolje funkcioniranje unutar sustava.
Put sv. Jakova, Camino de Santiago, vjersko je hodočašće. U Santiagu de Composteli, konačnom odredištu ovog duhovnog i fizičkog putovanja, nalaze se ostaci sv. Jakova, ne nekakvog poduzetnika, recimo Stevea Jobsa ili Saše Cvetojevića. Bez katedrale sv. Jakova, ne postoji ni Put sv. Jakova. Prema tome, pokušaj sekulariziranja hodočašća nije ništa više nego korporativna kolonizacija intrinzično duhovnog fenomena. Trupčević, kao i svatko drugi, može prohodati Put sv. Jakova, ali on ne hodočasti, već hoda. Velika je razlika, jer u njegovoj verziji hodočašće stoljetne tradicije pretvara se u jednu od ranije navedenih radionica za menadžere usmjerenih k boljem upravljanju lancima nabave, unapređivanju prodaje ili kakvog drugog korporativnog cilja. Put sv. Jakova simbolički se otima iz područja vjere i mistike, raščarava se i svodi na pomodni poligon za poslovnjake, te istovremeno postaje efikasna PR platforma za Trupčevića. Ništa čudno za današnji svijet s brojnim sličnim paralelama. Uzmimo, primjerice, LGBT pokret - ako su toliko protiv patrijarhata, heteronormativnosti i tradicionalnih oblika života, otkud tolika žudnja za kooptiranjem i redefinicijom braka i obitelji? Ne bi li trebali bježati od mrskih im institucija heterototalitarizma i tražiti alternativne načine građenja društva? Naravno da ne, jer radi se o neprijateljskom preuzimanju, političko - društvenom pokretu s ciljem simboličnog pražnjenja tradicijskih okvira i njihovog punjenja novim globalističko - liberalnim sadržajem. Isto radi i Trupčević sa svojim menadžerskim “hodočašćenjem”.
Na kraju, nakon govora o bježanju i spominjanja Wernera Herzoga, ne mogu ne prisjetiti se još jednog njegovog dokumentarnog filma, Susreti na kraju svijeta. Herzog odlazi na Antarktiku i snima film o njenom životu i pri tome, jasno, dolazi u susret sa svakakvim ljudskim sudbinama. Poseban dojam na mene su ostavili stvarni bjegunci od svojih prethodnih života - menadžeri ili profesori filozofije koji su napustili svoja zanimanja i otišli na kraj svijeta biti kuhari ili vozači kamiona u poznatoj postaji McMurdo. Fasciniraju me takve odluke jer se nalaze na granici sebičnosti i hrabrosti, te svjedoče o silnoj kompleksnosti ljudskog duha. U odlukama Trupčevića i Mazocca, čini mi se, nema ničega kompleksnog i dubokog, iako su oni i voditelj svim silama nastojali takvima ih predstaviti. Radi se o običnim poslovnim odlukama, a kamo sreće da ih ista logika nekada odvede na kraj svijeta pa nas poštede ovakvih emisija.
Hvala svima na čitanju. Ako niste vegani ili globalisti, besplatno i anonimno se pretplatite na naše tekstove, lajkajte ih, komentirajte i dijelite - u prijevodu, dokažite da ste pravi desničari. Puno nam znači svaki novi pretplatnik i čitatelj. Arhivu naših tekstova možete naći ovdje.
Odličan i točan esej!
Od Hrvata Herzoga, preko novonormalnog novogovora do prepoznavanja hodanja, ne i hodočaščenja.
Jer, "Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak."